Skip to main content

Gruhonjić: ”Rijeke slobode” iz Nikšića prelile su se u Srbiju – i šta ćemo sad?

Jugoslavija 03. jan 2024.
5 min čitanja

"Ne znam zašto sada očekuju da će istim metodama protiv iste politike postići drugačiji rezultat. To je školska definicija kratke pameti"

Izbori u Srbiji su protekli uobičajeno od 2012. godine kada su Vučić i “naprednjaci” uzjahali na vlasti, mišljenja je dugogodišnji novinar i profesor iz Novog Sada Dinko Gruhonjić. On je u razgovoru za portal Aktuelno kazao da “oni slobodnih izbora i nemaju”.

”Na ovim izborima takozvana proevropska opozicija okupljena u koaliciju ‘Srbija protiv nasilja’ je – uprkos nemogućim predizbornim uslovima, katastrofalnoj Vučićevoj uzurpaciji medijskog prostora, ucjenama, prijetnjama i svim ostalim oruđima Vučićevog siledžijskog režima – ostvarila zapravo sasvim solidan rezultat. Uzmemo li u obzir i krađu koja je opet bila organizovana, kao i svaki prethodni put, taj rezultat uopšte nije loš. Bio bi još bolji da sav fokus ‘proevropske’ opozicije nije bio isključivo na Beogradu. Ostatak Srbije i Vojvodinu su prepustili na milost i nemilost Vučiću”, rekao je Gruhonjić u razgovoru za Aktuelno.

Poručio je da je u Srbiji ukinuta vjerovatno posljednja tekovina plišane Petooktobarske revolucija, kada je srušen Milošević, ali je ”velikosrpski nacionalšovinistički koncept nastavio nesmetano živjeti, te je u međuvremenu ‘uznapredovao’ do kleronacionalističkog koncepta”.

Aktuelno: Čini se da su u Srbiji i groblja postala biračka mjesta. Kako tumačiti pozive za glasanje koji su stigli na adresu preminulih novinara?

Gruhonjić: O “mrtvim dušama” pisao je Gogolj još tamo polovinom 19. vijeka. To je samo jedan od prevarnih mehanizama kojim se služe “naprednjaci”. Ruku na srce, međutim, birački spisak u Srbiji nije temeljno pretresen praktički nikada. Vi u Crnoj Gori se sigurno sjećate da vam je, pred referendum o nezavisnosti države 2006. godine, trebalo više od pola godine da uredite birački spisak, ali ste ga tada uredili. U Srbiji se to nikada nije desilo, ni u doba tzv. demokratskih vlasti, u periodu od 2000. do 2012. godine. A ponajmanje će se desiti u doba vučićizma. On je ukinuo slobodne izbore i mogućnost da se vlast promijeni na njima.

Aktuelno: Kako komentarišete to što se opozicija u Srbiji nakon izbora žalila na glasače iz BiH, RS i regiona – a kada se to isto dešavalo u Crnoj Gori, između ostalog na lokalnim izborima Nikšiću, to su im bile ”rijeke slobode”?

Gruhonjić: To je mješavina licemjerja i kulturrasizma. U pravu ste, nije im smetalo za izbore u Nikšiću, to su tada nazivali “rijekama slobode koje će se preliti u Srbiju”. Iako je te ”rijeke” predvodio glavom i bradom pokojni notorni mitropolit Amfilohije, još jedna svetosavska varijanta iranskog ajatolaha Homeinija. I, evo, prelile su se te “rijeke slobode” i u Srbiju. I šta ćemo sad?

Ili, recimo, ono kada su na lokalnim izborima u Srebrenici organizovano tamo dovoženi građani Srbije, izdavane im promptno lične karte s ciljem izbornog inžinjeringa, iako prije toga Srebrenicu nisu u životu vidjeli. Sjećam se da su tada na fotografijama dominirali automobili sa beogradskim tablicama. Dakle, izborni inžinjering u gradiću u kojem je Vojska Republike Srpske, uz svaku moguću pomoć zvaničnog Beograda i šutnju najvećeg broja Beograđana, organizovala i sprovela genocid. Niko iz redova “proevropske” opozicije nije zucnuo ni slova kritike na tu odvratnu izbornu prevaru u Srebrenici.

Dalje, u Beogradu, gradu čiji dobar dio stanovnika iz nepoznatih razloga – nakon svih užasa koje su nam odatle poslali i organizovali u posljednjih 35 godina – i dalje vjeruje da su nekakav “nobles” i “hoh”, da su civilizovani (a u stvari je Beograd, što bi rekao Dežulović, “Dubai za siromašne, Jagodina za bogate”, ili – kad smo već kod Dubaija, Beograd bi se mogao nazvati i “Udbai”, s obzirom na jedinu izvjesnu srbijansku političku tradiciju, onu policijsku) sada se zgražavaju nad “rođacima sa sela”, kako vole “tepati” Bosancima iz entiteta Republika Srpska. To se zove kulturrasizam, koji su ispoljavali i prema Albancima i prema Crnogorcima. Kao i u slučaju Kosova, oni bi nekako da maznu dio teritorije Bosne i Hercegovine, ali bez ljudi koji tamo žive. Pokušalo se to iz Beograda devedesetih godina prošlog vijeka pa smo vidjeli kako se tragično završilo. Ali, oni ne odustaju.

Na kraju, nikako da dobijemo odgovor na krucijalno pitanje: da li ova “proevropska” opozicija zapravo uopšte želi da dođe na vlast? Po svemu sudeći – ne želi, jer ko će se baktati sa Kosovom, Rusijom, Kinom, Zapadom, srpskim svetom…, kad Vučić to sasvim dobro radi, bolje nego što bi oni ikada mogli.

