Skip to main content

Guriev: Putin u trećoj fazi diktature – strah

Planeta 18. апр 2022.
3 min čitanja

"Poput Adolfa Hitlera, on sada antiratne demonstrante naziva nacionalnim izdajnicima"

Činjenica da je Vladimir Putin izvršio invaziju na Ukrajinu uz ogromnu ekonomsku cenu za Rusiju ne znači da ga ekonomija ne zanima. Tačnije, ekonomski učinak – ili bolje rečeno, slab učinak – igrao je ključnu ulogu u njegovoj odluci, ocenjuje ruski ekonomista Sergej Guriev.

U nemogućnosti da više obezbedi rast prihoda, ili bar nije uspeo da ubedi Ruse da je ekonomiji bolje nego inače, pokušao je da ponovi krimski scenario iz 2014, ukazuje Gurijev koji je i koautor knjige “Spin diktatori: promenjivo lice tiranije u 21.veku”.

To je moglo da upali, ali je pogrešno izračunao, piše Gurijev u autorskom tekstu za Fajnenšel tajms.

Putinova agresija donela je Ukrajincima materijalno uništenje i ljudske tragedije. Ali rat je uništio i rusku ekonomiju.

Do kraja 2022. bruto domaći proizvod Rusije će se smanjiti za najmanje 11 odsto – što je najgora recesija od ranih 1990-ih. Zašto je započeo ovaj rat?

Politikolog Adam Przevorski je jednom napisao da autoritarna ravnoteža počiva na ekonomskom prosperitetu, lažima ili strahu.

Kao i većina “pauk diktatora“ 21. veka, Putin je prvobitno izbegavao strah.

Tokom prve decenije na funkciji, to je bio period brzog ekonomskog rasta, vođenog rastućim cenama nafte i ekonomskim reformama 1990.-ih i ranih 2000.-ih. Ovaj prosperitet mu je zaista doneo popularnost.

Međutim, kako je Putinova centralizacija moći podstakla korupciju i potisnula konkurenciju, njegov ekonomski model je izgubio zamah.

Nakon oporavka od globalne finansijske krize, rast ruskog BDP-a usporio je skoro na nulu. Kada su prihodi prestali da rastu, Putinova popularnost se takođe značajno smanjila. Prema nezavisnom Levada centru, Putinov rejting je pao sa visokih 88 odsto u septembru 2008. na najnižih 60 odsto krajem 2013.

Putin je odlučio da reši ekonomski problem neekonomskim rešenjem. Aneksija Krima 2014. je podigla njegovu popularnost, verovatno iznad njegovih očekivanja.

Pošto je Putinov model upravljanja nekompatibilan sa ekonomskim rastom, ruska ekonomija je nastavila da stagnira. Uprkos ponovljenim obećanjima o reformama, investicije nisu uspele da se materijalizuju, kapital je nastavio da beži iz zemlje, a Rusija je dodatno zaostala za razvijenim zemljama.

Putinov korumpirani model štitio je uži krug ljudi na račun običnih Rusa. U 2019. ruski BDP je bio šest odsto iznad nivoa pre Krima, ali je stvarni prihod ruskih domaćinstava bio sedam odsto ispod njihovog vrhunca iz 2013.

Putin se zatim, kako kaže Przevorski, okrenuo drugom stubu autoritarizma: lažima. Ruska vlada je pojačala cenzuru i propagandu. Putin je pokušao da ubedi Ruse da je njihov stagnirajući životni standard bolji od bilo koje moguće alternative. Međutim, ovu priču je bilo sve teže vrteti jer su mlađi Rusi izbegavali propagandu i zaobilazili cenzuru putem društvenih medija.

Do aprila 2020. Putinov rejting je pao na najniži nivo u istoriji – 59 odsto. On je odgovorio trovanjem i zatvaranjem opozicionog lidera Alekseja Navaljnog, gušenjem nezavisnih medija i zatvaranjem Organizacije za ljudska prava Memorijal. Čak ni to nije pomoglo opadajućem entuzijazmu prema njegovoj vladavini.

Pošto mu je ponestalo opcija, Putin se vratio svom receptu iz 2014. – nadajući se da će brzi pobednički rat još jednom povećati njegovu popularnost, uprkos nedostatku ekonomskog uspeha.

Ovaj put je, međutim, ozbiljno pogrešio. Precenio je svoju vojnu snagu, potcenio hrabrost i volju Ukrajinaca da brane svoju zemlju i nije očekivao jedinstvo i odlučnost odgovora Zapada.

Takvim greškama su skloni diktatori, posebno oni koji, poput Putina, eliminišu kritičare, potiskuju nezavisne medije i guše debatu unutar i van sistema.

Okružen šakalom, Putin je morao da postane previše samouveren – i da započne rat koji nije bio kratak i, barem do sada, ne pobednički.

Posledice Putinove agresije su katastrofalne za rusku ekonomiju i smrtonosne za rusku politiku.

Pre rata je bio pauk diktator, pretvarao se da je demokrata i oslanjao se na novac i manipulaciju informacijama. Kada je video da 2022. nije 2014, prešao je na ono što Przevorski naziva treći stub: strah.

Nedelju dana nakon što je počeo rat, zatvorio je nekoliko preostalih nezavisnih medija i uveo ratnu cenzuru.

Poput Adolfa Hitlera, on sada antiratne demonstrante naziva “nacionalnim izdajnicima“ i preti da će ih “ispljunuti kao muvu“. Putinov režim je završio svoj povratak iz spin diktature 21. veka u diktaturu 20. veka zasnovanu na strahu. Nažalost, Rusija će izgledati ovako dok on ne ode.

(Danas)