Skip to main content

Kulturni front Rusije: Povratak u doba Staljinovih čistki

Stav 29. јан 2023.
6 min čitanja

"Potpuno iste ideje o modernoj i avangardnoj umetnosti imali su i nacisti"

Predsednik Ruske Federacije Vladimir Putin doneo je 9. novembra Ukaz broj 809 kojim se utvrđuje “osnova državne politike za očuvanje i jačanje tradicionalnih ruskih duhovnih i moralnih vrednosti“. I zaista, mnoge svesne društvene snage odmah su se bacile na oživljavanje tradicionalnih vrednosti, pogotovo pregaoci na polju kulture. Posebna pažnja posvećena je dvema tradicionalnim vrednostima koje do sada nisu bile u dovoljnoj meri negovane, a imale su presudan značaj za oblikovanje ruske prošlosti, kako u carskoj epohi tako i pod vladavinom druga Josifa Visarionoviča Staljina.

S jedne strane, rodoljubi su odlučno udarili u jačanje prakse koju Rusi nazivaju “vernopodaništvo”, što je lep izraz za ropsku odanost vlastima, za pokornost i ulizištvo koje ne zna za sramotu. Druga tradicionalna vrednost je potraga za državnim neprijateljima i izdajnicima otadžbine, progon onih koji drugačije misle, potera za svakim ko se ne divi Vladimiru Putinu i njegovoj mudroj politici.

Ima u Rusiji posebno osetljivih pojedinaca koji gotovo telepatski osećaju puls epohe što kuca u grudima kremaljskog hazjajina. Prirodno je da takvih natprirodno senzibilnih individua najviše ima među umetnicima, pogotovo među piscima, empatija i šesto čulo za duh vremena spadaju u standardnu spisateljsku opremu.

Čak i pre Putinovog ukaza mnogi su osetili kuda je to krenula Rusija, kao da su čitali predsednikove misli, pa su sami preuzeli inicijativu. Još početkom avgusta pisac, poslanik i kopredsednik partije Pravedna Rusija Zahar Prilepin, zajedno sa ekipom istomišljenika, osnovao je u Državnoj Dumi “Grupu za istraživanje antiruskih delatnosti”.

Prilepin i društvo dobrovoljnih cenzora bili su duboko razočarani činjenicom da većina umetnika i kulturnih delatnika nije javno podržala agresiju ruske vojske na Ukrajinu, pa su zaključili da je to “dokaz efikasnosti prozapadne propagande, profesionalizma pete kolone“. Zapadnjačkom liberalizmu se mora stati na put, o tome su Prilepin i mnogi drugi putinoljupci govorili i ranije.

Doživotno prokletstvo doušnika

Jedan od članova “Grupe” Boris Antropjev, umetnički direktor Brjanskog omladinskog pozorišta, požalio se kako teatri širom Rusije samo hoće da postavljaju neke zapadnjačke komade, svi bi da gledaju “Alisu u zemlji čuda”, a za domaću dramsku literaturu niko ne mari. Zato su članovi “Grupe” rešili da skrenu pažnju nadležnima na umetnike i kulturne radnike koji “nisu dovoljno patriotski nastrojeni”, kako bi se obavila čistka.

Kako reče poslanik Dmitrij Kuznjecov, član komiteta za kulturu u Dumi: “Neophodno je napraviti SMERŠ, liste i iščupati ovo smeće iz korena”. SMERŠ je skraćenica od “Smrt špijunima”, kako se zvala sovjetska kontraobaveštajna služba, nastala iz NKVD-a tokom Drugog svetskog rata. “Grupa” se odmah bacila na posao, pa su sastavili i obnarodovali u Dumi spisak od 142 umetnika, velikim delom pisaca, koji ne podržavaju “specijalnu vojnu operaciju”. Na spisku zapravo ima 140 ljudi, patrioti su po običaju aljkavi, a ni činjenice za njih baš nisu svetinja. Neki sa spiska su okrivljeni jer ne podržavaju rat protiv Ukrajine, ali većini je u greh upisano to što ćute. Svi pobrojani treba da izgube posao i da budu zbrisani sa javne scene, takvu su im sudbini namenili lovci na izdajnike.

Liberalni deo ruske javnosti burno je reagovao na pravljenje spiskova. Poznati ruski pisac Viktor Jerofejev, dosta prevođen kod nas, napisao je tekst “Vreme dostavljača” u kojem je podsetio Prilepina i drugove da je u u istoriji ruske kulture reputacija dostavljača prekrivala sve druge delatnosti osobe koje se tom nečasnom zanatu odala. Retki pisci koji su bili doušnici ostali su zapamćeni samo kao doušnici, a ne kao pisci, čak i kad su imali talenta. “Dostavljanje više nije izbor, već doživotno prokletstvo”, upozorava Jerofejev.

