Naša sagovornica, doktorka nauka Emina Bužinkić je istraživačica, aktivistkinja i autorka radova o migracijama, izbeglištvu, obrazovanju, transnacionalnoj solidarnosti i feminističkoj praksi. Bavi se  istraživanjem, pisanjem, obrazovanjem, javnom agitacijom i aktivizmom otpora u poljima migracijskih i graničnih režima, militarizacije, ksenorasizma, etnonacionalizma, civilnog društva, mirovnih i antiratnih pokreta te neoliberalizacije javnog dobra. Kontinuirano istražuje mogućnosti migracijske pravde kroz delovanje društvenih pokreta i narodnih tribunala, zagovara društveno odgovornu nauku. Doktorirala je kritičke obrazovne, kulturne, feminističke i studije ljudskih prava na Univerzitetu Minnesota u SAD-u na temi socijalne distance prema deci izbeglicama u obrazovanju. Zaposlena je na Institutu za razvoj i međunarodne odnose u Zagrebu kao postdoktorandkinja na projektu ENDURE – Inequalities, Community Resilience and New Governance Modalities in a Post-pandemic World, koji finansijski podržava Hrvatska zaklada za znanost. Početkom septembra ove godine predavala je na drugoj po redu Akademiji za teologiju i politiku u Šibeniku, a učestvovala je u isto vreme i na Festivalu alternative i ljevice (FALIŠ) u istom gradu.

Na ovogodišnjoj Akademiji za teologiju i politiku u Šibeniku govorili ste u okviru predmeta „Migracije i ideologija žilet-žice“. Šta je „ideologija žilet-žice“?

Ideologija žilet-žice kontinuitet je politika Tvrđave Europe koja kontrolira, nadzire i disciplinira migrante i izbjeglice iz geografija tzv. Globalnog juga, odnosno područja obespravljenih i iscrpljenih kolonijalnim, aparthejdskim, okupacijskim, militarizacijskim i drugim režimima Zapada. Ta je ideologija sasvim jasno manifestirana na poljsko-latvijsko-litvansko-bjeloruskoj granici, mađarsko-hrvatskoj i slovensko-hrvatskoj u obliku zida i žice, zatim na nedavno zatvorenim njemačkim granicama prema susjednim zemljama ili pak u rigidnoj kontroli granica, dokumenata, ljudskih tijela i džepova. Takva ideologija počiva na rasijalizaciji i rasnoj profilaciji osoba koje su tamnije boje kože ili djeluju kao da su iz tzv. muslimanskih zemalja. To je ideologija zbog koje buja sekuritizacijski režim i militarizacijski proračun za nasilne i dehumanizirajuće politike koje – kako navodimo u Manifestu Inicijative za Transbalkanski tribunal za pravdu – obilježavaju, kriminaliziraju, diskriminiraju, tuku, kradu, zatvaraju, protjeruju i brišu izbjeglice, migrante, ljude u pokretu, ljude zatočene u pokretu, ljude bez dokumenata i one koji su postali meta politika kriminalizacije migracija. Taj će sekuritizacijsko-militarizacijski i neizostavno neoliberalni režim jačati novim Paktom o migracijama i azilu koji će proizvoditi sve više detencije, deportacija, pušbekova i smrti migranata i ljudi u pokretu.

Trenutno radite na uspostavljanju Transbalkanskog narodnog tribunala za migracijsku pravdu. Možete li nam objasniti osnovne konture te ideje koja u sebi nosi i reč „tribunal“, koja budi jasne asocijacije na „ovim prostorima“?

