Skip to main content

LASLO VEGEL: Ironija sudbine i njene žrtve

Utočište: Nacionalizam 25. феб 2017.
4 min čitanja

Teška rečenica

Pišem Lajošu Janošiju, uoči nastupa u Palati umetnosti, da jedan od junaka romana koji upravo pišem, „krade” jednu rečenicu Balaža Šipoša. „Parlament je danas jedna od najvećih prepreka na putu uspostavljanja demokratije.” Teška rečenica, verujem da ćemo je u budućnosti sve češće čuti.

Ironija sudbine

Ne izlazi mi iz glave rasprava koju smo vodili poslednjih nekoliko dana na internetu sa Andrašom Urbanom. Danila Kiša i Zorana Đinđića je isti vladika ispratio iz ovozemaljskog života. Reč je pravoslavnom mitropolitu Amfilohiju Radoviću. Dotičnom mitropolitu je jedan sud u Podgorici izrekao strogo sudsko upozorenje zbog govora mržnje. On je taj koji je molio Boga da oprosti srpskoj vladi što je s Prištinom potpisala briselske sporazume. To ja nazivam ironijom sudbije čije smo mi, ovako ili onako, žrtve – samo što nismo voljni da to i primimo k znanju. Nažalost, poslednje reči izgovaraju oni čije reči ne razumemo.

Znaci zamora

Predsednički izbori zvanično još nisu raspisani, ali u srpskoj javnosti već grmi i seva. Jedan političar iz vladajućih struktura nazvao je nezavisnog kandidata lažljivcem i prevarantom, drugi ga naziva ubicom. U sferi vojvođanske mađarske manjinske politike s vremena na vreme se usijaju međustranačke rasprave, Demokratska zajednica vojvođanskih Mađara i Mađarski pokret (istina, ovaj potonji nije stranka, ali se u javnosti tretira kao da jeste) povremeno primećuju da Savez vojvođanskih Mađara, koji učestvuje u aktuelnoj vlasti, ne zastupa dovoljno energično interese ovdašnjeg mađarskog življa kad je na primer u pitanju upotreba jezika, a ukazuju i na još neke manje i veće nepravilnosti, međutim, to nisu radikalni konflikti, i ne treba ih preuveličati. Kritici se nema šta zameriti, osnovni zadatak opozicionih stranaka i jeste da kritikuje partije na vlasti, sumnjivo bi bilo da se na oglase ni s jednom kritičkom rečenicom. Inače, u ovoj manjinskoj zajednici zavladala je neka vrsta učmalosti, poslednji put je javnost zatalasana kad je Demokratska stranka vojvođanskih Mađara optužila Savez vojvođanskih Mađara za veleizdaju („nacionalnu izdaju”), a sad se ona računa kao odani koalicioni partner. Možda je to predsoblje novog pluralnog jedinstva, ali može da bude i znak zamora koji upozorava da vojvođanska mađarska politička elita nije u stanju da se obnavlja u teško prozirnim vremenima koja obiluju naprasnim, brzim promenama. U duhovnom i kulturnom životu, posle akcije „pročišćavanja” koju je sproveo Savez vojvođanskih Mađara, procesi „upitomljavanja” se više osećaju nego u političkom životu. Gde je sad, gde se zagubio, i seća li se još iko romantičnog programa autonomije koja bi počivala na tri oslonca, programa koji je objavljen još kad su Mađari u Vojvodini bili politički jedinstveni? Šta se dešava sa konceptom teritorijalne autonomije? Imaćemo vlastito zakonodavstvo, recitovali su manjinski stranački lideri. Na sva ta nekadašnja velika obećanja nije baš preporučljivo podsećati. Vojvođanski mađarski manjinski političari podsećaju na onog junaka Franca Kafke koji, stojeći pred kapijom osmatra stražara. Godine prolaze, i stražar, i onj koji osmatra stražara, podjednako posede. Naposletku stražar primećuje: mogli ste da uđete, gospodo draga, ova kapija je rezervisana smo za vas. Zbog čega nisu ipak ušli? Ko zna? Da li su se plašili stražara, ili naprosto nisu bili sigurni, šta ih čeka – bosonoge – s one strane kapije.

