Rusija nije imala dobar plan operacije u Ukrajini sa ozbiljnom komandnom strukturom, a očit je i neuspjeh ruskih zračnih snaga koje nisu uspjele ostvariti stratešku kontrolu nad ukrajinskim nebom, budući da su se raširili na veliko područje, ističe u intervjuu za Al Jazeeru Anthony King, profesor ratnih studija na Univerzitetu Warwick i vodeći stručnjak za moderno urbano ratovanje.
Ruski pristup je tvrdi tipičan za urbano ratovanje, ali se primjećuje nesofisticiranost ruskih snaga i loše izvedene operacije – nemaju zračnu podršku, logistika je grozna, nemaju dovoljno snaga da zauzmu pozicije koje žele, samo se uključuju u indirektno, nediskriminirajuće bombardovanje.
Međutim, King objašnjava da bi se ova situacija mogla promijeniti ruskim imenovanjem Aleksandra Dvornikova na poziciju glavnog komandanta na ratištu a, dodaje, naredne tri sedmice će pokazati da li je on spreman da sada protiv efikasne i odlučne ukrajinske vojske ponovi ono što je radio u Čečeniji i Siriji.
King, koji je deset godina bio mentor i savjetnik Britanske vojske i Britanske kraljevske mornarice te savjetnik komandanata u Afganistanu, objašnjava šta znači imati dobrog glavnog komandanta na terenu koji će povezati sve snage u borbi.
Također objašnjava i karakteristike modernog ratovanja koje se preselilo u urbana područja. Tvrdi da je opsada Sarajeva bio rani primjer i početak onoga što se dešava u posljednje dvije decenije.
King, koji je krajem prošle godine objavio knjigu “Urbano ratovanje u 21. stoljeću”, ističe i šta će biti budućnost urbanog ratovanja.
Povećanje urbanog ratovanja očigledno je posljednjih decenija, sa bitkama u gradovima i njihovim opsadama, kao u slučaju Sarajeva, Groznog, Aleppa, Mosula, te sada gradova u Ukrajini. Možete li objasniti šta je ključno za ove moderne bitke te šta urbana sredina znači za današnje ratovanje?
Borbene snage su se našle u gradovima zbog tri razloga. Prvo, urbana područja su postala veoma velika, i ona su veoma bitna jer sadrže ključnu infrastrukturu i transportne mreže u političkim centrima, civilnim centrima, pružaju odličnu zaštitu i odbranu za državne i nedržavne snage i konačno, ključna stvar, budući da su se borbene snage smanjivale pa su vojske u 21. stoljeću puno manje, one više ne mogu formirati front na terenu, nego se nužno premještaju u presudne lokacije na ratištu. Gdje su te presudne lokacije? One su u urbanim područjima.
Kada govorimo o stvarnom karakteru ratovanja, rekao bih da je trend smanjivanja vojski potaknuo veoma specifičnu formu urbanih borbi, nešto što bih ja nazvao mikro opsadama unutar urbanih područja. To je nešto što vidim i u Ukrajini. Umjesto manevarskog rata koji smo imali u 20. stoljeću, snage se okupljaju i usmjeravaju prema i unutar urbanih područja i onda se doslovno bore za specifične lokacije na tom području. Na kraju to prelazi u sporo, destruktivno ratovanje putem stvaranja opsade u kojoj se iscrpljuje stanovništvo. Mariupolj je najistaknutiji primjer toga u Ukrajini. To je nešto kontraintuitivno 21. stoljeću, stoljeću digitalizacije i globalizacije sa veoma tehnološki naprednim snagama, gdje se borbe dešavaju u nekoj vrsti srednjovjekovnog ili čak antičkog formata, sporog ratovanja uz korištenje opsade i teškog naoružanja.
U svojim radovima često ističete primjer Bitke za Staljingrad kako biste istaknuli razlike u ratovanju u 20. stoljeću i sada.