Podseća Jerofejev na sudbinu Aleksandra Fadejeva, pisca iz sovjetske epohe, koji je spisateljsku karijeru započeo kao smeli autor romana “Poraz”, da bi kasnije, u godinama staljinizma, “kao komandant svih sovjetskih pisaca, dostavljao i potpisivao smrtne presude svojim kolegama”. Nakon Staljinove smrti, Fadejev je izvršio samoubistvo. Uzalud sva upozorenja, da je dostavljačima stalo do književnosti i kulture ne bi se ni odavali tom sramnom pozivu. Njima je stalo samo do moći i vladanja ljudskim dušama, uz podrazumevajući ćar. Život posle Putina ionako ne mogu da zamisle, zato tako grčevito i brane svog gospodara.

Kulturni front Rusije

Nije “Grupa za istraživanje antiruskih delatnosti” jedino telo koje brani patriotsku kulturu razaranja i smrti, i progoni one koji se opiru putinovskoj mahnitosti. U novembru je formiran pokret “Kulturni front Rusije” na proširenom zasedanju Duminog komiteta za razvoj građanskog društva. Na čelu ove organizacije nalazi se glumac Nikolaj Burljajev, a u rad su se uključili mnogi umetnici: Valerij Gergijev, Andrej Končalovski, Jurij Bašmet, Petar Tolstoj, Karen Šahnazarov, Aleksej Ribnikov, Eduard Artemjev, Aleksandar Mihajlov, Andrej Merzlikin i drugi.

“Danas, u vreme mobilizacije naših vojnika za odlučujuću bitku sa svetskim nacizmom i satanizmom, neophodno je mobilisati i okupiti kulturne i umetničke radnike”, rekao je Burljajev povodom osnivanja organizacije. Cilj je “sinergija kreativnih radnika sa celim društvom”. Nakon osnivanja, brzo su počele da niču filijale “Kulturnog fronta Rusije” po čitavoj zemlji, pokret postaje sve masovniji i popularniji.

Na zasedanju Dume 19. januara ove godine, Burljajev je održao govor i objasnio da je “Kulturni front Rusije” nastao kao direktna posledica pomenutog Putinovog ukaza koji je nazvao istorijskim. Vođa pokreta ponudio je usluge patriotskih eksperata Putinovom režimu: “Naši stručnjaci su spremni da zaista pomognu ministarstvima i resorima da slede tradicionalne duhovne i moralne vrednosti naše zemlje”. U tradicionalne vrednosti, kao što rekosmo, spada i cenzura.

O tome je otvoreno govorio član “Kulturnog fronta Rusije” Dmitrij Pevcov, glumac, pevač, muzičar i zamenik predsednika Komiteta Dume za kulturu. Veli Pevcov: „Potrebne su nam mere zabrane, potrebna nam je cenzura, izvinite, potrebni su nam stručni saveti”. Burljajev je još u julu najavio osnivanje veća koja bi se bavila cenzurom televizije, pozorišta i bioskopskog programa.

Stara dobra cenzura

Zanimljivo je da ideja o cenzuri i zabranama koja označava povratak ruskog društva u Staljinovo doba nailazi na topao prijem u dobrom delu javnosti. U novogodišnjem intervjuu televizijska spikerka Ana Šatilova bez dvojbe tvrdi da je cenzura itekako potrebna Rusiji, a potom to svoje mnenije lepo obrazlaže, sećajući se davnih vremena koja se upravo vraćaju: “Plaše se reči cenzura, na sam pomen reči ‘cenzura’ odmah se zamišlja neka tvrda, suva, zla osoba. U stvari, u SSSR-u su to bili najobrazovaniji ljudi koji su se odlično razumeli u svoju oblast”.

Da, zaista su divni ljudi bili sovjetski cenzori, umetničke duše, poznavaoci književnosti i drugih disciplina, učen i dobronameran svet. Toliko su cenzori dobro radili svoj posao da su ne samo nepodobna dela uklanjali iz javnosti, već su i autori tih dela redovno nestajali, obično u gulazima, da im se ni grob ne zna. Staljinovi cenzori, doušnici, čekisti i ostali čuvari kulture progonili su, hapsili, zabranjivali i ubijali sve ono najvrednije što su imali u književnosti, umetnosti, nauci i kulturi. O tome su napisane stotine, ako ne i hiljade knjiga, snimani filmovi, o tome se uči po školama i univerzitetima širom sveta, ali ruskim putinoidnim rodoljubima to ne smeta da ponovo pokrenu još jedan krug samouništenja i zla.

