Skip to main content

DRAGAN BURSAĆ: Deo Srbije mrzi Milu Pajić jer je protiv Vučića koji je krao, ali i ideologije koja je klala

Stav 18. nov 2026.
5 min čitanja

Povratak Mile Pajić u Novi Sad otvara pitanje da li je Srbija spremna da, osim promene vlasti, raskine i s nacionalističkim nasleđem devedesetih

Simbol borbe protiv Vučićevog monstruoznog režima Mila Pajić se vratila kući. Nakon dvadeset mjeseci političkog egzila, nakon što joj je život pretvoren u kofer, privremenu adresu i neizvjesnost, ponovo je u svom Novom Sadu. I umjesto da joj Srbija, ova nova, oslobođena Srbija, prostre crveni tepih, da njoj i njenim saborcima iz grupe STAV zahvali za sve što su učinili, ponovo se otvara pitanje njihove političke podobnosti, njihove navodne sumnjivosti, njihove ideološke nepodobnosti.

Jer, zamislite tog neoprostivog grijeha: Mila Pajić i njeni prijatelji nisu željeli samo odlazak Aleksandra Vučića i njegovog mafijaškog SNS-a. Željeli su Srbiju koja će konačno prestati bježati od vlastite prošlosti.

A to je, pokazuje se, mnogo zahtjevniji posao od smjene jednog monstrum-predsjednika.

U intervjuima za N1 i novosadski portal 021, objavljenim 16. novembra, Mila govori o progonu, prisilnom odlasku, životu u Sloveniji, prijateljima koji su završili u pritvoru i izbornoj pobjedi koju je morala gledati preko televizijskog ekrana. Iza svake njene rečenice čuje se nešto što bi moralo biti nepodnošljivo svakome ko se zaklinje u demokratiju: mladoj ženi oduzeto je dvadeset mjeseci života zbog političkog angažmana, a postupak protiv nje završen je predsjedničkim pomilovanjem, bez sudskog raspleta u kojem bi mogla osporiti optužbe.

I zamislite tog apsurda: Aleksandar Vučić pomilovao je ljude koje je njegov politički aparat prethodno progonio, a istovremeno su pomilovanje dobile i pojedine osobe optužene za napade na studente.

I onda su mladi iz STAV-a poručili da ne prihvataju milost, jer im je sloboda od početka pripadala.

U toj rečenici sadržana je čitava razlika između podanika i slobodnog čovjeka.

Djeca koja su se pobunila prije nego što je Srbija odlučila da se pobuni

Grupa STAV, Studenti protiv autoritarne vlasti, javno je počela djelovati 1. februara 2024. godine. Devet mjeseci prije pada nadstrešnice u Novom Sadu, prije masovnih blokada, prije velikih studentskih marševa, prije nego što je otpor postao opštenarodni pokret i prije nego što su se mnogi današnji revolucionari dosjetili da je protiv Vučića moguće biti i javno.

Već u martu 2024. godine grupa je brojala oko stotinu mladih ljudi. Organizovali su studentske akcije, borili se protiv nepravilnosti na fakultetu, suprotstavljali se napadima na profesora Dinka Gruhonjića i branili autonomiju univerziteta.

A 23. septembra 2024. godine, više od mjesec dana prije pada nadstrešnice, Mila Pajić i njen kolega Srđan Đurić povrijeđeni su tokom sukoba ispred novosadskog Rektorata. Prema tadašnjim izvještajima Radija Slobodna Evropa, zadobili su lakše tjelesne povrede, a napadači su koristili i eksplozivnu napravu.

Dakle, dok je Srbija još spavala, ti mladi ljudi već su bili na ulici, pod udarcima i prijetnjama.

I zato je važno spomenuti imena. Mila Pajić, Doroteja Antić, Branislav Đorđević, Lazar Dinić, Jovan Dražić, Anja Pitulić, Dejan Bagarić. Mladi ljudi koji su vlastitim životima pokazali koliko može koštati politička neposlušnost.

Imao sam priliku upoznati te mlade ljude u Dubrovniku. Razgovarati s njima, družiti se, vidjeti njihovu neposrednost, obrazovanje, hrabrost i odsustvo one balkanske političke pokvarenosti koja već decenijama proizvodi profesionalne patriote, profesionalne opozicionare i profesionalne trgovce tuđim sudbinama.

Znam o kakvim ljudima govorim.

I zato mi je posebno mučno kada vidim kako se njihov politički angažman pokušava svesti na nekakvu zavjeru, na navodno služenje bivšem režimu, na podmetanja koja zamjenjuju argumente.

A onda je došao mart 2025. godine.

Šestoro aktivista STAV-a našlo se u Dubrovniku na ranije dogovorenom festivalu ljudskih prava, dok je njihovih šestoro saboraca iz STAV-a i Pokreta slobodnih građana uhapšeno u Srbiji. Prisluškivani razgovor emitovan je na televizijama s nacionalnom frekvencijom, uz optužbe za pripremanje nasilne promjene ustavnog uređenja.

Jedni su završili u zatvorskom i kućnom pritvoru, drugi u egzilu.

I sada, kada je Studentska lista osvojila 2.354.417 glasova i 140 poslaničkih mandata, kada je Vučić izgubio izbore, valja postaviti pitanje koliko se nova Srbija sjeća ljudi koji su joj otvarali put.

Ne volite Vučića samo zbog krađe ili Vučića zbog krvi?

Ovdje se otvara pitanje koje nadilazi studentske blokade i izborne rezultate. Zašto dio javnosti toliko uznemirava mogućnost da se politička promjena u Srbiji poveže s antifašizmom, ljudskim pravima i odgovornošću za ratove devedesetih?