Ideju narodnog tribunala za migracijsku i svaku drugu pravdu iznjedrio je kolektiv Transbalkanska solidarnost prije nekoliko godina. U kontekstu proizvodnje nepravde nasilja i nedostižnosti pravde kroz mehanizme međunarodnog humanitarnog prava i prava o ljudskim pravima, tražili smo način da svjedoci i oštećeni spomenutim politikama i režimima imaju priliku govoriti i javno osuditi nasilje, pronaći drugarstvo i solidarnost, te podršku u iscjeljenju traume i pronalasku sigurnosti. Transbalkanski tribunal za pravdu, u tome je smislu, alternativni tribunal koji uspostavljaju aktivistkinje, novinarke, umjetnice, znanstvenici, intelektualci te grupe, kolektivi i organizacije koji odbijaju normalizaciju strukturnog nasilja i zamišljaju političku zajednicu koja živi solidarnost i pravednost. Na ovim smo prostorima imali prilike pratiti Ženski sud kao primjer takvog tribunala ili pak javna slušanja žrtava genocida i ratnog nasilja u ratovima devedesetih u organizaciji REKOM-a. Prije samo nekoliko dana učinili smo iznimno važan iskorak organizacijom javnog slušanja svjedoka smrti i nestanaka migranata, i to migranta koji je gledao kako dvojica njegovih suputnika izgaraju do smrti, zatim dvoje lokalnih mještana koji su proteklih godina izvukli, sudjelovali u identifikaciji, pokopu i repatrijaciji tijela utopljenih migranata na granicama Hrvatske, Slovenije, Bosne i Hercegovine i Srbije, te radnice nevladine organizacije koja pruža podršku zaručniku ubijene djevojke na grčko-makedonskoj granici u sudskom postupku protiv policijskog službenika koji ju je ubio. Ovo javno slušanje dogodilo se dan nakon dvodnevne međunarodne konferencije Tracemaking border deaths between erasure and comemoration u organizaciji Instituta za etnologiju i folkloristiku i Instituta za povijest umjetnosti iz Zagreba. Radi se o iznimno važnom primjeru suradnje akademije i zajednice u zajedničkoj proizvodnji znanja o smrtima i nestancima migranata, kao i oblika pravde nakon takvih tragičnih događaja koje proizvodi europski režim smrti.

U okviru tribine na ovogodišnjem Festivalu alternative i ljevice u Šibeniku (FALIŠ) kazali ste da se migracije, izazvane klimatskim promenama kao i ratovima i genocidima, ne mogu zaustaviti, uprkos nadzoru, granicama, nasilju, ubistvima…

Pokret gonjen silom u potrazi za nadom nosi nevjerojatnu snagu. Mnogi se u toj snazi rađaju i odgajaju zbog društveno-političkih i ekonomskih okolnosti koje su im nametnute. Pogledajte primjerice duh i vještine preživljavanja, ustrajanja za pravdu i traženja okruženja koje pruža sigurnost kod ljudi iz Palestine i Kašmira ili kod migranata koji su desecima puta pušbekani na našim granicama. Abdeljalil Daraibou, primjerice, bio je zatvoren u grčkom zatvoru 8 mjeseci prije nego što je nastavio svoj put prema EU; više je puta premlaćivan od strane srpske i hrvatske policije, gotovo je izgubio zivot u policijskoj postaji u Hrvatskoj uslijed električne eksplozije, a zatim je proveo 4 godine u Hrvatskoj tražeći azil i humanitarni boravak. Nakon što su ga posve iscrpili, hrvatska policija ga je deportirala u Maroko. Nije odustao nego je pokrenuo postupak na Europskom sudu za ljudska prava koji je i dobio u januaru prošle godine. Djevojka Rayhan, koja je sudjelovala u mom istraživanju o iskustvima školovanja mladih izbjeglica iz Jugoistočne Azije i Sjeverne Afrike u hrvatskim školama, živjela je godinama u Turskoj nakon protjerivanja iz Aleppa i kao dijete radila u tvornici, zajedno sa svojim roditeljima. Bili su poniženi i gladni, no borili su se zadnjim snagama da nastave put tamo gdje će im možda biti bolje. Youseff, dječak kojega sam upoznala na srpsko-hrvatskoj granici, istu je pokušao preći nekoliko puta. Svaki put bi završio u policijskoj postaji ili centru za privremeno zadržavanje i izbacivanje stranaca. Svaki put bi kretao ispočetka; taj jedan put uspjelo mu je doći tamo gdje je i želio biti. Prešao je dugi put da bi danas živio i radio u zemlji koja je s druge strane obale one iz koje je otišao. Ovi primjeri danas informiraju i inspiriraju epistemologije i prakse prelazaka granica.

