Uspostavljena je nova politička konstelacija u Crnoj Gori – obavljen je i formalni ulazak stranaka nekadašnjeg Demokratskog fronta u vlast. Ovoga puta, istina, ne po takozvanoj „dubini“.

U toj dubini bilježimo, još od avgustovske kontra-revolucije, strateško zauzimanje brojnih rukovodećih funkcija u državnim/javnim sistemima od strane „kadra“ DF, a sada ZBCG, već i na samom vrhu državne strukture. Andrija Mandić, novi predsjednik Skupštine – ili, kako bi za sebe kazao, „predstavnik srpskog naroda“ – samo je najava projektovanog ulaska funkcionera te koalicije i u izvršnu vlast.

I, dok mnogi u crnogorskoj opoziciji (suverenističkoj, građanskoj, demokratskoj i proevropskoj, naravno) naivno projektuju kako će sporazum, između Spajić-Milatovićevog PES-a i ZBCG biti doveden u pitanje već na proljeće, pa će se „evropski“ Spajić udaljiti od Milatovića i Mandića i optirati za saradnju sa njima, predsjednik države šalje poruke potpuno suprotne sadržine. Sa padežima i bez padeža.

Njegova vizija, priznao je u intervjuu tokom nedavne posjete Njemačkoj, saglasna je onoj koju imaju i Spajić i Mandić?! I, dok Mandićevim nepromijenjenim vizijama svjedočimo posljednjih dvadeset i pet godina – na koje nas on sasvim jasno podsjeća i svojim izjavama u vezi projektovanog popisa – Spajićeve ideološke i političke projekcije (evropske, naravno!) možemo tražiti na širokom prostoru od Singapura do Švajcarske, ali i u incognito posjeti manastirima Crkve Srbije na Kosovu, za koje ga, kako je bar jednom dijelu javnosti poznato, vežu sasvim jasne veze iz perioda ,,borbe za svetinje“, kako na našim, ali i na američkim stranama.

Crvene linije

Evropska unija i Sjedinjene Države su svoj stav o participaciji g. Mandića i njegove koalicije izrekli. Mediji su sa posebnom pažnjom ispratili bojkot kojem je bio izložen domaćin prijema u Vili „Gorica“ povodom godišnjice parlamentarizma u Crnoj Gori. Sa izuzetkom ili dva, bilo je jasno da SAD i EU ne žele da udostoje šefa parlamenta svojim prisustvom.

U drugim prilikama – tj. zemljama i političkim kulturama – ovakav bi potez značio dramatičnu degradaciju pozicije i ugleda neispoštovanog domaćina – kako na domaćem, tako i na inostranom planu.

Ali, to jednostavno nije slučaj u Crnoj Gori.

Razlozi zbog kojih je osovina Spajić-Milatović prihvatila Mandića su, za sve partije i političare tog političkog aranžmana, mnogo važniji od – oni se nadaju, a mi izražavamo bojazan – privremenog bojkota evropskih i atlantskih prijatelja i partnera. To je, jednostavno, faza koja se mora pregrmjeti. Za koaliciju koju (zvanično) predvodi PES, sada su važnije teme na dnevnom redu. A te teme se ne tiču ni evropske, ni evro-atlantske agende.

Da je to upravo tako – da bojkot nije definitivan, potpun i trajan – pokazao je odmah naš stari mađarski prijatelj Oliver Varhelji, koji je nedavno, u Budimpešti, iskoristio ,,prednost domaćeg terena“ i, tokom međunarodnog skupa koji je okupio i predsjednike parlamenata zemalja Zapadnog Balkana, počastio Mandića sastankom koji je protekao u srdačnoj atmosferi. Komesar Varhelji je, naravno, opet upotrijebio evropsku retoriku, ritualne repetitivne poruke o evropskoj budućnosti Crne Gore i cijelog Zapadnog Balkana, što je njegov sagovornik spremno potvrdio. Zašto da ne? Lijepo zvuči, a ništa ne košta.

Niti proizvodi bilo kakav efekat. Čak ni u Briselu, đe se niko nije osvrnuo na najnoviju eskapadu osumnjičenog komesara za proširenje i za dobrosusjedske odnose. Saglasno drugom dijelu portfelja g. Varheljija, predsjednik naše Skupštine se susrio sa svojim kolegama iz Beograda i Banjaluke. Evropska agenda, naravno!

Umjesto lamentiranja nad nekonzinstentnom i nedosljednom (ili, da ublažimo, do nivoa logičke greške: nedovoljno dosljednom) politikom EU prema Crnoj Gori, u kojoj dokazani politički reprezent srpsko-ruskih interesa u Crnoj Gori učestvuje u politici koja za formalni proklamovani cilj ima ulazak Crne Gore u EU (neiskusni predsjednik Milatović već licitira – nije 2030, već može i ranije!), treba razgovarati sa evropskim i američkim prijateljima.

