Eto kakvo je došlo vrijeme, ljudi budu otpušteni zbog lajkanja statusa na mreži X. I nije riječ o distopijskom filmskom uratku, prva asocijacija mi je film prema Orwellovoj knjizi 1984., nego o stvarnosti u Britaniji ili bilo kojoj drugoj zemlji zapadne političke hemisfere.

Nastupilo je vrijeme cenzure i, što je još i gore, vrijeme autocenzure. Mainstream mediji zdušno rade na prikrivanju zločina izraelske vojske, kao i saučesništva onih koji municiju, naoružanje i vojnu opremu konstantno doturaju „jedinoj demokratiji“ na Bliskom istoku – kako laskavo sami sebe zovu u Izrealu. Dok ta militantna demokratija (zasnovana na teroru) sistematski i strpljivo čini genocid pred očima svih normalnih ljudi koji imaju dva oka i dva uha, znaju čitati, sabirati i oduzimati. Kada se sve sabere i oduzme, vidimo genocid na TV ekranima, na kompjuterima i mobilnim telefonima. Na socijalnim mrežama se gomilaju dokazi o zločinima Izraela u pojasu Gaze i drugim okupiranim teritorijama, što za srednjostrujaške zapadne medije ne predstavlja ništa, jer oni se povode totalitarnim nadanjem da će moći snagom svojih lažnih i friziranih uradaka držati svoju pastvu pokornom, kao što ju je držao Veliki brat u Orwellovoj kultnoj knjizi.

Znam mnoge ljude u naprimjer Njemačkoj, koji ćute i rade svoj posao. Pažljivo prate šta će i kome će lajkati, ne stavljaju fotografije na kojima se, naprimjer, na trpezi nalaze kriške lubenice, jer bi to moglo biti sumnjivo. Sada je sve sumnjivo, i sve može imati skriveno, preneseno značenje. Riječi se vagaju i pazi se šta će ko reći, šta napisati, jer sve može biti dokaz protiv neopreznog građanina.

Ako spomeneš rijeku i okean u istoj rečenici, može se desiti da ostaneš bez posla, ili da te policija privede na informativni razgovor. Ono sve što smo nekad ismijavali u doba tvrdog, poslijeratnog socijalizma, sada se dešava u zapadnjačkim društvima. Kontam, u jednom su cenzura/autocenzura dobri, jer doprinose razvoju metafora unutar književnosti i filma, naprimjer. Tako da je očekivati genijalna djela iz oblasti umjetnosti narednih godina, kada hipersenzibilni umjetnici svoje strahove i nade propuste kroz filter autocenzure.

Svako ko danas ćuti i pravi se da se u Gazi (i drugim okupiranim teritorijama) ništa ne dešava, taj nema pravo zvati sebe časnim i poštenim ljudskim bićem. Ako ćutiš kada se genocid dešava pred tvojim očima, onda je tvoja ćutnja podrška tom zločinu. Nisam ništa novo rekao, ali ponavljati treba, jer se i zlo i suučesništvo u njemu danas ponavljaju, kao što su se ponavljali tridesetih godina prošlog stoljeća. Nisi progresivan, napredan, ako ćutiš kada rakete gađaju izbjegličke šatore u Rafahu i kada gledaš fotografije obezglavljene djece. Nema opravdanja za takvu vrstu ćutnje. Saučesnik si u zlu. Istorija te neće nikad opravdati.

Ne postoji taj diplomatski razlog, ekonomski, ljudski, životni, bilo kakav, zbog kojeg bih ja prestao pričati i pisati o genocidu koji nam se dešava pred očima. To bi bilo kao da sam odustao od sebe kao ljudskog bića, i da sam prešao na tamnu stranu istorije, tamo gdje su najveće ubice u povijesti čovječanstva. Tamo gdje su se nosile smeđe i crne košulje, gdje se veličala smrt, i čovjek se istrebljivao industrijski. Ne mogu se svrstati na tu stranu. Sve što sam ikada napisao protiv je toga.

Činjenica je da se i kod nas dešavaju progoni neistomišljenika na političkoj osnovi. Svjedoci smo toga kako se građanski aktivisti i borci za kulturu sjećanja pokušavaju ućutkati baš u vrijeme kada je donesena Rezolucija o genocidu u Srebrenici u Ujedinjenim nacijama. Kako se državne institucije, koje su oteli ultranacionalisti, stavljaju u službu istih takvih stranaka. To su stranke koje bi sutra gradile koncentracione logore (ako im se pruži šansa), i koje su sada na strani istorijskog zla.

Naša država je svakako oteta, a oteli su je oni koji je mrze, ali, ipak, od nje se bogate i lagodno žive. Oni su ćelije raka, koji ubija svoga domaćina na duge staze. Kad vidim lica nekih od takvih političara, te ćelave i izbrijane glave, znam da su u prošlom ratu mogli biti logorski čuvari, isljednici ili upravitelji logora. Neki vjerovatno to i jesu bili, drugi će postati, ako im se ukaže prilika.

Zarad luksuza vlasti, ličnih interesa, svjedoci smo kako su stranke nekakve kao biva bh. orijentacije predali zadnju polugu kojom se brani državnost ove zemlje u ruke njenih neprijatelja. I to predavanje će se nastaviti. Oteli su biračku volju ljudi i pretvorili je u basnoslovan bankomat za ličnu upotrebu.

Oni će svoju izdaju pravdati kao borbu za ovu zemlju. Sve liči na Orwellovu 1984. Samo čekamo parole na bilbordima: sloboda je ropstvo; rat je mir; neznanje je moć. Toliki je nivo laži u političkom šesnaestercu. Jednu stvar ovi političari trebaju znati, a to je da postojimo mi koji sve pamtimo, i koji ih nikad nećemo ostaviti na miru. I bez obzira koliko su sada naduti od moći i arogancije, treba im biti jasno da su isto tako napuhani bili i kraljevi, vlastela i feudalci, pa su zauvijek nestali sa istorijske pozornice.

Živim za dan kada će politički šljam i ološ doživjeti svoju sudbinu (nestanak i poraz). A trebaju znati da je ova zemlja izdržala, preživjela i gore političke kretene, pa će tako nadživjeti i ove slugane fašista i mračnjaka. A i fašiste i mračnjake.

(Radio Sarajevo, foto: Facebook)