Bitka za Staljingrad je veoma interesantan primjer, jer je to najveća urbana sredina u kojoj se vodio rat u 20. stoljeću, a samim tim i u historiji. Strateški je to bila veoma važna kampanja i prelomna tačka u Drugom svjetskom ratu. Zato daje dobar kontrast. Ako pogledamo Staljingrad, mnogo stvari je tada bilo drugačije, prije svega veličina populacije. Postojala je velika populacija u gradu, čak na vrhuncu borbi, ali to je bilo apsolutno nebitno za borbe, jer su suprotstavljene snage vodile totalni rat. Snage Crvene armije i Wehrmachta u Staljingradu imale su veći broj vojnika nego što je bilo civila u gradu, tako da su nažalost civili postali potpuno nebitni, odnosno postali su žrtve.
U 21. stoljeću, čak i kada bitke postanu intenzivne, civili, kao što je bio slučaj u Mosulu, Aleppu, sada Mariupolju, postaju aktivni dio operacija, i da, strašne žrtve toga nažalost, ali postaju sastavni dio borbi, pogotovo u smislu informacijskih operacija. U svim borbama i bitkama aktivno se pokušava poslati poruka koja će dovesti do regrutacije novih boraca i podrške među građanima. Recimo, Crvena Armija i Wehrmacht nisu bili zainteresovani za to. Također, što se tiče razlika, sovjetske i njemačke snage su prepolovile cijeli grad Staljingrad, a postojali su veliki frontovi izvan grada i ključne bitke su se tu odigrale. To nije slučaj u 20. stoljeću. Ključne bitke se dešavaju u samom gradu, ne izvan njega. Geografija je dakle drugačija. Civilno stanovništvo je uključeno u te borbe, a u 20. stoljeću su oni bili samo žrtve. Civili su i na drugi način danas uključeni – zbog globalizacije, iako se borbe dešavaju na jednom urbanom području, mobilizacija i regrutacija se dešava u drugom širem globalnom urabnom arhipelagu. Tako da vidimo da se ljudi uključuju u borbe iako nisu dio toga rata i tog ratišta. Imamo Ukrajince iz Londona koji odlaze da se bore u Ukrajini, vidimo Ruse u Srbiji naprimjer, svi se oni aktivno priključuju borbama. Postoji i dosta sličnosti, brutalnost je recimo ista, ali bitke imaju drugačiju tipografiju.
Sa ruskom invazijom na Ukrajinu, možemo vidjeti međudržavno urbaano ratovanje, ne samo urbanu pobunu i građanski rat. Kako biste opisali bitke u ukrajinskim gradovima? Šta je ruska taktika što se tiče gradova, uključujući prijestolnicu Kijev?
To je dobra poenta. Posljednjih 20 godina većina bitaka je bila dio građanskih ratova i pobuna. Ono što je interesantno za međudržavne ratove, a naravno strašno za ljude koji su uključeni u to, bitke su nešto veće i uključeno je teže naoružanje. Ono što se dešava u Ukrajini u smislu urbanih borbi, slično je onome što se dešavalo u Aleppu, Mosulu.
Kada govorimo o ruskom pristupu u Ukrajini, on nije neko iznenađenje. Ljudi govore da je to tradicionalan pristup iz 20. stoljeća, ali ja sam skeptičan, mislim da je to standardan pristup većine vojski. U dobu urbaniziranih odbrana, vojne snage su prisiljene da zauzmu određeni pristup, mislim da Rusi tu nisu različiti, to je radila i iračka vojska u Mosulu. Morate ukolniti neprijateljske snage, zadržati i osigurati područje a to zahtijeva teško bombardovanje, precizno ili neprecizno, onda teške snage da se probiju neprijateljske pozicije. Ako pogledate sirijske i iračke vojne snage, to je popirlično slično. Rusi su ovo radili i u Groznom, Donbasu, pomogli su Sirijcima da to urade u Siriji, pokušavaju to da urade u Mariupolju. Okružuju grad, koriste veoma intenzivno i nediskriminirajuće bombardovanje kako bi prisilili snage odbrane da se dezintegrišu i povuku. I onda kreću teški, spori napadi.