Bezdomnost kontra utopija

Mnogo sam razmišljao o pitanju koje mi je kolega-pisac Silard Podmanicki, urednik kulturnog portala Librarius postavio povodom moje književne večeri u Palati umetnosti. Da li moja bezdomnost ima i vremenski iznijansiranih verzija? Pomalo zazirem od savršeno doslednih ljudi, onih koji su od jednog komada drveta istesani, ako takvih uopšte i ima – do sada nisam sreo ni jednog – dakle, ja takve mogu samo da žalim, jer nisu uistinu doživeli zaista ljudsku sudbinsku dramu, niti unutrašnje, plodonosne konflikte. Verovatno su zadovoljni jer su pronašli krajnju istinu. Ja je samo tražim. O mojim dnevničkim beleškama jedan mlad, filozofiji sklon, vrlo razuman čovek je napisao da one mogu samo da mi štete, jer otkrivam svoje najranjivije tačke. Ali šta drugo i da radi jedan pisac nego da govori o svojim ranjivim tačkama? Takva ranjiva tačka je i svest o bezdomnosti, i ako ni zbog čega drugog, onda zbog toga ne govorim o njoj kritički, nego primećujem u njoj izvesnu kreativnu snagu. U početku sam u njoj video samo neku vrstu manjinskog osećaja, ali sad se povodom nje može govoriti i o bezdomnom evropskom građaninu. Pitanje je, naravno, glasilo: kroz kakve modifikacije prolazi ova svest tokom vremena? Dakako, u tom smislu nije moguće povući jednu određenu, nadole ili nagore ustremljenu liniju. I moj roman, Memoari makroa, napisan 1965. godine, govori o ovoj bezdomnosti, jer ni glavni junak, ni njegovi prijatelji se ne osećaju kod kuće u svetu u kojem su rođeni. Jedan nemački kritičar, Jerg Plat, napisao je u Noje Ciriher Cajtungu 2012. godine da današnji romani, u odnosu na Memoare makroa, s onolikom dozom nihilizma, depresije i zgađenosti nad svetom, deluju kao devojački romani. I čitajući njegove redove polako počinjem da razumem zašto sam imao toliko problema s njegovim objavljivanjem, i zbog čega su u početku čak i poneki urednici Uj Simposiona negativno reagovali na njega. Kasnije, posle 1968. na kratko vreme je svest o bezdomnosti potisnuta u drugi plan, jer su u meni prevagnule utopističke ideje, mogao bih reći i to da sam živeo u naponu između utopističkog mišljenja i svesti o bezdomnosti. Moj roman Dupla ekspozicija govori o tome da je upravo moja generacija bila ta koja je izdala šezdesetosmaške ideale, bezdomnost je, dakle, ponovo izbila u prvi plan. Karakteristično je i to da sam u ratnim devedesetim godinama ostao u rodnom kraju, kad su mnogi od onih kojima su usta bila puna odanosti rodnoj grudi i manjinskoj mađarskoj zajednici, elegantno otišli. Pisao sam svoje ratne dnevničke eseje pod naslovom Vitgenštajnov razboj, ti tekstovi su se dvonedeljno pojavljivali u jednim beogradskim opozicionim novinama, a posle vazdušnih udara NATO alijanse objavio sam roman Eksteritorijum. Ispostavilo se da je to bio roman u nastavcima. Nisam ni tada osudio one koji su otišli, ne osuđujem ih ni danas. Možda su u pravu, razmišljao sam, ali sam ostao vezan za galiju rodnog kraja. Drugu protivrečnost izražava jedna Musilova rečenica koju sam uzeo kao moto. „Oni, za koje nacija naprosto ne postoji, prviše olakšavaju sebi život. (…) Ali oni koji ne poznaju ideju nadnacionalnosti, takođe su odabrali jedno previše jednostavno rešenje.” Ovu rečenicu bih voleo da urežem u kamen, samo ne znam da li bi iko zastao i razmislio o njoj. Često pomišljam na to da usamljen stojim pored ovog kamena, ponekad i u strahu da će se obrušiti na mene. U pravu je Musil, lako je izabrati jedno ili drugo, i da skoro da je skoro nemoguće boriti se istovremeno i s jednim, i s drugim. I u ovim mukama pomišljam na drugu rečenicu, po kojoj „možemo da zastupamo veoma različite političke poglede, ali da smo zajedno odgovorni za stvaranje takve kulture u kojoj uzajamno priznajemo koliko zavisimo jedni od drugih.” A ovo, danas, pogotovu u mađarskom svetu, zvuči kao jedna lepa utopija.

februar 2017.
Preveo Arpad Vicko
Photo: pixabay.com