Na istoj tribini novinarka iz Hrvatske Ivana Dragičević kazala je da su migranti i izbeglice “pravi heroji”, jer pokazuju neograničenu odlučnost. Dodala je da “moramo pomoći njima da bismo pomogli sebi”. Kako to pomažemo sebi ako pomažemo migrantima i izbeglicama?

Jesu, oni su heroji i heroine koji nas uče koliko je svjetski poredak i režim kontrole migracija štetan po ljude, životinje, prirodu. Kako je takav poredak posve neprirodan i umjetno proizveden sustav hijerarhije čije su glavne karakteristike dehumanizacija, degradacija i destrukcija. Svi oni koji danas prelaze granice, a koje se naziva ilegalcima, utiru nam put borbe za pravdu, poučavaju nas kako održavati nadu čak i onda kada se sve čini bespomoćnim, pozivaju nas da ne sjedimo prekriženih ruku nego da naše zagrijane kauče, akademske stolice i političke fotelje zamijenimo gestama solidarnosti, zajednicama uzajamne podrške, političkim odgovorima na ulicama. Jasno nam govore da se trebamo angažirati u borbi za aboliciju granica i sustava opresije. Svi oni koji se odluče na putovanja na kojima neće biti dočekani s koktelom i oparenim ručnicima, nego s žilet-žicom, pendrekom i uvredom, heroji su i heroine koji se bore da bismo svi mi doživjeli slobodu. Oni pomažu nama da shvatimo cijenu naše privilegije.

Otkuda tako malo empatije na postjugoslovenskom prostoru prema izbeglicama i migrantima? Sećanja na „naše“ ratove još su i te kako živa, ali ljudi se uglavnom ponašaju kao da su zaboravili da su – mnogi od njih/nas – bili istom mukom mučeni i gonjeni…

Strašno me uznemirio snimak u kojemu se vidi kako dva lokalna mještana blizu Bihaća zatvaraju grupu mladića bez cipela u drvenu kuću i pokušavaju ih zapaliti. Jednako tako i svako svjedočenje o i snimka hrvatskih policajaca koji su posljednjih godina ostavljali otisak pendreka i čizme na tijelima migranata, brijali im glave i na njih iscrtavali križeve, tjerali djecu i odrasle da bosi hodaju po snijegu i zarade smrzotine. Svaki posjet grobu Madine Husseini i drugih ubijenih, utopljenih i smrznutih u našim krajevima grozomoran je podsjetnik na banalnost ponavljanja zla. I nama se dogodilo, nismo zaboravili, no istovremeno nismo proradili, suočili se, iscjelili traumu. Iživljavanje na drugima i ranjivijima jasan je pokazatelj toga. Kao i da smo indoktrinirani u etnonacionalizam i rasizam koji je od nas proizveo one koji ispred sebe ne vide čovjeka nego nižu vrstu, onu koja je prijetnja bez realnog referenta kako bi rekao Buden, onu kojoj treba oteti mir. Mi živimo matrix u kojemu su nas uvjerili da je dijete prijetnja; pogledajte samo koliko je djece u Gazi ubijeno pod izlikom da se radi o ratnicima Hamasa ili kako je  nedavno desetak njemačkih policajaca lovilo i okružilo dijete koje je imalo palestinsku zastavu. Zahvalna sam na kontrapunktu solidarnosti koji isto tako živimo na ovim prostorima, na grupama podrške diljem Balkana, na mještanima koji će nahraniti i dati čistu odjeću ljudima u pokretu, na liječnicima koji rade u izbjegličkim kampovima i onim improviziranim uslijed šuma, na istraživačima, aktivistima, umjetnicama koje čekaju satima ispred policijskih postaja a kako bi se uvjerili da će policija pokrenuti postupak azila i da neće izgnati migrante.

Uzimajući u obzir sve stereotipe o ljudima koji nisu dovoljno „beli“, koliki faktor u celoj histeriji oko „migrantske krize“ igra i islamofobija, i kod nas i u Evropi?