Interesantno da su u Kijevu shvatili da nemaju snage da to urade, što je bilo očigleno. Dakle, ruski pristup je tipičan za urbano ratovanje. Ono što se primjećuje je nesofisticiranost ruskih snaga i zaista u mnogim slučajevima operacije koje su veoma loše izvedene – nemaju zračnu podršku, logistika je grozna, nemaju dovoljno snaga da zauzmu pozicije koje žele, samo se uključuju u indirektno, nediskriminirajuće bombardovanje, umjesto da se fokusiraju na pozicije ukrajinske odbrane. To je prilično tradicionalan pristup, ali veoma loše izveden.
Objasnili ste gubitke na ruskoj strani. Možete li objasniti zašto je toliko ruskih generala poginulo na ratištu?
To je odlično pitanje. Ukrajinske snage su se pokazale veoma uspješnima. Dobro su opremljene, veoma pametno su ih zapadni partneri opremili oružanim sistemima koji se lako koriste i veoma su efikasni u odbrani, kao što su protivtenkovske rakete. Ta dva faktora – veoma loše provedena kampanja Rusa i dobra odbrana ukrajinskih snaga – doveli su do velikih ruskih gubitaka. Amerikanci kažu da je poginulo između 10.000 i 12.000 Rusa, ja kažem da je bilo između 7.000 i 8.000 ruskih žrtava, ali to je veoma veliki broj. Tako da ruske snage nisu veoma efiksane.
Što se tiče ruskih generala, postoje dva objašnjenja zašto ih je toliko poginulo. Prvo, zato što su ruske snage toliko demoralisane generali su morali ići na prve linije da ohrabre svoje vojnike. Zbog toga su sebe stavili u situaciju visokog rizika što generali inače ne rade, i zbog toga su bili izloženi opasnosti te je njih šest ili sedam ubijeno. S druge strane, ukrajinske snage su postale sofisticiranije u praćenju i ciljanju uporišta i ključnih pojedinaca, a mislim da su naučile lekcije u Donbasu. Vidjeli smo da Ukrajinci koriste dronove puno efikasnije od Rusa.
Tek nedavno pojavili su se izvještaji da je Rusija imenovala novog glavnog komandanta na ukrajinskom ratištu. Zašto Moskva to nije uradila ranije i koje su posljedice toga?
Razlog zašto su ruske operacije tako loše izvedene u prvih šest sedmica povezane su sa ruskim očekivanjima, a njihova očekivanja i prvobitni plan bio je da demonstriraju silu u prvih nekoliko dana, na određenim lokacijama, kao što su aerodromi i druga infrastruktura, te da generalno provedu ofanzive u ostatku zemlje. Međutim, to nije bilo dovoljno da se sruši Zelenski i njegov režim i snage. To je bilo idealistički, to se nikada nije moglo ni desiti. Moglo se vidjeti koliko su odlučne ukrajinske snage bile da se bore. Dakle, Rusi nisu imali dobar plan operacije, nisu imali plan sa ozbiljnom komandnom strukturom koja bi stajala iza toga. Sa imenovanjem Aleksandra Dvornikova, Rusi su pokazali da su konačno shvatili da moraju imati sveobuhvatnu komandu, jednu tačku komande koja će koordinirati sve aktivnosti na terenu.
Mislim da će Dvornikov to pokušati uraditi, on je veoma iskusan, borio se u Drugom čečenskom ratu te je upoznat sa urbanim ratovanjem i urbanom odbranom. Također, bio je veoma važan komandant u Siriji. On je čvrst, neki kažu i brutalan komandant. Međutim, jedan od razloga zašto je toliko bitno imati vrhovnog komandanta u ovim situacijama je ovaj – da biste vodili modernu ratnu kampanju morate imate ne samo kombinovane borbene elemente, artiljeriju, trupe i tenkove, morate to povezati sa zračnim snagama i sa komplikovanim informacionim i cyber operacijama, morate imati jednu tačku, jednog komandanta na ratištu koji povezuje sve te elemente i fokusira se na odlučujuće mete. Rusi su do sada imali podijeljen sistem komande, sa lokalnim komandantima na svakom ratištu, na sjeveru, jugu, koji su radili šta god su željeli, a to nisu radili dobro. Tako da je potrebna jedna osoba koja će koordinirati i povezivati sve elemente i upravljati ratom. Pitanje je da li je Dvornikov dovoljno dobar protiv veoma efikasne i odlučne ukrajinske vojske da ponovi ono što je uradio u Groznom i Siriji. Ne znam odgovor na to pitanje. Naredne tri sedmice će nam pokazati da li je dobar komandant.
