Koliko vredi intelektualac, kad je manjinac?
Preliminarni rezultati istraživanja mladog sociologa Roberta Badiša upozoravaju da „položaj podmlatka vojvođanske mađarske inteligencije nije preterano ružičast”. Prema njegovim nalazima, polovina srednjoškolaca svoju budućnost vidi u odlasku iz zemlje, mnogi od njih već sad tačno znaju kuda će i kako da odu. Bilo bi zanimljivo istražiti i uzroke ove pojave. Razume se, postoji jedno činjenično objašnjenje: rđavi uslovi života, odnosno nizak nivo životnog standarda. Ovaj argument, naravno, ne sme se potcenjivati, ali ne treba smetnuti s uma ni to da loše životne prilike ne izazivaju nužno i egzodus intelektualaca. Dovoljno je da se osvrnemo na ne tako davnu prošlost – naime, dramatični događaji na prostorima nekadašnje Jugoslavije svedoče o tome da inteligencija nije ni u najtežim periodima izabrala egzodus. Sarajevo, glavni grad Bosne i Hercegovine, bilo je godinama pod žestokom srpskom opsadom, pa je uprkos tome značajan deo bošnjačke inteligencije ostao u gradu; štaviše, kulturni život u Sarajevu je tih godina bio tako živ, da je i jedna Susan Sontag bila zadivljena, pa je ostala u gradu nekoliko meseci, režirala je pozorišnu predstavu. Vrativši se u Ameriku, odala je puno priznanje talentu i ustrajnosti onih intelektualaca koji su ostali u svom gradu. Slično se ponašala i inteligencija kosovskih Albanaca. Tokom devedesetih godina, mnogi su od njih dospeli u takozvane izolacione zatvore, ali su ostali, uprkos svim rizicima. Minule decenije su sa ovog stanovišta bile ozbiljan kamen kušnje i pod ovim podnebljem. Egzodus je bio znatan, iako nisu baš uvek padale bombe. U devedesetim godinama hrabriji su izlazili na trgove i demonstrirali protiv rata i mobilizacije. Brojni pripadnici srednje generacije muške populacije, budući da je proglašeno ratno stanje, činili su rezervni sastav vojske, ali se nisu odazivali pozivima na mobilizaciju. Svi su oni polagali svojevrsne ispite. A u važnim stvarima popravnog ispita nema, čak ni kad je danas na tom planu velika gužva. Pretežni deo inteligencije ostao je u zemlji, uprkos tome što je Mihalj Kertes sa stranica nedeljnika NIN preteći upozorio mađarsku inteligenciju da je pod prismotrom i da joj prisluškuju telefonske razgovore, a manjinska politička elita je priredila pravu istrebljivačku hajku na vrhunske intelektualce. Naravno, ta vremena već pripadaju prošlosti, današnji mladi intelektualci nisu prinuđeni da polažu ovakve ispite, nema potrebe ni za popravnima. Oni su svesni, međutim, da ovde inteligencija nije na ceni. Parafrazirao bih pesnika Endrea Adija: šta vredi intelektualac, kad je manjinac? Ostaje samo jedna šansa: primaći se što bliže (stranačkoj) „vatri”.
Tajkuni i knjige
Verujem da je ekonomska situacija u zemlji krajnje kritična, vidi se to i iz toga što je i šef države Boris Tadić osetio potrebu da moli i da kumi na sumnjiv način (netransparentno) obogaćene srpske tajkune (novobogataše) da, ne bi li bar unekoliko umirili sopstvenu savest, isfinansiraju izgradnju bar jednog mosta. Skoro u isto vreme, ministar za unutrašnje poslove Ivica Dačić samouvereno je izjavio da tajkuni finansiraju – stranke. Onda je naglo nastala tišina. Dačić je ostao na svojoj funkciji, a stranke su ostale u parlamentu. Ako bolje razmislimo, uvidećemo da Tadić od tajkuna traži previše. Preterao je. Zar nije dosta što finansiraju stranke, sad još da dižu i mostove. Nekome bi sutra moglo pasti na pamet da tajkuni subvencionišu pozorišta, izdavaštvo, čitavu kulturu. Onako kao što to inače čine vlasnici zapadnih multinacionalnih kompanija. Ali kakav apsurd: tamo kulturu materijalno pomažu ne oni koji su se na „nepristojan” način obogatili, već oni koji su se obogatili poštenim radom.
Slučaj Jaše Tomića s mađarskom vladom
U raspravama oko kompetencija Nacionalnih saveta neće biti valjda nezanimljivo ukazati na Zakon o upotrebi jezika koji je mađarski parlament doneo 1868. godine i protiv kojeg su – nota bene! – žestoko negodovali narodni poslanici iz redova manjina, smatrajući da su im prava previše usko skrojena. Naši današnji poslanici mogli bi da se ugledaju na njih. Taj zakon je bio izričit da oni državljani koji su pripadnici neke etničke manjine, imaju pravo da na svom maternjem jeziku govore na opštinskim i crkvenim skupovima, pred sudskim vlastima, da na maternjem jeziku upućuje predstavke i podneske svim organima vlasti u državi, odnosno, da imaju pravo da od organa vlasti dobiju na svom maternjem jeziku i odgovore na svoje predstavke. Jezik viših sudova bio je mađarski, ali u slučaju apelacionih postupaka, sve spise osnovnih sudova, koji nisu bili na mađarskom, apelacioni sud je morao o svom trošku da prevede na mađarski. Presude, odluke, rešenja viših sudova morali su biti izricani, i pismeno ispostavljeni, na željenom jeziku zainteresovanih strana. Istoričar Kalman Čehak ukazuje na to da je zahvaljujući tom zakonu, otac Jaše Tomića, početkom 1870-tih godina na srpskom jeziku, ćirilićnim pismom, tražio od budimpeštanske vlade stipendiju za svog sina. U nadležnom ministarstvu pismo je prevedeno na mađarski, i njegova molba je bila uzeta u postupak – piše Čehak, i dodaje da taj slučaj nije bio izuzetak. Čehak ukazuje i na to da su u to vreme u Novom Sadu, Pančevu ili Vršcu zapisnici organa gradske samouprave vođeni paralelno na mađarskom, nemačkom i srpskom jeziku. Novi Sad je tada bio uistinu multikulturalni grad.
jun 2010.
(Preveo Arpad Vicko)