Skip to main content

LARISA INIĆ: O referendumima i pritiscima

Autonomija 27. сеп 2016.
2 min čitanja

Ajnštajnu se uporno pripisuje autorstvo uzrečice kojom se tvrdi da je definicija ludila – uvek raditi isto a očekivati drugačiji rezultat. Iako nema dokaza da je on autor ove tvrdnje, upravo je post sa tom rečenicom jedan od najdeljenijih ovih dana na društvenim mrežama. Ludilo, sa kojim se Subotica suočava proteklih nedelja, poprima oblike farse, a vezano je za repetitivnost referendumskih rešenja, kojima se u ne toliko davnoj istoriji Balkana, oportunizam političara uglavnom završavao krvoprolićima. Referendumska groznica, koja preplavljuje Suboticu, direktno se tiče njenih građana sa dvojnim državljanstvima. Jedan referendum, onaj u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska je za nama, a pred nama je drugi, onaj o izbegličkim kvotama, o kojima će se izjašnjavati naši severni susedi.

I pored najbolje namere da izbegnete referendumsku usplahirenost, agitacija i za Dodika i za Orbana, atipično je (bila) vidljiva na ulicama grada. Gotovo je nemoguće prečuti dovikivanja o odlascima na glasanje za “spas” rodne grude, koju po pravilu umotanom u teoriju zavere, ugrožava neko.

Ni Suboticu nisu zaobišle ikonografija i retorika kojom se svako ko drugačije misli naziva stranim plaćenikom, izdajnikom ili bolesnikom, a sa referendumskih preneta je i na druge teme.

U klasično zastrašivanje onih koji razmišljaju drugačije, prvi se put posle devedesetih godina uključila i policija, koja je uoči tribine o protestima protiv projekta “Beograd na vodi” i nasilja u Savamali, čak u dva navrata posetila art kafe Klein House, te se raspitivala o broju potencijalnih učesnika tribine. Nisu izostala ni pitanja o namerama organizatora da okupljene izvede na ulicu, te organizuje protost. Tokom tribine se u uličici iza kafea, za svaki slučaj, vozikala i policijska patrola.

verujem u jednu
Multikulturalni nacionalizam i višejezična ksenofobija

Ono što su i Mađarska i Srbija danas, najsimboličnije je, verovatno nesvesno, prikazano na jednom bilbordu čiju je fotografiju okačio jedan Facebook korisnik. Na bordo pozadini, kao u ogledalu, jedna iznad druge u zlatotisku su odštampane krune Mađarske i Srbije, dok je levo i desno ispisana identična poruka na dva jezika, mađarskom i srpskom, i to ćirilicom – “Verujem u jednu državu”. Poruka koja definitivno podseća na poznati slogan iz 30-tih godina prošlog veka – paradigma je multikulturalnosti i evropejstva koje nam nude i Orban i Vučić, odnosno Dodik i Pastor. I Mađarska, i Srbija i bosanskohercegovački entitet Republika Srpska komuniciraju istim jezikom – mitovima, stereotipima, ksenofobijom, zastrašivanjima i na koncu bezočnim lažima i govorom mržnje.

Od jedinstva i “jedne države u koju se veruje” do neke nove kristalne noći, danas nas deli samo nekoliko manjih incidenata. Možda mi, koji razmišljamo drugačije i reagujemo na zlo uporno i na isti način i jesmo ludi, ali ponekad je jedina logična reakcija na zlo, ludilo manjine koja ga zna prepoznati i koja će svaki put na zlo reagovati isto, kako ne bi postali saučesnici neke nove 1941. ili 1991.

(Autonomija)