Aktuelno: Evropska komisija jasno je uputila na ispitivanje svih sumnji na izborne nepravilnosti, ali i da je nasilje neprihvatljivo. Koliko je zapravo bilo nepravilnosti i nasilja prije i tokom samog procesa?

Gruhonjić: Kao što sam rekao, bilo je svih mogućih vrsta nasilja i to nije ništa novo, to traje od dolaska “naprednjaka” na vlast. Novi Sad je, primjera radi, već u septembru 2012. godine bio ogledno dobro na kojem se moglo vidjeti kako će se ponašati preobučeni Šešeljevi radikali: ucjenjivali su odbornike, prijetili im, po potrebi ih tukli – sve kako bi poništili volju građana iskazanu na izborima i preuzeli lokalnu vlast u glavnom gradu Vojvodine. Vidjeli smo tada u Skupštini grada neke “momke bez vratova”, nabildane, u crnim majicama, vidjeli smo odvođenje odbornika u “karantin” van Novog Sada, da se slučajno neko ne bi predomislio prilikom glasanja, vidjeli smo crne džipove i crne trojke u njima… Opet ruku na srce, različitim mehanizmima korupcije i ucjene birača služile su se i “demokratske” vlasti. Ali je Vučić to podigao na očekivano najbrutalniji nivo.

Aktuelno: “Intelektualci su prečesto veoma kvarljiva roba” – naveli ste u jednoj vašoj izjavi. Da li su intelektualci i javne ličnosti bili vidljivi prilikom izbora i sada nakon cijelog procesa? Koliko se može čuti iskren i pravedan glas?

Gruhonjić: Može se čuti, ali se morate baš dobro potruditi i načuljiti uši da ga čujete, jer je velika većina medija zarobljena, opozicija gotovo da im nema nikakav pristup, čak ni javnim servisima. Kao i u doba Miloševića, mediji Vučiću služe za bjesomučnu ličnu promociju i za neprestano i još bjesomučnije targetiranje opozicije.

A kada govorimo o tome da li se može čuti artikulisana kritika politike sprovođenja “srpskog sveta”, odgovor je tužan: takva kritika se uglavnom ne može čuti ni na antivučićevskim, prođilasovskim medijima. Evo, prije neki dan je Dragan Đilas nešto govorio i iz te izjave možete shvatiti da on nema ništa protiv velikosrpskog projekta, a da za NATO bombardovanje Srbije iz 1999. godine smatra da je bilo “nepravedno”, skoro pa “ničim izazvano”. Veoma tužna “alternativa” Vučićevoj politici.

Što se intelektualaca tiče, uz časne i veoma rijetke izuzetke, oni su uvijek bili lako kvarljiva roba, podložna korupciji. “Elita gora od rulje”, kako je govorio Mirko Kovač.

Aktuelno: Kako posmatrate stanje u regionu, prije svega u Crnoj Gori koja je nedavno dobila novu Vladu – u svijetlu izbora u Srbiji i novog mandata Vučićevog SNS-a?

Gruhonjić: Ništa se neće nabolje promijeniti dok god “međunarodna zajednica” toleriše politiku “srpskog sveta”. S jedne strane, ja ih razumijem jer u Beogradu skoro i da nemaju nijednog relevantnog političkog sagovornika koji je spreman da se konačno pozabavi ključnim pitanjem, a to je kako od Srbije konačno makar pokušati napraviti državu u modernom smislu te riječi, državu kojoj će se znati granice, u kojoj će funkcionisati institucije i koja neće imati pretenzije prema susjedima.

S druge strane, pokušaji “međunarodne zajednice” da privole Srbiju na stranu Zapada kroz različite ustupke i zatvaranje očiju pred razarajućim kapacitetom velikosrpskog nacionalšovinizma moglo bi nas sve zajedno ponovo veoma skupo koštati. Podsjećam da su se na sličan način “stranci” pokušali ponašati i sa Miloševićem poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma 1995. godine, pa se sve završilo bombardovanjem Srbije. Ne znam zašto sada očekuju da će istim metodama protiv iste politike postići drugačiji rezultat. To je školska definicija kratke pameti. Srbija uvijek reaguje isključivo na pritisak spolja i krajnje je vrijeme da “međunarodna zajednica” opet primijeni taj metod, što se konačno pomalo naslućuje kroz činjenicu da Zapad nije čestitao Vučiću izbornu pobjedu. Ali će “strancima” za taj nužan zaokret u politici trebati i pomoć iznutra, odnosno politička snaga koja je spremna pružiti ruku i kazati da Srbija ne želi više biti “rupa na evropskom tepihu” i dobrovoljni faktor regionalne i evropske nestabilnosti.

Ista stvar je i sa Crnom Gorom: od države koja je bila na korak od ulaska u EU, zahvaljujući litijaškoj kontrarevoluciji dobili smo još jednog bolesnika na Balkanu, što je bio i cilj velikosrpskih šovinista. Oni će nastaviti da guraju u tom pravcu: učiniće sve da se Crna Gora pokaže kao nefunkcionalna država kojoj treba tutor, a on – naravno – uvijek sjedi u Beogradu. Međutim, ja sam siguran da im to ni ovaj put, kao ni 1918. ni 1988. godine, neće poći za rukom, jer Crna Gora ima građanski kapacitet koji je više no respektabilan i koji će naći načina da, poslije pretrpljenog teškog šoka, organizovanog nasilja i još organizovanijeg razaranja svih institucija artikuliše otpor i opet pobijedi.

(Aktuelno)