Islamofobija je vjerojatno i najstariji oblik rasizma koji s velikom pažnjom njegujemo u Europi. Nedavni projekti izbjegličke krize i Pakta o migracijama i azilu koji proizvode rasne pa time i religijske i kulturne hijerarhije plod su ukorijenjenih politika islamofobije ili pak anti-muslimanskog rasizma. Naime, kroz svoje istraživanje korijena današnjih rasnih politika i islamofobije na Balkanu, bilježila sam tragove od tzv. društvenog ugovora iz kojega nisu bile isključene samo žene, nego i Muslimani, Židovi, Romi, Turci, Slaveni. Tijekom povijesnih razdoblja položaji ovih populacija su se mijenjali odnosno instrumentalizirali u političke svrhe, no one su uvijek ostajale u položaju nedovoljno bijelih Europljana. Etnija je tako svojevrsna rasa. Dugovječan je put rasizma prema nebijelim i ne-kršćanskim populacijama na ovim prostorima. U današnjem kontekstu kada se susreću globalna islamofobija i ona naša pa tako i sve veći broj slučajeva napada na migrantske radnike, jasno da područje Balkana nije isključeno iz pitanja rase i rasizma, te da su ovi prostori ispisali hiljade priča o tome kako živi islamofobija. Htjela bih skrenuti i pozornost da su politički projekti globalne islamofobije poput Globalnog rata protiv terorizma i straha od masovnog dolaska izbjeglica za vrijeme tzv. izbjegličke krize kao i neprorađene ratne traume utabale stazu i ukazale na hijerarhiziranje “naših” i “njihovih” Muslimana, što ukazuje na kompleksnost pitanja islamofobije na našim prostorima.

Rekli ste jednom prilikom da rad sa izbeglicama nije pitanje pomaganja, nije humanitarni projekat, već politički. Kako?

Utoliko što je svaki oblik pomaganja izraz nečije bespomoćnosti i nečije moći. Humanitarni odgovori su prijeko potrebni kao odgovor na trenutnu situaciju krize. Kada humanitarni projekti postanu dugoročni, oni su pokazatelj dominacije industrije koja proizvodi bespomoćnost da bi mogla na njoj i od nje živjeti. Politički projekt ima drugu svrhu; on razumije stanje i mijenja ga u korist ravnopravne distribucije moći, ne gleda izbjeglicu kao trajnu etiketu sa svim značenjima koja izazivaju sažaljenje, nego osobu s izbjegličkim iskustvom koja treba podršku da svoju traumu iscijeli i da svoj život živi u punom smislu riječi, samostalno i u zajednici. Politički projekt je empatija, a ne sažaljenje i kontrola, on je emancipacija i sloboda. Humanitarna industrija nema razumijevanje i horizont koji bi osobu s izbjegličkim iskustvom gledao kao na subjekt, već ga tretira kao objekt vlastita sažaljenja, pomoći u perpetuiranoj bespomoćnosti i održavanja odnosa ovisnosti.

Kazali ste, u povodu „palestinskog slučaja“, to jest izraelske „odmazde Hamasu“ koja se odavno pretvorila u masovno ubijanje palestinskih civila, među kojima najviše dece, da ne želite da budete „bystander“, onaj koji ćutke i bez akcije stoji sa strane i posmatra, jer vas je od „bystandera“ više strah nego od onih sa automatskim puškama. Genocida, znamo to, zapravo nigde i ne može biti bez „bystandera“. Zašto ih se plašite?

Pitate me pitanje koje me istovremeno slama i potiče na kontinuirano promišljanje načina o tome kako da sa svojim prijateljima, kolegama i neznancima razgovaram o genocidu. Ja za sebe nemam niti jedan drugi odgovor nego da o genocidu u Palestini govorim što češće i jasnije te da bez prestanka i odgode tražim i gradim kolektive i zajednice koje će izgovoriti NE toj mašineriji ubijanja, uništenja i izbrisa. Ja se sjećam svog djetinjstva u ratu, nestanaka srpske djece iz mog razreda, podrumskih dana ispunjenih anti-muslimanskim sentimentom, genocida u Bosni, brige koje su nosili oči i lice mojih roditelja. Neki dan me Belešovo „Listanje kupusa“ vratilo u te dane i izvuklo litre suza. Imam dijete koje je izraslo iz višerasnog korijena, izgleda kao sva palestinska djeca čija izmučena tijela i suze gledam na mobitelu svakoga dana. Svaki dan se pitam, a povremeno i javno izgovaram, jesu li moji prijatelji čija su djeca bijela i zelenih očiju svjesna da svojom šutnjom olakšavaju obilježavanje mog djeteta. Ne želim ni pomisliti dalje od toga.

