Skip to main content

Katarina Peović: Socijalizma nema bez vizije i horizonta komunizma

Intervju 17. jan 2022.
4 min čitanja

Ukakvom su odnosu ideja komunizma i socijalizam kao svjetski proces?

Za socijalizam kao svjetski proces možemo reći da je zastao, iako se upravo ideja komunizma oživljava nakon svjetske krize 2008/9. godine. No načelno, nakon doba država blagostanja i početka neoliberalne ofenzive od kraja 1970-ih pratimo defenzivu socijalističke ljevice koja se bori za zadržavanje jednom izborenih radničkih, materijalnih i socijalnih prava. Socijalistički projekti novijeg datuma poput Sirize, Podemosa ili naših inačica predstavljaju uglavnom socijaldemokratske municipalističke iluzije koje se temelje na smjeni jednih lica drugima – vjerovanju da se korumpirana i zapuštena društva mogu popraviti pravim izborom kompetentnih, moralnih, neiskvarenih, a napose „stručnih“ ljudi. U tim se vizijama radi, kako su neki to primijetili, o „zelenim“ ili socijaldemokratskim, a u biti „srednjoklasnim snovima o beskonfliktnom društvu“ – a takve se vizije često, kako je to slučaj sa španjolskom Barcelonom En Comu i domaćom verzijom Zagreb je naš/Možemo, oslanjaju na municipalizam, municipalnu demokratizaciju koja se predstavlja kao proces decentralizacije i snažnijeg (konzultativnog) uključivanja aktivista i „građana“ u procese postojećih i hijerarhijski ustrojenih institucija države „koja stoji iznad društva“ i u kojima je administrativno i političko upravljanje i dalje povjereno uvježbanoj kasti profesionalaca. Komunizam je i u Marxovoj „Kritici Gotskog programa“ zamišljen kao postepeni proces, mnogi programi demokratskih socijalista uključuju „prijelazne“ mjere, no ukoliko ignoriraju klasni sukob, psihologiziraju uzroke obespravljenosti – „samo trebamo izabrati prave“ – i moraliziraju, depolitiziraju i time ne stvaraju nužne pretpostavke za promjenu klasnih odnosa snaga, bez čega nikakva društveno emancipativna transformacija nije moguća. Uglavnom se takvi pokušaji iscrpe i završavaju u „lošoj beskonačnosti“ predizbornih obećanja i neslavnih poraza. Porazi možda i jesu nužni, ali bitna je razlika jesmo li u porazu ostali vjerni principima novog društva za koje se borimo ili smo poraženi na način da smo se već u startu i bez borbe oportunistički prilagodili zahtjevima postojeće „realnosti“ i dominantnih društvenih snaga. Takav je poraz kompromitirajući, a iz njega proizlaze malodušnost i nepovjerenje u mogućnost promjene. Neki su filozofi ipak optimistični, ne bez razloga, jer uistinu živimo u tehnološki naprednijem društvu u odnosu na socijalističke eksperimente 20. stoljeća, u kojem je oslobađanje „zatočeništva podređenosti individue podjeli rada“ realno i moguće. Da parafraziramo Marxa u „Kritici Gotskog programa“, proizvodne snage su dovoljno napredovale da se nalazimo u trenutku mogućeg dokidanja uskog horizonta buržoaskog prava, kada je moguće zamisliti društvo na čijim će zastavama pisati: „Od svakoga prema sposobnostima, svakome prema potrebama.“

Jugoslavenski eksperiment

Može li postojati neki socijalizam kao prijelazno razdoblje bez ideje komunizma?

Municipalni zeleno-lijevi projekti nastali na antikorupcijskom narativu koji marginalizira klasni sukob, a rješenje nalazi u zamjeni korumpiranih nekorumpiranima, nestručnih stručnima, brzo dospijevaju do svojih ograničenja i ukazuju na to da socijalizma nema bez vizije i horizonta komunizma ili, bolje rečeno, komunitarizma kao vizije društva i načina proizvodnje u kojima će biti prevladani klasni odnosi dominacije i eksploatacije.

Jesu li povijesni socijalizmi igdje bili socijalizam u pravom smislu riječi?

Iskustvo realpostojećih socijalizama nas je naučilo da oslanjanjem na avangardnu partiju nije moguće doći do stvaranja uvjeta za puni i svestrani razvoj svih ljudi. Važna je simultana promjena i društvenih okolnosti i samih aktera koji revolucioniraju društvo – njihov razvoj i razvoj njihovih osobnih kapaciteta. Akteri promjene moraju biti demokratski protagonisti koji imaju mogućnosti razvijati sposobnosti odlučivanja, a to ne mogu ukoliko aktivno ne sudjeluju u formuliranju odluka. Zato su u zajednici važne direktno-demokratske procedure. Čak je i Che Guevara za posjeta Jugoslaviji krajem 1950-ih primijetio da se društvo udaljilo od izvornog socijalizma – sve je više nedostajalo društvene solidarnosti i kooperacije, učvrstio se jaz između upravljačkih i izvršnih pozicija, ili društvena podjela rada i stratifikacija između poslova mišljenja i činjenja, a pojačavala se atomizacija i ljudi i poduzeća koja su pojedinačno bila usmjerena stvaranju što većeg dohotka na tržištu. Zajedničke potrebe, potrebe svih i proizvodnja prema utvrđenim komunalnim i društvenim potrebama su izostale, a od kraja 1960-ih jačali su kapitalistički društveni elementi.

