Skip to main content

MIJAT LAKIĆEVIĆ: Krivica profesora Vukotića

Stav 17. јул 2022.
2 min čitanja

Samo vrlo naivni mogu da poveruju da je profesor dr Veselin Vukotić, rektor Univerziteta Donja Gorica i bivši predsednik Odbora direktora Javnog preduzeća „Plantaže 13. jul“ (u ponedeljak, 11. jula) uhapšen zato što je nešto ukrao.

Oni koji su hajku naredili znaju da to nema veze sa životom. Uostalom, čak su i na beogradskoj državnoj televiziji, nimalo sklonoj crnogorskom predsedniku Milu Đukanoviću, isto takvi analitičari to hapšenje povezali sa odlukom Demokratske partije socijalista da (zbog usvajanja nacrta Temeljnog ugovora sa Srpskom pravoslavnom crkvom) uskrati poverenje vladi Dritana Abazovića. Prosto rečeno, protumačili su taj čin kao političku osvetu.

Prevazilazi, međutim, ovaj slučaj dimenzije običnog političkog obračuna, odnosno želje – što je druga strana iste medalje – da se populističkim potezima u biračkom telu probude najniže strasti i obezbedi podrška na sledećim izborima. Kao što je s Miroslavom Miškovićem uradio Aleksandar Vučić, čiji je, kažu poznavaoci, Abazović veliki poklonik i marljivi učenik. Čak i da ne uzmemo zdravo za gotovo – mada demanti ni sa koje strane nije stigao – da Abazovićev brat i partnerka srpske premijerke Ane Brnabić otvaraju privatnu zdravstvenu kliniku u nekadašnjoj zgradi BIGZ-a koju je nedavno kupio Siniša Mali.

Vukotićevo hapšenje, to je ključno, ima mnogo veću težinu. Mišković je privrednik, zagledan u se i u svoje kljuse. Vukotić je idejni vođa, ideolog ekonomskog (i opšte društvenog) razvoja zasnovanog na liberalnim načelima i zapadnoevropskim vrednostima (što će se kasnije pokazati kao temelj crnogorske državnosti). Zbog toga je postao ministar za privatizaciju u vladi Ante Markovića.

Nije Vukotiću prvi put da ga vlast hapsi. Uhapšen je ubrzo pošto je Marković oteran sa manje-više istim optužbama kao ovim danas. Naravno, suđenja nije ni bilo.

To mu nije smetalo – a ni onima koji su ga hapsili, ali su se u međuvremenu opametili – da postane kreator crnogorske vaučerske privatizacije. I zbog toga je (do današnjeg dana, zapravo) optuživan. Navodno zato što zaposleni o privatizaciji nisu bili dovoljno informisani. U stvari, radnici su dobro znali kakva su njihova preduzeća, pa su brže-bolje prodavali svoje akcije.

Nije se Vukotić zamerio samo radničkoj nego i političkoj klasi. Predlagao je da Crna Gora bude „mikrodržava“. Dakle, sa mnogo manje administracije, sa nekom vrstom predsedničkog sistema, bez vlade, sa mnogo manjim brojem poslanika. Ideja nije prošla jer nije odgovarala političarima.

Pokušao je i da, približavajući ga životu, tj. preduzetništvu i biznisu, reformiše državni univerzitet. Suočen sa ogromnim otporom (uz pomoć Mila Đukanovića – što će mu doneti mnogo glavobolje – i Dragana Vukčevića, aktuelnog predsednika Crnogorske akademije nauka) osnovao je svoj univerzitet. Angažovao je profesore iz celog sveta, između ostalog i „svetske zvezde“ poput Svetozara Stiva Pejovića i Enrika Kolombata, ali i mnogo profesora iz Beograda – Iliju Vujačića, Aleksandru Jovanović, Boška Živkovića, Čedomira Čupića, Žarka Trebješanina…

Početkom ove godine UDG je potpisao dvadesetogodišnji ugovor o strateškoj saradnji sa američkim Arizona State University, koji je prema US News and World Report poslednjih sedam uzastopnih godina rangiran kao najinovativniji univerzitet u SAD-u.

Malo je ljudi koji su u poslednjih tridesetak godina toliko doprineli samoosvešćivanju i emancipaciji crnogorskog društva. U tome je glavna krivica Veselina Vukotića.

(Novi magazin, Foto: MCV)