"Program Studentske liste ne predstavlja suštinski raskid sa politikom srpskog nacionalizma, posebno u odnosu prema Kosovu, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj"

Ne smatram da kritika programa Studentske liste “cilja u prazno”, jer je, prema tom viđenju, taj i takav program “o odnosima sa Republikom Srpskom, sa Rusijom i o statusu Kosova… obrađen onako kako je trenutno moguće, u skladu sa zakonima države, njenim energetskim potrebama i opštim raspoloženjem javnog mnjenja u zemlji…”.
Prema ocenama u samoj Srbiji, Studentski program je “kontinuitet Vučićeve politike”, s neznatnim promenama, na primer, odnos prema Izraelu.
Valja odmah primetiti da takva karakterizacija – kontinuitet Vučićeve politike – iako površno tačna, prenebregava suštinu izložene vizije odnosa sa RS i prema Kosovu, jer je, u biti, to kontinuitet one politike koja je razorila SFRJ na štetu svih njenih delova, dakle i Srbije, koja je vlastitim delovanjem tada izgubila i Kosovo.
Zbog toga kritika programa Studentske liste “iz regiona”, ali i u samoj Srbiji, nije “pucanj u prazno”, već obavezan čin intelektualne i moralne građanske odgovornosti prema svom društvu, drugima i svojoj i kolektivnoj budućnosti.
Postojeći zakoni i većinsko raspoloženje u javnosti, svakako, moraju biti uzeti u obzir, ali nije li obećanje stvarne promene, koje se pripisuje Studentskoj listi, zapravo, obećanje promene nerealnih zakona, “specijalnih i paralelnih odnosa” i decenijama usađivanih zastarelih, fatalnih nacional-šovinističkih tlapnji, tj. raspoloženja javnosti.
Da je kritika programa Studentske liste nužna bilo je jasno već na prvi pogled.
Dva su primera nezaobilazna – u politici prema Kosovu ne pominju se Albanci ! U politici prema Bosni i Hercegovini, za čije razaranje i podelu je najodgovornija srpska nacional-šovinistička agresija, BiH kao država pominje se takoreći forme radi, dok je težište na odnosima sa srpskim delom BiH i Srbima u RS, tom genocidom stvorenom delu BiH.
I u politici prema Hrvatskoj, akcenat je na srpskoj manjini.
Zaštita Srba na prostoru bivše Jugoslavije, koji nisu bili ugroženi dok srpska nacional-šovinistička opsesija, predvođena Slobodanom Miloševićem, nije organizovala njihovo “ugrožavanje” da bi razorila SFRJ, u kojoj su svi Srbi živeli zajedno, s neistorijskim i nerealnim ciljem stvaranja Velike Srbije, u kojoj bi svi Srbi živeli zajedno tako što bi krvlju i zločinima bile otete teritorije drugih jugoslovenskih republika u kojima su Srbi oduvek živeli. Te bivše jugoslovenske republike, BiH i Hrvatska, su republike, sada države, tih Srba, a ne Srbija. Njihov položaj u tim državama je odgovornost tih država, ne Srbije.
Umesto da svoj program zasnuje na činjenici da su Srbi u BiH bosanski Srbi, a Srbi u Hrvatskoj hrvatski Srbi, i da ih podržava u tome da u tim svojim republikama – državama i društvima grade svoj život, razvoj, sreću i budućnost – Studentska lista nastavlja tragično dokazanu krivu i destruktivnu ideju da je Srbija centar Srba u BiH i Hrvatskoj, i da oni svoju egzistenciju treba da vezuju za Srbiju kao “majku” i zaštitnicu!
Nisu li, primerice, Latinka Perović i Marko Nikezić o tome, sa stanovišta istorijskog znanja i iskustva, ubedljivo i trezveno govorili, upravo radi dobrobiti svih Srba, ma gde oni živeli, dakle u Srbiji i u BiH i u Hrvatskoj.
Jer, samo Srbija koja prihvata realnost vlastitih granica, i činjenicu da su Srbi izvan tih granica starosedeoci i građani drugih republika-država, garantuje bezbednost i stabilnost svim Srbima, koji su svi mogli živeti zajedno jedino u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, toj istoj koju su srpski bolesni umovi gurnuli u propast.
