Skip to main content

LASLO VEGEL: Drveće osuđeno na smrt

Izdvajamo 01. мај 2023.
5 min čitanja

Fragmenti iz dnevničkih beleški: Svaka vrsta ugleda je istrebljena

utorak, 22. mart 2023.

Kundera je u jednom svom eseju izneo misao o smrti nacije, i to povodom ruske agresije na Čehoslovačku 1968. godine. „Ulicama su patrolirali ruski vojnici i ja sam, zaprepašćen, pomislio kako će jedna takva sveuništavajuća sila da nas spreči da budemo oni koji smo bili….” Posle nekoliko decenija postavlja pitanje: ko se još seća da je ruska vojska okupirala Čehoslovačku. Ovo pitanje je danas, posle ruske agresije na Ukrajinu posve opravdano – ko se još seća tih vremena. Koliko odavde vidim, toga se još sećaju Česi i Slovaci i, većinom, Poljaci. Za srednjoevropske nacije i za baltičke zemlje to nije otrcana, banalna dilema „novog svetskog poretka” već pitanje opstanka. Pitanje preživljavanja, jer u senci ruske čizme imali su dovoljno razloga da se zabrinu za opstanak svoje nacije. Zanimljivo je da se mađarska nacija ne seća. Mađarski prijatelji Vladimira Putina se ne sećaju šta je bilo 1945. ili 1956. godine. U godini posvećenoj pesniku mađarske revolucije Šandoru Petefiju, osamstočetrdesetosma, četrdesetdeveta je izbrisana iz sećanja. Nije se Brisel ustremio na Mađare, već ruska vojna sila. S obzirom na mejnstrim današnjih mišljenja, mogu da zamislim Petefija koji pregovara o miru sa ruskim generalom Ivanom Fjodorovičem Paskevičem, grofom od Jerevana, carskim namesnikom Varšave, glavnokomandujućim ruske carske vojske koja je stupila u dejstvo protiv nacionalno-oslobodilačke borbe Mađara. Ne, to je nepojmljivo.

petak, 24. mart 2023.

Posle nasupa u Subotici, Geza Beremenji i njegova žena Tinde posetili su i nas. Posle dužeg vremena eto me opet u „društvenom životu”. Na zidinama Petrovaradinske tvrđave popili smo kafu, zatim smo se šetali u centru grada. Geza me je izvestio da su ih u Subotici obavestili da u vezi sa položajem vojvođanskih Mađara nema ozbiljnih problema. Tako je, primetio sam, među nama nema konflikata, s ozirom na mogućnosti.
U Subotici je prikazan film Čovek most po Gezinom scenariju. Ja bih pre glasao za Gotarov film Vreme se zaustavlja, čiji je scenario takođe Geza napisao. Ne samo zato što je ovaj potonji bolji film, i ne samo zato što su vidljivi bili ruski tenkovi kako prodiru u Budimpeštu da bi ugušili mađarsku revoluciju. Gledajući uništavanje stambenih zgrada u Budimu i Pešti, u glavi su počeli da mi se motaju prizori ruševina ukrajinskih gradova, ne slučajno, jer svake večeri vidim granatirane, raketirane ukrajinske stambene zgrade. A još važnije jeste to što je posle gušenja „pedesetšeste” na potresan način prikazao mađarsku depresiju, uništavanje, mrvljenje mladih generacija, što je karakteristika i sadašnjih istočno-srednjoevropskih postsocijalističkih depresija i razornog osećanja potčinjenosti. Nije sporno da za to postoje i druga objašnjenja, mada se ruski tenkovi već pomaljaju na horizontu, mi još uvek živimo u uverenju da su daleko od nas. Depresija koja je usledila nakon plišanih revoucija tađe spada među izgubljene iluzije i postaje sve zlokobnija. Boljševička revolucia vodila je u diktaturu i bojim se da plišana revolucija vodi u autokratiju.

subota, 25. mart 2023.

Neočekivana jutarnja vest. Viktor Orban i Peter Sijarto stigli su u Beograd gde su se sastali sa Aeksandrom Vučićem i Sinišom Malim. Portparol mađarskog premijera je izjavio da su razmatrana pitanja evropske integracije Srbije i Zapadnog Balkana, mađarsko-srpski bilateralni odnosi, kao i mogućnosti okončavanja i mirnog rešavanja rusko-ukrajinskog konflikta. Predsednik Vučić je na svom Instagram nalogu objavio da je posle tri i po sata razgovora o svim strateškim pitanjima saradnje između Mađarske i Srbije, odigrao prijateljsku partiju bilijara sa premijerom Orbanom. Vučić je rekao da je ponosan na prijateljstvo Srba i Mađara i zahvalan Viktoru Orbanu što je uložio mnogo truda i energije da to prijateljstvo bude suštinsko i iskreno. „Prijateljstva se grade dugo i pažljivo, i u teškim vremenima se učvršćuju, a prava prijateljstva su baš zbog toga vredna, jer su izuzetno retka, naročito u politici i naročito danas”. Istovremeno, pristalice ekstremne desnice su ispred zgrade predsedništva protestovale protiv briselskih i ohridskih pregovora, NEĆEMO KAPITULIRATI, pisalo je na jednom molinou. Zahtevali su ostavku predsednika Vučića i raspisivanje izbora. Meni se učinilo da demonstracije desničara nisu bile masovne kao što se očekivalo. Možda je tačno da je narod umoran od Kosova. U Novom Sadu i u Beogradu demonstrirali su ekolozi. U Novom Sadu je došlo skoro i do fizičkih obračuna. Usledila su i hapšenja, u Novom Sadu je uhapšena i privedena u policiju i jedna vremešnija penzionerka. Ekolozi su u Šodrošu ustali u odbranu drveća osuđenih na seču. Bizarna situacija: dok u Evropi vode računa o svakom stablu, u Novom Sadu ih masovno seku. Šetam s Anikom u gradu i vidimo kako na jednom mestu ruše porodičnu kuću i da se spremaju da podignu višespratnu stambenu zgradu. Sigurno će stradati drveće ispred kuće, rekla je Aniko, i zaista se to i dogodilo. Nekoliko dana kasnije tom drveću nije bilo ni traga, ni glasa.