Jer, u Srbiji je moguće mrziti Vučića zbog korupcije, kriminala, partijskog zapošljavanja, medijskog terora i opljačkanih institucija, a istovremeno zadržati gotovo netaknut ideološki svijet iz kojeg je Vučić politički izrastao.

Moguće je zahtijevati odgovornost za nadstrešnicu u Novom Sadu, a izbjegavati razgovor o Sarajevu, Srebrenici, Vukovaru i Kosovu. Moguće je tražiti evropski standard života, a s velikim razumijevanjem govoriti o ruskoj imperijalnoj politici. Moguće je zahtijevati nezavisno pravosuđe, a ostati duboko privržen mitologiji nacionalne nevinosti.

I upravo se na tom raskršću nalazi najteži ispit postvučićevske Srbije.

Da se izrazim brutalno, ali metaforički: jedni su protiv Vučića zato što je krao, a drugi i zato što je politički nasljednik ideologije koja je opravdavala klanje.

I tu leži ideološka suština sukoba. Vučić se može smijeniti zbog korupcije, a da se pritom sačuva gotovo čitav nacionalistički inventar devedesetih. Može se osuditi krađa državnog novca, a prešutjeti ratna pljačka, etničko čišćenje i genocid. Može se osuditi jedna pogibija izazvana korupcijom, a relativizovati hiljade smrti koje su bile posljedica državnih politika. I upravo je to moralna granica koju demokratska Srbija mora preći ako želi istinsku promjenu.

Mila Pajić i njeni saborci pripadaju generaciji čiji aktivizam otvara prostor za takvo suočavanje. Zato su njihovi zahtjevi važni i onda kada se s njima politički ne slažemo.

A Srbija koja bi rado smijenila Vučića, ali zadržala njegov odnos prema Kosovu, Bosni i Hercegovini, Rusiji i nacionalnoj prošlosti, tek mora odgovoriti koliko je zapravo spremna da se mijenja.

Kad te vlastita država tretira kao neprijatelja

A šta je Mila preživjela?

U novembru 2024. godine ona i Doroteja Antić presretnute su na novosadskoj ulici. Prema njihovim svjedočenjima, muškarci u crnom, koji isprva nisu pokazali službene legitimacije, odveli su ih vozilom na ispitivanje.

U martu 2025. godine Mila je javno ispričala kako ju je novosadski taksista izbacio iz vozila, predstavljajući se kao jedan od osnivača Narodnih patrola.

Zamislite život u kojem se morate pitati ko vas prati, ko će vas sutra prepoznati i izbaciti iz taksija, ko će vas odvesti na ispitivanje i ko će vaše ime objaviti uz optužbu da ste državni neprijatelj.

A posebno je porazno što su se od ovih aktivista svojevremeno ograđivali i dijelovi šireg studentskog pokreta.

U osvrtu na dvije godine djelovanja, objavljenom u februaru 2026, STAV je priznao da razumije strah drugih studenata od propagandnih napada, ali je istovremeno opisao vlastito iskustvo izolacije.

To je možda i najtužnija dimenzija čitave priče. Ljudi koji su među prvima pružili otpor ostali su politički usamljeni upravo onda kada im je solidarnost bila najpotrebnija.

Srbija mora odlučiti koliko duboko želi promjenu

Ponavljam, Studentska lista osvojila je 140 od 250 poslaničkih mjesta na izborima 25. oktobra 2026. godine. To je historijski politički preokret. Ali parlamentarna većina sama po sebi ne rješava naslijeđe ratova, nacionalizma, političkih službi i institucija naviknutih na poslušnost.

Zato će odnos prema Mili Pajić i grupi STAV biti važan pokazatelj demokratske kulture koja se tek gradi.

Niko od tih mladih ljudi ne mora biti proglašen nepogrešivim. Niko ne mora prihvatiti svaki njihov politički stav. Ali svako ima pravo na pošten odnos prema vlastitom radu, na sigurnost, na pravdu i na život bez progona.

A ja ću se uvijek sjećati mladih ljudi koje sam upoznao u Dubrovniku, njihovih razgovora i njihove želje da žive u drugačijoj Srbiji. Sjećat ću se ljudi koji su imali dovoljno hrabrosti da se suprotstave vlasti dok je ta vlast još izgledala nedodirljivo.

Srbija im duguje mnogo više od formalnog dopuštenja da se vrate kući.

Duguje im istinu o tome šta im je učinjeno, ko je za to odgovoran i kako spriječiti da se takav progon ponovi.

A pitanje, zašto Srbija mrzi najbolje od njih, ostaje namjerno neugodno. Jer Srbija nije jedna osoba, jedan glas, jedna ideologija. U njoj su i ljudi koji su Milu dočekali raširenih ruku, i oni koji je vrijeđaju, i oni koji još pokušavaju razumjeti šta se dogodilo.

Upravo između tih različitih Srbija odlučivat će se smisao promjene.

Hoće li se demokratska revolucija završiti smjenom vlasti ili će otvoriti i ono mnogo bolnije pitanje: kako je jedna država decenijama opravdavala nasilje nad drugima, a zatim naučila da ga prepoznaje tek kada je nasilje stiglo pred njena vlastita vrata?

Jer, ako Srbija bude spremna osuditi Vučića zbog ukradenih miliona, a nastavi šutjeti o ideologiji koja je iza sebe ostavila masovne grobnice, onda će promijeniti vlast, a sačuvati najteži dio vlastite političke bolesti.

Mila Pajić se vratila u Novi Sad.

Srbija tek treba da pokaže koliko je spremna vratiti se sebi.

(Plenum.ba, foto: privatna arhiva)