Možete li dati primjere koliko su bili bitni komandanti u drugim ratovima?
Kada govorimo o drugim ratovima, koristit ću dva primjera. Ako pogledamo Mosul, 2016-2017, radilo se o iračkoj vojsci i određenim iregulranim iračkim i sirijskim milicijama koje su bile kopnene snage, a postojali su veoma važni visoki irački generali koji su komandovali kopnenim snagama, iračkim divizijama koje su se borile. Međutim, u stvarnosti je operacije vodio američki komandant, general-pukovnik sa tri zvijezdice, koji je osigurao ovu ključnu arhitekturu ratovanja, koordinaciju kopnenih snaga pod iračkom komandom sa oružjem koje je osigurala međunarodna koalicija te zračnim snagama koje je osigurao SAD. Zatim je sve to povezao sa logističkom podrškom, informacionim operacijama i političkom kampanjom. Kako bi se uništio ISIL u Mosulu korišten je koordinirani pristup.
Sirijski predsjednik Bashar al-Assad također je napravio nešto slično sa Qassemom Soleimanijem. On je postao ključni komandant u Siriji koji je upravljao Quds snagama iračke revolucionarne garde, on je sve snage povezao sa mnogo sveobuhvatnijim pristupom kako bi uzeo Aleppo. To su primjeri centraliziranog pristupa i važnosti komandanta na ratištu u smislu povezivanja resursa. To je komplikovana, višedimenzionalna operacija koja je ključna za bitke u 21. stoljeću.
Spominjete zračne snage. Šta se desilo sa ruskim zračnim snagama?
Nisam vidio puno analiza, ali očit je neuspjeh ruskih zračnih snaga. Nije stvorena strateška kontrola neba ili zračna superiornost, tako da ukrajinske zračne snage i dronovi još uvijek lete. Rusija nije uspjela da podrži svoje kopnene snage u smislu provedbe operacija. Zato što su se Rusi raširili na veoma širokom području, teško je bilo uspostaviti čak i taktičku zračnu superiornost. Zbog toga ne mogu uspostaviti ni lokalnu zračnu superiornost.
Rusija nije uspjela u koncentraciji zračnih snaga, i njihovom stavljanju direktno iznad kopnenih snaga kako bi ih zaštitile i stvorile zračnu superiornost, gdje ukrajinske snage ne mogu ući ni probiti taj obruč. Međutim, mislim da će se to sada desiti. Mislim da će se to pokušati u Slavjansku, što će biti naredna faza ratovanja, jer je mnogo manje područje. Dvornikov ima iskustva sa zračnim snagama u Idlibu. Mislim da će to uraditi u Slavjansku, Kramatorsku, Donjecku što će biti teže za ukrajinske snage. Nije sigurno da će pobijediti, ali mislim da će pokušati stvoriti tu superiornost u zraku iznad tih džepaova.
Spomenuli ste totalni rat iz 20. stoljeća. Sada imamo ograničene ratove, kao što se često opisuje, posredničke, asimetrične ratove, sukobe niskog intenziteta i slično. Međutim, vidite li mogućnost povratka totalnog rata? Zapadni zvaničnici su na to upozoravili u slučaju Ukrajine ukoliko se direktno uključe u sukob.