Do sada sam morao da primim k znanju da u Srbiji zabrinavajuće opada podrška proevropski orijentisanim političkim opcijama, sad, međutim, stižu vesti da je i u Mađarskoj u drastičnom opadanju podrška stanovništva Evropskoj uniji. Tokom prošlog polugodišta podrška evrointegracijama u Mađarskoj je pala za 12 odsto: u ovom času samo 39 odsto birača ima pozitivno mišljenje o Evropskoj uniji, što je za 6 posto iza evropskog proseka. Samo 32 posto populacije u starosnoj dobi između 15 i 24 godina pozitivno vrednuje politiku Unije. Taj detalj me iznenađuje, jer sam se nadao da će generacije koje sad stasavaju ispraviti naše greške, a sad se ispostavlja da će ih još više produbiti.

nedelja, 26. mart 2023.

Posle ragovora sa Beremenjijem razmišljao sam o tome, zašto nema romana koji bi tematizovali tranziciju i idejna strujanja epohe. Ne mislim na romane koji bi predočavali korupcionaške afere, prljave marifetluke nove klase, blato dnevne politike i koji bi preispitavali deformacije novokapitalističkog sistema, mene više zaokuplja pitanje, da li je naša tranzicija imala svoga Žana Sorela? O kakvim unutrašnjim dilemama, razdorima svedoče ljudske sudbine? Zašto su mnoge dobre namere propale? Zbog čega su propali idealisti tranzicionih promena? Kakve su se sile sukobile u sudbini pojdinaca, u porodicama, u životu zajednice? S kakvim se đavolskim zaokretima može objasniti kako su borci za ljudska prava, „proroci slobode” postali autoritarni vlastodršci? Bojim se da ovo nije samo stvar ličnih odluka. Šta se odigrava u duši ovih ljudi? Da li ih iznutra izjedaju tajni duševni konflikti? Pokušao sam da kao pisac, bez mržnje proživim dramu svojih protagonista, ali sam shvatio da se istina toliko relativizovala, da su ljudske sudbine izgubile svoju dubinu. Negde se zagubila forma ljudske sudbine. Taj nedostatak je usmerio književnost u lepu oazu tekstocentričnog formalizma, ili u površnu stvarnosnu prozu. Pišući polako svoj novi roman čija se radnja odvija upravo u tim tranizicijskim vremenima, prinuđen sam da uvidim, da je u golemom terminološkom pojmovnom haosu našeg doba, duša ove epohe izgubila ime. Ne zanimaju me jajare javnog života, jadni prevtrtljivci, vrdalame, sitni profiteri, intelektualci žedni slave, više me zaokupljaju one situacije u kojima svaka od sučeljenih strana nosi u sebi neku istinu. Možda se u meni nagomilovalo previše iskustava, stoga i nisan u stanju da razmišljam u krutim protivrečnostima. Neizbežno sam se setio novele Mihal Kolhas nemačkog klasika Hajnriha fon Klajsta. Tu situaciju, naravno, nije moguće ponovo napisati, već samo natpisati, jer tada su tradicija i istina još imale ugled, težinu. Do danas je, međutim, svaka vrsta ugleda istrebljena, što znači da se hijerarhija vrednosti života ne može imenovati. Možda sam se u Ispaštanju sučelio s ovom činjenicom, ali je ona u Balkanskoj lepotici došla do izražaja u svojoj punoj stvarnosti. Svetozar, partizanski komesar koga bi mnogi nazvali „krvavim”, bori se takođe sa svojom unutrašnjom dramom u kojoj ima mnogo istine. Kapitalizam koji se vraća na scenu, poigraće se i sa njim, kao što izvrgava ruglu i dedu manjinskog Šlemila. Nova vlast proglašava herojem onog čoveka, koji nikad ne može da bude heroj. Šlemilu u čast podižu spomen-kuću, njegovo ime nosi jedna ulica i jedan trg, unuk se suočava s ovim svetom tako što podmeće požar u dedinoj radionici. Današnji Mihal Kolhas ne može da se sveti, postaje palikuća.

Preveo Arpad Vicko