Timothy Lensmire je u svojoj knjizi White Folks opisao Delores i sedam drugih mještana ruralnog Wisconsina koji generacijski hrane strah prema i režime odbacivanja Afro-amerikanaca, Diana Mlađenović je u svom filmu „Grimizno“ evocirala neizdrživu bremenitost šutnje u slučaju masovnog silovanja jedne žene u ratu, ljudi oko Jasenovca i Buchenwalda mirisali su i znali čija se tijela masovno likvidiraju i spaljuju. Svi znamo i vidimo što se događa u Gazi, ako se potrudimo znat ćemo i za razmjere zločina u Kašmiru, Sudanu, Kongu, Eritreji, IOM-ovim logorima u Bosni, u europskim vlakovima iz kojih se izbacuju nebijeli Evropljani… Pitala me nedavno prijateljica ljutim li se na nju što nije glasnija oko Gaze; rekoh joj da se ne ljutim, da razumijem da su naši životi opterećeni preživljavanjem u prekarijatu kuhanja i spremanja, odgoja djece, svađa sa supružnicima, brigom o starijima, smrtima i pogrebima, spajanju kraja s krajem… Kako to ne bih razumjela kada vidim i sama koliko nam je obaveza, lažnih urgentnosti i pritiska nametnuo kapitalizam, obiteljski život, administrativno nasilje radnog mjesta i sl. To sve ima veze s time zašto smo bystanderi ali i razloga da se pokrenemo protiv genocidnih i degradirajućih mašinerija koje očito imaju veću kontrolu nad našim životima nego mi sami. Ne ljutim se, ali sam duboko zabrinuta i pitam se na koga mogu računati kad mene i moje dijete netko ponovno obilježi i pokuša poništiti.

Povodom Palestine napisali ste da „tišina, posebno ona kulturnih institucija, odzvanja glasno u jeku genocida“. Svedočimo i slučajevima, eto i u Nemačkoj, gde se propalestinski glasovi precipiraju kao jeres, a zbog čega je, recimo, književnica Lana Bastašić doživela i pravu pravcatu cenzuru…

Ta tišina odzvanja preglasno, i to sve glasnije. Festivali književnosti, filmski festivali, muzeji i galerije, kazališta svoje programe okreću ka lijepom, senzualnom, romantičnom i – liberalnom. A onda pitanje genocida nazovu osjetljivim, kažu da ne znaju dovoljno, ne žele sukobe na sceni, ne žele izgubiti publiku itd. Tu je cenzura najvidljivija, baš kao što se dogodilo Lani. No, slično se događa i u akademiji gdje naši kolege dobivaju opomene i suspenzije ili gube poslove.

Istoričarka Mezna Kato je kazala: „Svetu treba Palestina više nego što je Palestini potreban svet“…

Da, da nam pokaže slabosti i trulost našeg društvenog i institucionalnog tkanja, da nam pruži priliku da stasamo u našoj političkoj svijesti i našoj međusobnoj povezanosti, da nam kaže da su danas oni, a sutra mi. Mi nećemo spasiti Palestinu od mašinerije kojoj smo dali odriješene ruke da radi što hoće unatoč snazi globalnog krika za mir. Tome čak kumuju i lijeve stranke, mirovne organizacije, osobe od javnog utjecaja. Palestinci i Palestinke raznih generacija uče nas svakoga dana kako preživjeti, kako voljeti, zašto pisati poeziju, koliko su lijepi oblaci koje vidimo, što znači sloboda. I zovu nas da ih ne zaboravimo, vjerojatno i da ne zaboravimo na sebe. Oni u svojoj svijesti i borbi imaju nas, cijeli svijet.

Dinko Gruhonjić (Autonomija)