Da, to je moguće. Nadam se da se neće desiti. Nadam se da će ukrajinski rat biti zadržan na lokalnom nivou, koliko god to užasno zvuči i jeste užasno za ukrajinski narod, ali eskalacije su opasne. Nema sumnje da je Putinov režim ljut zato što Zapad podržava Ukrajinu i osigurava oružje, ali jedan od razloga zašto su Washington, London i NATO bili veoma oprezni o ograničavanju intervencije jeste što su sa pravom zabrinuti zbog moguće eskalacije rata u direktni rat između supersila i, ne daj Bože, nuklearni rat. To nije samo teoretska mogućnost, to je stvarna mogućnost. Mislim da je zato Biden oprezan oko podrške Ukrajini. On je strana u ovom konfliktu jer podržava oružano jednu stranu u ratu, ali nije saučesnik jer je taj strah od eskalacije stvaran. Postoje optužbe da su Rusi koristili hemijsko oružje u Mariupolju. Ne kažem da će to nužno dovesti do većeg angažmana Zapada, ali će staviti značajan pritisak na NATO. Onda smo na putu koji je veoma opasan.
Navodite da je revolucija u urbanom ratovanju počela početkom 90-ih, između ostalog i u Sarajevu. Možete li opisati karakteristike opsade Sarajevo iz ugla teorije o urbanom ratovanju?
Sarajevo je na mnogo načina izuzetak, odnosno poseban slučaj, po mom mišljenju tranzicijski. Opsada je postala dio šireg fronta snaga Republike Srpske i oni su se fokusirali na Sarajevo kao na odlučujuće područje. To ukazuje na nekoliko stvari – srpske snage su koristile opsadu u postizanju političkih ciljeva. Nisu imali dovoljno snaga da zauzmu grad, ali bombardovanje grada generiralo je politički pritisak da dobiju određene ustupke.
Sarajevo je bilo rani primjer modernog urbanog ratovanja. Urbani centar postao je mjesto oko kojeg su se okupile snage i vodile dugu, sporu opsadu. To je bila opsada koja je ukazala na procese koji su se počeli nakon toga pojavljivati, i pojavljuju se u posljednje dvije decenije. Čak i kad su srpske snage htjele zauzeti grad, morale su posegnuti za ovim antičkim i srednjovjekovnim metodama i tehnikama spore opsade, dakle nisu vodili neko grandiozno manevarsko ratovanje iz 20. stoljeća. Sarajevo je zapravo tanzicijski primjer, ali zasebna i brutalna kampanja koja je ukazala na trendove koji se dešavaju posljednje dvije decenije.
Kako vidite budućnost urbanog ratovanja?
U svojoj knjizi sam pokušao da opišem te potencijalne trendove u sljedećoj deceniji, bilo da govorimo o građanskim ratovima i pobunama ili međudržavnim ratovima. Budući da su se državne snage toliko smanjile, vidjet ćemo slične bitke kao danas, koje će se ponavljati – branioci će držati pozicije unutar gradova, napadači će pokušavati da ih uklone, dakle, to su te mikro opsade.
Međutim, postoje dva pitanja koja se tu nameću. U kojoj mjeri će na to sve utjecati vještačka inteligencija, robotika te sistemi na daljinsko upravljanje. Moje gledište na to je jasno, mislim da će ti sistemi samo naglasiti ono što i danas imamo. Robotski sistemi će zamijeniti te borbene snage koje se smanjuju, ali neće promijeniti ključni karakter ratovanja. Za ratovanje su potrebni ljudi, a ti sistemi mogu biti podrška. Mislim da će vještačka inteligencija postati važnija u smislu analiza.
Drugo pitanje je da li će se desiti upotreba nuklearnog oružja. To je drugi put kojim može otići urbano ratovanje. Postavili ste ranije pitanje da li ta opcija postoji. Mislim da postoji, ali nadam se da se neće desiti. Međutim, ima načina na koji međudržavni ratovi koji se odigravaju u urbanim područjima mogu dovesti do nuklearne razmjene u kojoj će gradovi biti uništeni. Međutim, ako to ostavimo po strani, urbano ratovanje se neće promijeniti, jer ključni elementi ostaju istu – urbana područja su velika a snage sve manje. Mislim da će se takvo stanje trajati najmanje još jednu deceniju, možda i jednu generaciju.
STUPS: Diplomatija