Burljajev je neumoran, putuje, organizuje, propoveda, daje intervjue, čovek ima misiju, treba spasiti rusku kulturu od propasti koja joj preti. Naravno, čitava ta priča o patriotskoj umetnosti, izdajnicima, pogubnim tuđim uticajima i sličnim budalaštinama je smešna. Međutim, ima tu i istinski sumanutih deluzija. Na primer, Burljajev tvrdi da se sadašnje stanje u Rusiji može uporediti samo sa Sodomom i Gomorom, i čvrsto veruje kako postoji ozbiljna mogućnost da Bog podvrgne i Rusiju sličnoj kazni, da je spali i zalije sumporom, kao što je to učinio sa biblijskim gradovima. A u čemu se ogleda to strahotno izopačeno stanje, u čemu se vidi duhovno propadanje?

Van Gog i Maljevič, neprijatelji Rusije

Burljajev nepogrešivo prepoznaje izvor svekolikog zla, pa veli: “Sad vidim na glavnim kanalima, juče sam video: avangardu! U centru Moskve!” A u čemu je problem sa avangardom? Evo odgovora: “Avangarda je ružna!” Potom se glumac ispoveda kako je i on u mladosti bio prevaren, studirao je likovnu umetnost, profesori su ga ubeđivali da su Kandinski, Maljevič, Modiljani, Van Gog, Utrilo veliki slikari. On, mučenik, gleda slike, potpuno zblanut i zbunjen, i misli u sebi: „Bože moj, ili ja nešto ne razumem, ili nas vode negde u pogrešnom pravcu”. A nije mu palo na pamet da prosto ne razume? Pa ne može svako sve da shvati, ljudi su različiti, neki su prijemčivi za slikarstvo, neki nisu. Mada mi nije baš jasno šta to kod Van Goga ima tako neshvatljivo.

Uglavnom, objavio je Burljajev rat post-impresionizmu, konstruktivizmu, suprematizmu, pariskoj školi, apstraktnoj umetnosti, svemu što nije fotografsko preslikavanje očigledne stvarnosti po Pavlovljevoj teoriji odraza. „Vreme crnih kvadrata, trouglova i paralelopipeda se bliži kraju“, proriče Burljajev, a potom svoje originalno tumačenje slikarstva prenosi na čitavo društvo, pa kaže kako je “devedesetih ‘crni kvadrat’ bukvalno uvukao celu zemlju u sebe”. Eto, ispade Kazimir Maljevič kriv za pad socijalizma i raspad SSSR-a, valjda je svojom slikom uvračao čitavu državu.

Potpuno iste ideje o modernoj i avangardnoj umetnosti imali su i nacisti, zato su Jozef Gebels i Adolf Cigler organizovali izložbu “Izopačena umetnost” u Minhenu 1937. godine. Spisak umetnika i eksponata na toj izložbi potpuno se poklapa sa onim što Burljajev vidi kao izopačenu, degenerisanu umetnost. A zajedničko im je i shvatanje šta bi to bila prava umetnost: “Borcima na prvoj liniji je potrebna umetnost koja greje dušu, a ne služi ‘naprednoj’ publici”. Zakasnio je Burljajev čitav jedan vek, avangardna dela bila su “napredna” pre stotinak godina, Van Gogova i nekih 30-40 godina ranije, odavno je to postalo deo nasleđa i tradicije.

Povratak u mračno doba

Ne razume ni vreme u kojem živi, ni epohu od pre vek-vek i po, ne razume ni umetnost iz tog doba, ništa mu pod milim Bogom nije jasno, jedino zna da treba tražiti neprijatelje, cenzurisati ih i progoniti, jer nisu dovoljno patriotski nastrojeni. A taj patriotizam je krojen po meri totalnog nerazumevanja sveta. Nije onda ni čudo što se zvanična Rusija nalazi u sukobu sa svetom, što bi da ga nasilno menja i preokrene, što pribegava sili i uzda se samo u oružje, snagu i atomske bombe. A još manje čudi što se Rusija vraća u najmračniju prošlost, što oživljava staljinističko doba i žudi za užasima progona, logora, satiranja svega što vredi.

I takva Rusija, na putu ka staljinističkom totalitarizmu, samo sad sa nacionalističkim predznakom, predstavlja uzor i ideal za ogroman deo javnog mnjenja u Srbiji. Ima i kod nas raznih cenzora sličnih Burljajevu, Prilepinu i drugovima. Oni takođe istražuju antisrpske delatnosti, priviđaju im se autošovinisti i izdajnici, i najradije bi sve poslali u neki logor.

A sličan im je i umetnički ukus, ni oni ne razumeju poslednjih 150 godina umetnosti. Jedino im nedostaje malo ozbiljnija organizacija, nekako su odveć raspršeni, iako zauzimaju ključna mesta u kulturnoj, medijskoj i obrazovnoj sferi. Mogli bismo uskoro očekivati formiranje neke “Grupe za istraživanje antisrpskih delatnosti” i “Kulturnog fronta Srbije”. Krajnje je vreme da i naši patriotski delatnici krenu u ozbiljan obračun sa zlom zapadnjačkom dekadencijom.

(AIB)