„Sve je slabiji, vezan za krevet više od godinu dana. Njegovi su zdravstveni problemi pogoršani, sada je toliko slab da postoji visoki rizik da čujemo najgore vijesti, ali uz Božju pomoć, nastavlja živjeti vlastitom voljom“. Bilo bi to potresno svjedočanstvo jednog sina, samo… Samo što se sin zove Darko, a otac Ratko Mladić, jedan od najgorih ratnih zločinaca s područja Jugoslavije, koji se od pravosuđa „junački“ krio punih 16 godina, a potom 2011. u Haagu osuđen na doživotni zatvor zbog čitavog niza zločina protiv čovječnosti, među kojima ubojstvo više od osam tisuća bošnjačkih civila u Srebrenici, to jest genocid.

Tako se sada odani sin Darko nada da će mu oca pustiti iz zatvora jer „ne znamo koliko mu je vremena preostalo“, a i sposobnost komunikacije također je vrlo promjenjiva, pa „ponekad može razgovarati sa svojim bližnjima dva tri sata, ali nekad može izgovoriti samo nekoliko rečenica“.

Jesu li barem nekoliko rečenica mogli i smjeli izgovoriti oni mladi ljudi koje je upravo Mladić razvrstavao u Srebrenici i upućivao u smrt? I koji nisu znali koliko im je vremena za život preostalo. Zašto bi danas njihove majke, supruge, djeca trebali imati razumijevanja za „boli“ sina Darka ili supruge koja je ovih dana također u Haagu, kako bi ona i Ratko proslavili 60 godišnjicu braka?

Nije, međutim, brižni sin jedini u bolećivoj priči o kraju jednog notornog ratnog zločinca čiji se put zla kretao od Hrvatske, gdje je na Ovčari, blizu Vukovara masovno ubijao hrvatske civile, sve do Srebrenice, tužnog stratišta nastalog iz mržnje i politike etničkog čišćenja bošnjačkog stanovništva. Ne, u haški je zatvor otišao i duboko zabrinuti srpski ministar pravosuđa Nenad Vujić, pa predajući jamstva vlade u Beogradu, zatražio da se nekadašnjeg zapovjednika Vojske Republike Srpske pusti na slobodu. Te utvrdio kako svako daljnje zadržavanje Mladića u zatvoru predstavlja kršenje međunarodnog prava i standarda koji su ustanovljeni Mandelinim pravilima, kao „jedno od temeljnih pravila da kazna ne smije biti osveta“. Tako je borac protiv aparthejda Nelson Mandela poslužio Vučićevom ministru kao podloga za amnestiranje ozbiljnog ratnog zločinca nad kojim se, kaže, nehumano postupa.

Srpski je ministar posjetio najdražeg srpskog zločinca – čije se fotografije i danas koče po zidovima tamošnjih gradova, a živahan je nadasve i u sjećanju aktualne vlasti i dobrog dijela nacije –  i bilo mu je „jako teško gledati nekog kako nestaje“, pa otuda inzistiranje vlade Srbije na puštanju Mladića iz zatvora. Naravno, iz humanitarnih razloga. Vlada Aleksandra Vučića dala je tako sve garancije da iz Haaga ode doma, jer da to nije pitanje politike, ni sudske presude, nego je pitanje života. Svašta je nadrobio Vučićev ministar i sve spada u domenu vrhunskog cinizma, u tipično odsustvo minimalnog poštovanja prema Mladićevim žrtvama, trajno nepriznavanje genocida u Srebrenici i drugih njegovih zločina od strane srpskog režima. „Želeo sam ljudski da ga posjetim, svako od nas se potrese, setite se gubitka najmilijih“, odvratno docira taj Vujić, jer takve nacionalističke tikve gubitkom najmilijih ni za trenutak ne podrazumijevaju onih osam tisuća ubijenih Bošnjaka koji su nekome također bili najmiliji.

Izaslanik srpskog predsjednika – kojemu bi upravo povratak Ratka Mladića u Beograd itekako pomogao u predizbornoj kampanji i došao kao melem onom nemalom dijelu njegovih vjernih glasača – srcedrapateljno je predočio svu svoju bol prilikom posjeta Mladiću, jer „netko tko nestaje zaslužuje posebnu pažnju“, i to je „ljudski teško gledati“. Eh, posebnu pažnju… Skoro pa božansku, budući da je taj zločinac u svijesti dobrog dijela Srba bio i ostao božanstvo. Podobno za stalnu političku upotrebu, i nije li jednom ranije, valjda po istom Mandelinom načelu, Srbija uspjela da se iz haškog zatvora, zbog skore smrti, pusti jedan drugi monstruozni zločinac, Vojislav Šešelj? Koji ne samo da nije umro godinama unatrag, nego je živ i politički itekako angažiran u produbljenju srpskog nacionalizma i širenju idiotske teze o svesrpskom svetu. I zašto bi konačno mjesto smrti ratnog zločinca Mladića trebalo imati ikakva veze sa sadašnjom vladom u Srbiji? Osim ako je riječ, a jest, o njegovanju kulta nevinosti, i Mladića i tolikih drugih ratnih zločinaca na ovim prostorima čiji se stanovnici nisu ni nakon toliko godina zapravo suočili sa svojom prošlošću, s onim što se – sada već posve šuplje i iluzorno – naziva kulturom sjećanja.

Kada ministar pravde Srbije kaže da je komunikacija s Mladićem bila otežana i da ga treba pustiti da ode doma, a potom završi: „General je iscrpljen“, ta imenica general, a ne samo čovjek imenom i prezimenom, nije tek lapsus nego stvarni doživljaj jednog notornog zločinca u imaginariju srpskog režima. I nažalost, ne samo njega. „Naši generali“ bila je i jest zajednička nježna, nacionalistička sintagma za osuđene ratne zločince i tamo u Srbiji, i ovdje u Hrvatskoj. Uvijek nevine i zauvijek heroje. Zato sudbina „generala“, što se mene tiče, ma znate već…

(Tačno.net)