Skip to main content

Fragmentisana istorija Pekinške patke

Vojvodina 27. сеп 2022.
4 min čitanja

„Čovek patka“ je knjiga sećanja ljudi koji su svedočili nastanku panka i jednom od njegovih najistaknutijih predstavnika u Socijalističkoj Federativnoj Repulici Jugoslaviji – Pekinškoj patki. Nepretenciozna, više s idejom da da lični utisak, sa distancom od 40 godina, nego uobičajeni dokumentristički uvid u taj period i istorijat Patke; ona stoga ostaje samo kao fragment istoriji tog pokreta na ovim prostorima, ocenjeno je sinoć na promociji te knjige na Tribini mladih, Kulturnog centra Novog Sada.

Promociju su otvorili zvuci možda i najvećeg hita Pekiške patke „Bolje da nosim kratku kosu“, u nekonvencionalnom izvođenju novosadskog gudačkog kvarteta TAJJ i aranžmanu kompozitora Ljubomira Milanovića. Usledila je zatim kompozicija „Biti ružan, pametan i mlad“, obe sa prvog albuma Pekiške patke „Plitka poezija“, objavljenog za Jugoton davne 1980. godine.

Svedočanstva

O knjizi, u čijem podnaslovu stoji „Pekinška patka – svedočanstva“, govorili su Vitomir Simurdić, nekadašnji urednik Radija Novog Sada i umetnički direktor Omladinskog festivala u Subotici, koji je Patku predstavio jugoslovenskoj publici, zatim Siniša Reljin, reditelj televizije Novi Sad, kao i Sreten Kovačević Sreta i Šitar Puri Cila (nekadašnji Laslo Pihler) gitarista i bubnjar Pekinške patke.

Knjiga je zbirka tekstova 12 aktera tih događaja, koji su svi na svoj način uticali na potojanje Pekinške patke: Peca Popović, Siniša Škarica, Sloba Konjović, Vitomir Simurdić, Sreta Kovačević, Cila Šital Puri, Siniša Reljin, Joca Adamov, Ivica Vlatković, Caki Kravić, Karolj Kovač i  Branko Škorić.  

Brojna publika, većinom ispisnici samog benda, uz deo ljubitelja Patke srednje generacije, imali su prilike da u manje od sat vremena, sa sve koncertom, čuju iz prve ruke neka od sećanja vezana za taj bend. Osim trajanja, pakerskom tonu same promocije doprinela je i mikrofonija koja je prvih par minuta uporno prekidala govornike.

Simurdić, koji je napisao uvodnik za knjigu koji je svojevrsni presek dešavanja s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina, kada nastaje pank, ocenio je da su knjige ovakvog tipa retko završene i konačne knjige. A pretendovati da ovo izdanje bude neka konačna, zaokružena priča o Pekinškoj patki ili panku bi bilo, kaže, na neki način suludo, zbog čega su ovo samo fragmenti, fragmentisana istorija pošto je „sećanje najnepozudaniji svedok“.

Njegov uvodnik je zapravo dokmentarno-autobiografski i vodi nas kroz pojavu, nastanak, eksploziju i nestanak panka, što je ujedno i sudbina koju deli i Pekinška patka.

„Uvod je pokušaj da se pozicionira pank, da se pokaže odakle je, zašto to nije slučajno. Pank jeste eksplodirao, ali je geneza bila kratka. I odlazak je bio kratak što je odlično, jer nema ništa gore od ostarelih pankera koji se i dalje ponašaju kao da imaju 20 godina“, rekao je Simurdić.

Javni servis ne juri mejnstrim

Simurdić je ocenio da je Radio Novi Sad u to vreme bio pravi javni servis koji je odigrao ključnu ulogu u jugoslovenskom panku i nju vejvu, jer je radio ono što je posao javnog servisa – skretao pažnju na ono što je u tom trenutku nekomercijalno, što je novo. Ono što je alternativno, što pokazuje na drugačije mogućnosti.

„Radio Novi Sad je, ne samo kod Patke nego i drugih novosadskih bendova, a generalno i kod jugoslovaneskog panka i nju vejva odigrao jednu, iz današnje vizure gotovo neverovatnu ulogu. A Patka je imala tu sreću, i svi jugoslovenski pank bendovi imali su sreću da imaju velikog izdavača, ali ektremno tolerantnog izdavača. To je danas gotovo nezamislivo“, istakao je Simurdić.

Nezabranjen i neemitovan

Reljin se podsetio kako je nastao čuveni snimak Pekiške patke u izlogu robne kuće „Nork“ 27. jula 1979. godine. Kako je rekao, njegova ideja je bila da se snima unutar tog staklenog izloga, koji je izgledao kao nekakav akvarijum. Na kraju su napravljene dve verzije, a onda nijedna nije emitovana 12 godina.  

„Pero Zubac, koji je bio urednik, kaže prmontiraj to. Međutim ne možete vi premontirati nešto što je za ono vreme, da kažem, eksplicitno“, ispričao je Reljin. Podsetio je da je sve rađeno filmskom kamerom gde se, za razliku od danas, na licu mesta ne zna šta je snimljeno, gde je neophodno neprekidno pratiti različite paramete poput svetla i prilagođavati ih. Ovde to nije bio slučaj, kazao je Reljin, napominjući kako je na kraju emisija ugledala svetlost dana tek za vreme Slobodana Miloševića, početkom devedsesetih.

„Digla se velika buka oko tog snimanja, radilo se o nikad eksplicitno iskazanom strahu da će ljudi u izlogu biti protmačeni kao izrugivanje društvu, jer u izlogu je roba koja se kupuje i prodaje“, ispričao je Simurdić. Sreta je rekao da je ta svirka za njih bila kao neko magnovenje:

„Mi smo ušli u neki izlog, bilo je jako toplo, mi smo se znojili, skakali, davali sve od sebe“.

Kruži priča da je Cila dobio ponudu da svira sa Azrom, on to sinoć nije potvrdio rekavši samo da ne bi otišao da svira sa Džonijem Štulićem.

„Srce je ostalo u Patki, ostaće do kraja mog života“, istakao je on, dok je Sreta dobacio da niko u suštini ne shvata da su bubnjevi osnovni element Pekinške patke. Podsetili su i kako je došlo do toga da bend dobije to ime. Kako je rekao, u to vreme su mislili da je ime jako bitna stvar, te su pokušavali da odaberu jedno ime sa gomile.

„Čontina ideja je bila Pekinška patka. Ja ga pitam otkud sad Pekinška patka, šta to znači? Ima dva P, to je pank! Meni se svidelo to, kao potpuno jedno debilno obrazloženje i mi smo uzeli Pekinška patka. To danas ne zvuči totalno katatrofalno, ali možte da zamislite kao je onda zvučalo“, naveo je Sreta.

Što se tiče ove knjige, on je napomenuo da je osnovna ideja bila da se okupe ljudi bliski Pekinškoj patki, oni koji su najzaslužnijij za njen nastanak i postojanje i da, sa distancom od 40 godina, kažu šta danas misle o Pekinškoj patki. Smatra da bi 40 godina trebalo da je dovoljan vremenski period za objektivno sagledavanje.

„To je, u stvari, zbirka poznatih ljudi koji su nam pomagali, njihova razmišljanja i sećanja o Pekinškoj patku. Nema tu neke filozofije – sami odnosi unutar Patke su nebitni, bitan je bend, bitno je šta je ostavio i da li će se i koliko neko sećati toga. A ova knjiga će malo pogurati to sećanje“ zaključio je kraju Kovačević.

Dalibor Stupar i Svetlana Paramentić (Autonomija)