U kakvom odnosu je vaša stranka spram jugoslavenskog socijalizma? Što je linija kontinuiteta, a što diskontinuiteta?

Svakako je eksperiment jugoslavenskog socijalizma od velike važnosti za naša društva, ali možda i više iz perspektive poraza tog eksperimenta, iako je jasno da pozitivni elementi tog društva pridonose razumijevanju što je to socijalizam. Nesumnjiva je dobrobit za sve bila ubrzana industrijalizacija koja se desila u par desetljeća, modernizacija života i relativno egalitarna i društveno inkluzivna raspodjela njezinih rezultata. Nju je najbolje opisao Branko Horvat u knjizi „Jugoslavenska privreda 1965-1983, prijedlozi i rješenja“, navodeći niz razvijenih zemlja i godina u kojima se smanjio jaz u razvoju između njih i Jugoslavije u periodu između 1952. i 1966. Primjerice, jaz između Francuske i Jugoslavije smanjio se od 130 godina na 53 godine, u odnosu na Belgiju od jednog stoljeća na 40 godina, na Švedsku s 90 na 44 godine, na Italiju s pola stoljeća na svega jednu deceniju. Drugim riječima, kaže Horvat, posljednjih 14 godina u Jugoslaviji „u Francuskoj su trajale 80 godina, u Belgiji 60 godina, u Švedskoj 46 godina i u Italiji nešto više od 40 godina“. Dovoljno je navesti da su postojala radnička odmarališta, da je bilo puno više zaposlenih, puno manja zaduženost, postojala je sigurnost radnih mjesta, dolazak do stana bio je bez ulaska u dužničko ropstvo… No porazi socijalizma su još poučniji – a to je činjenica da društvena podjela rada, proizvodnja i raspodjela nisu bile primarno rezultat demokratskog planiranja, poduzećima nisu upravljali radnici unatoč nominalnom postojanju radničkih savjeta i samoupravljanja, nije prevladana ili smanjena podjela na intelektualni i manualni rad. Proizvodnja i raspodjela nisu bile primarno rezultat zadovoljenja demokratsko utvrđenih komunalnih i društvenih potreba, već je tržište igralo bitnu ulogu socijalizacije proizvoda rada i same društvene podjele rada. Upravo su ti elementi proizveli konkurentske i nesolidarne odnose najprije između „organizacija udruženog rada“, a onda i između pojedinaca. Došlo je do rasta umjesto do smanjenja ekonomskih i socijalnih nejednakosti, što je bila praktička negacija socijalističkih normi i socijalističkog društvenog ugovora, a to je onda negativno utjecalo na legitimitet, licemjernim prikazivalo socijalističke deklarativnosti i službeni partijski narativ.

Socijalizam 21. stoljeća

Što je za vas „socijalizam za 21. stoljeće“ i što čini njegovu specifičnu razliku?

Socijalizam je propao zbog ekonomskih interesa manjine i neprevladanih kapitalističkih ili protokapitalističkih elemenata društveno-ekonomske reprodukcije, a i deficiti demokracije i socijalističke nejednakosti, koje su bile kudikamo manje nego današnje socijalne razlike, okrenuli su i narod protiv socijalizma. No bez socijalizma ne samo da ne bismo imali stanove, tvornice i industriju koju vladajući uspješno uništavaju, ljetovališta koja su rasprodana, već većina ljudi ne bi uopće očekivala od države osiguranje javno dostupnog i besplatnog zdravstva, obrazovanja, ne bi smatrala da svi imamo pravo na nužne potrebe – stan, hranu. Kada zadnji od nas zaboravi te benefite, zaboravit ćemo i na mogućnost drugačijeg političko-ekonomskog sistema, na to da stvari mogu biti korjenito drugačije, da ne moramo imati ekonomiju kojoj je cilj proizvodnja profita, već zadovoljavanje potreba i to prije svega temeljnih potreba – zdravstva, obrazovanja, stanovanja, prehrane, smanjenja nužnog rada i radnog vremena, zdravog okoliša za buduće generacije. Socijalizam 21. stoljeća je projekt za takvo društvo.

(Portal Novosti, foto: radnickafronta.hr)