Skip to main content

FILIP ŠVARM: Miris devedesetih na Andrićevom vencu

Stav 21. mar 2022.
3 min čitanja

Šta spaja Aleksandra Vučića i Slobodana Miloševića? Kako to da nakon trideset godina prvi koristi parolu drugog da s njim “nema neizvesnosti”? Kuda vodi lična svevlast, spojena sa preplašenim i poltronskim okruženjem, nedostatkom dijaloga, strogo kontrolisanim medijima i razvaljenim javnim mnjenjem? I može li Vučić išta naučiti iz Miloševićevog i Putinovog primera?

Ruski napad na Ukrajinu nije isto što i početak ratova u Jugoslaviji 1991. Nisu ni posljedice. Ali – toliko toga je poznato i zastrašujuće.

Stariji čitaoci pamte: poznati svijet nestaje poput dima, strah od budućnosti raste, dobrih vijesti nema, a neće ih ni biti. Sve što je do jučer bilo značajno više nije. Kao i prije trideset i više godina, važno je samo da sutra ne bude gore nego što je danas – životne planove mijenjaju oni o preživljavanju.

Sličnost sa devedesetima ovdje ne prestaje. Vlast u Srbiji drže ljudi politički formirani u okvirima režima Slobodana Miloševića ili, kasnije, na njegovim tekovinama. Kada je trebalo, nisu zapazili pad Berlinskog zida, niti im sada ulazi u glavu da je završeno sa sjedenjem na dvije stolice. Točnije – deklarativnim zalaganjem za evropske vrijednosti i metanisanjem pred Putinom, uz stalno isticanje kako nam je srce na istočnoj strani. Da je imalo drugačije, ne bi se u Beogradu održao miting podrške napadu na Ukrajinu kakav ni u Moskvi nije organiziran.

O konfuziji nalik na onu iz devedesetih svjedoče i potezi Aleksandra Vučića. Ako ne širi paniku, onda zaziva boga moleći za mir. U međuvremenu hvali sam sebe reklamirajući rutinske poteze svake države – na primjer, popunjavanje robnih rezervi – kao neizrecive uspjehe svog režima. Zapravo, osvijetljen plamenom iz Ukrajine, Vučić govori isto ono što je i Milošević poručivao 1990, pred prve višestranačke izbore u zemlji. A to je da s njim “nema neizvjesnosti”. Ukoliko ova obećana “izvjesnost” nije jak razlog građanima da se zamisle 3. aprila, pitanje je što jeste.

Naime, niti jedan problem Srbije nije nestao. Tu su Rio Tinto, zagađenje, sistemska korupcija, pravna nesigurnost, kriminal, medijska pomrčina, dalje srozavanje demokratskih vrijednosti… Ni sa čim od pobrojanog naprednjaci se neće uhvatiti u koštac – u suprotnom, udarili bi sami na sebe.

Vučićeva “izvjesnost” ne obećava mnogo ni kada je u pitanju međunarodni položaj Srbije. Mada nije jedini odgovoran za mizerne odnose sa državama bivše Jugoslavije, iz službenog Beograda nema ni ozbiljnog pokušaja njihovog unapređivanja. Što je Vučiću i ekipi na pameti, dovoljno govori Vulinov “Srpski svet”. Ta budalaština ponovo je izazvala hinjeni ili stvarni strah od Srbije, protiv nje ujedinila većinu zemalja iz regiona i otežala položaj tamošnjih Srba. Srećom, posljedice su neusporedivo manje od Miloševićevog ujedinjavanja srpstva u jednu državu.

Međunarodni položaj Srbije uvjetuju i odnosi sa susjednim državama. Izuzev Bosne i Hercegovine, sve ostale su članice NATO-a. U tom kontekstu, Vučićevo prenemaganje i otezanje da osudi ruski napad na Ukrajinu nisu prošli nezapaženo. A kada je Srbija to uradila u Ujedinjenim nacijama jer nije mogla izbjeći, nova mantra ili, još bolje, pravdanje njenog predsjednika najbolje se može opisati kao “nacionalni egoizam”.

Nema ničega spornog u tome da zemlja prvenstveno slijedi svoje interese. Ozbiljan problem nastaje kada se međunarodni odnosi baziraju na doktrini “dobro jutro, čaršijo, na sve četiri strane svijeta” bez stvarne privrženosti bilo kakvim vrijednostima, pa tko nam bolje plati ili nas jače pritisne. Ovo je upravo Vučićeva politika. Njegovo isticanje neutralnosti nema nikakve veze sa nesvrstanošću i miroljubivom koegzistencijom: Tito je uživao ogroman kredibilitet zato što je otvoreno i principijelno osuđivao i sovjetsku intervenciju u Čehoslovačkoj i američki rat u Vijetnamu. Zapravo, sadašnji predsjednik Srbije doživljava vanjsku politiku vrlo slično Miloševiću – voluntaristički, lično, bez dubljeg razumijevanja globalnih tokova.

Miris devedesetih na Andrićevom vencu zato dobiva na intenzitetu. Isto kao i Milošević, Vučić čuje samo sebe. I bivši i sadašnji šef države nikad nisu imali oko sebe kompetentne suradnike već isključivo preplašene poltrone i karijeriste. Ta autoritarnost uz isti nedostatak dijaloga u društvu, strogo kontrolirane medije, demoniziranje opozicije i razvaljeno javno mnjenje, savršen su recept za gubljenje i političkog kompasa i osjećaja realnosti.

Kuda je to odvelo Srbiju devedesetih, građani dobro znaju; kuda Putin vodi Rusiju – gleda čitav svijet. Jedino je pitanje da li je Vučić išta naučio ili makar uči iz oba ova primjera, bez obzira na tok rata u Ukrajini. Strah je tu dublji od nade, kako onomad reče Dobrica Ćosić.

Na kraju ostaju stranke građanske opozicije. Da ih režim u izbornoj kampanji još jednom ne stigamatizira kao “petu kolonu” NATO-a, gledaju da se što manje bave ruskim napadom na Ukrajinu. No, nije im preostalo mnogo vremena. Dilema je jednostavna: mogu hrabro i otvoreno ponuditi građanima svoju viziju Srbije u svijetu, ali i prepustiti u potpunosti Vučiću ovo suštinski važno pitanje. Odgovor će pokazati što im je prioritet – pobjeda na izborima i preuzimanje vlasti ili borba za primat u opoziciji dok se pakao ne zaledi.

(Vreme, Foto: N1)