Početno pitanje je jednostavno. Njega postavljaju i naši prijatelji u okruženju – u Bosni i Hercegovini i na Kosovu, prije svih: važe li još uvijek „crvene linije“ koje su naši partneri i saveznici postavili prema nosiocima anti-zapadnih, anti-evropskih i nedemokratskih ideja i političkih programa? Ili je Zapadni Balkan prepušten državnom projektu i političkoj poziciji Vučićeve Srbije – bez obzira na cijenu i posljedice i bez obraćanja pažnje na stagnaciju i gubitak istorijskog vremena koji se tiču svih zemalja regiona?

Prava agenda

Sa bojkotom g. Mandića ili bez njega – što će, vremenom, neizbježno postati manje značajno, tj. marginalno pitanje – Crna Gora i njena proklamovana evropska agenda je suočena sa problemima koji, sva je prilika (a to su nam bar tri posljednje godine pokazale u vrlo dramatičnom obliku) ticati dominantno ili isključivo unutrašnje prirode.

Prvi na redu je popis. Namjere su jasne, uloge podijeljene. ZBCG će pričati jedno, Demokrate će izabrati neku od fraza koja će, iznutra šuplja, dobro odjekivati, PES će ignorisati ona pitanja zbog kojih se sa popisom žuri, silu-na-sramotu, jer „što nije evropski“. Milatović će se čuditi zašto se sve to uopšte politizuje i kako je moguće da se stranke opozicije uopšte interesuju za taj „tehnički posao“. U stilu svog počivšeg uzora, izjaviće, za svaki slučaj, da je etnički Crnogorac koji govori jezikom kojim čas govori, a čas ne govori.

Sinopsis za predstavu je, tako, zaokružen.

Drugo dolazi na red poslije popisa. Ono što je u svojoj slučajnoj predsjedničkoj kampanji govorio predsjednik Milatović („potrebne su nam dvije trećine“), sada politički razrađuje predsjednik Mandić, u pomenutoj funkciji „predstavnika srpskog naroda u Skupštini“. Jezik je na redu, tj. njegovo ime (kao da i to ime ne piše u Ustavu), što treba da potvrdi „volju naroda“, za koju lider ZBCG već zna kakva je. Takav politički rječnik razumiju i evropske i američke diplomate i političari – naslušali su se toga u predratnoj i ratnoj Bosni i Hercegovini, ali i u samoj Srbiji – i sa i, kasnije, bez Kosova. Ali, (i) to je unutrašnje pitanje.

Kao što je „unutrašnje pitanje“ i treći prioritet nove vlasti – posebno prvostepeno osuđenih Kneževića i Mandića. Treba kompromitovati i dezavuisati tu presudu za pokušaj terorizma i njene sudske protagoniste. Operacija je u toku.

Crnogorski mediji u srpskom, ruskom i kubanskom vlasništvu (da, dozvolićete nam tu opasku/šalu, ovdje zaista mislimo na nezakonito izabranog rektora Univerziteta) su već u punom pogonu. Snimci kriptovanih telefonskih razgovora se selektivno koriste – bilo da imaju ili da nemaju veze sa pojedinim predmetima i suđenjima. Ta selektivnost, koliko vidimo, nije strana ni Specijalnom državnom tužilaštvu. Selektivnoj borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije teško je prigovoriti bez posljedica.

I bez pominjanja ekonomskih i socijalnih pitanja i problema – a to su oblasti u kojima Crnu Goru čekaju najveća iskušenja – jasno je da će evropska projekcija vlasti u kojoj učestvuju srpsko-ruski eksponenti biti samo nastavak neuspješne i prazne evropske agende, koju su jasno potvrdili svi izvještaji Evropske komisije od 2020. do danas. Izgovor – ma koliko u njemu bilo istine – da su problemi sa EU postojali i prije dolaska avgustovske većine ima sve manje smisla, ako ga je ikada i imao.

Zaključak je neveseo: legitimizacija politike koju personifikuju Andrija Mandić i Milan Knežević će ići puževim korakom. Ali, i to je sasvim dovoljna brzina za pomenute i nepomenute ciljeve vlasti u kojoj i oni participiraju.

ZBCG nema potrebe da se konfrontira sa proklamovanim evropskim ciljevima i sa atlantskim savezništvom. Za to je rano i bilo bi, za njih, kontraproduktivno. Prvo prve stvari, kako se to na Zapadu kaže.

Zaokupljeni Srbijom kao problemom, zapadni saveznici, ophrvani dvjema teškim krizama – agresijom na Ukrajinu i tragedijama u Izraelu i Gazi – kao i „unutrašnjim“ problemima (Mađarska, Slovačka, Nizozemska…) će nastaviti politiku nezamjeranja zvaničnom Beogradu, u kojem uzdrmani Vučić očekuje da ne izgubi izbore, a da u Americi opet pobijedi Donald Tramp.

Za to vrijeme, Crna Gora će biti suočena sa teškim iskušenjima, a surogat evropske agende 2020-2023. biće nastavljen surogatom tog surogata.

Crnogorcima, kako god da se „pišu“ i koji god jezik vole da pričaju – retoričkih vještina nikad nije nedostajalo. Permanentna evropska agenda!

(Pobjeda, Foto: Gradski.me)