Politika dobrosusedstva je politika priznavanja istorijskih i konkretnih realnosti. To je politika potpore srpskim građanima drugih država kroz iskreni razvoj svestranih odnosa sa državama u kojima oni žive i čiji su državljani, a ne kroz bilo kakve “specijalne” i “paralelne odnose” sa srpskim građanima tih država. To je politika istinskog priznavanja Hrvatske i BiH kao suverenih država, i njihove pune odgovornosti za sve svoje građane, pa tako i Srbe koji u njima žive. To je politika koja razlikuje univerzalni zahtev da BiH i Hrvatska ispunjavaju svoje zakonske i moralne obaveze, od politike koja smatra da ima pravo da preuzima te obaveze i da se neprekidno meša u poslove tih Srba i tih država u kojima oni oduvek žive i koji samo u tim državama mogu – i treba – da ostvaruju sva prava i da slobodno uređuju svoje živote i ta svoja društva.
Kosovo je Srbija izgubila vlastitim delovanjem i potpuno pogrešnom politikom koja je uvek većinsko albansko stanovništvo nipodaštavala i smatrala “stranim telom”, što se „u narodu“ ispoljavalo u obliku gledanja na, i tretiranja Albanaca kao nižih ljudskih bića i građana desetog reda. Što bi rekao Slobodan Milošević – to svak zna. Samo zlonamerni mogu tvrditi suprotno.
Srpska politika nikada nije bila spremna na otvoreni i iskreni dijalog sa Albancima. Nikada nije imala volju, strpljenje niti mudrost da čuje šta imaju da kažu. Zbog toga su kosovski Albanci tražili status republike, jer u svojoj republici, Srbiji, nisu imali stvarni glas, već samo u Jugoslaviji, u kojoj su, kao i svi jugoslovenski narodi, doživeli najveći napredak i razvoj u svojoj istoriji.
Program Studentske liste nastavlja isti odnos prema Albancima koje niti ne pominje, i izgleda nema nameru da se suoči s činjenicom – da je Kosovo izgubljeno kao deo Srbije, ma šta zakoni itd. zacrtavali. Isprazni, nedelotvorni legalizam je odraz intelektualne i moralne slabosti, i nije odlika pokreta ili političke snage koja može da predvodi u stabilnu i bolju budućnost.
Nakon svega, a pogotovo zločina nad Albancima 1999. godine, kada su, podsećanja radi, već na početku ubijeni albanski učesnici u prvim obećavajućim srpsko-albanskim razgovorima, u kojima su albanski učesnici pokazali zrelost, odgovornost i poštovanje prema srpskim interesima, uistinu očekivati da će Kosovo biti deo Srbije je ne samo iluzorno, već zaprepašćujuće.
I za Kosovo važi što i za druge susede – poštovanje, pošteni, konstruktivni odnosi i razvoj sveobuhvatne saradnje najbolja su potpora srpskoj manjini na Kosovu, kosovskih Srba, koji su imali uglavnom dobre odnose sa Albancima sve dok razni akademici – Ćosići, Draškovici, Šešelji, Koštunice itd, nisu odlučili da ih spasavaju od tobožnje pretnje genocidom, što se završilo nasilničkim proterivanjem gotovo celokupnog albanskog stanovništva Kosova u susedne zemlje 1999. godine, i srpskim zločinima čije žrtve (mahom žene i deca) su pronalažene u Srbiji u potopljenim hladnjačama, i u Centru specijalnih jedinica u Beogradu! Kako je, za vreme posete Međunarodnom krivičnom tribunalu za bivšu Jugoslaviju u Hagu, rekao tadašnji srpski ministar unutrašnjih poslova Dušan Mihajlović – kako Srbi misle da žive s albanskim leševima pod prozorom.
Pobogu brate, hoće li ikada krojači srpske politike proučiti istoriju srpsko-albanskih odnosa, istoriju Kosova i nepristrasno pogledati u međusobne nepravde i zlodela koje su Albanci i Srbi činili, i trpeli. Dokumenti postoje, kritička istoriografija postoji, sećanja postoje. I gubitak Kosova kao rezultat – postoji.
Bez istine, poštenja, jasne svesti o sebi i bez poštovanja drugih, ne možeš napred. Možeš da tapkaš u mestu, u najboljem slučaju.
(Autonomija)

STUPS: Provetravanje