Skip to main content

ELMAZ ASAN: Krim nikad nije bio ruski, on je dom Tatara

Planeta 28. maj 2023.
4 min čitanja

"Krim nije sredstvo za potkusurivanje u geopolitičkoj igri, to je moja domovina i neću odustati od nje, jednako kao što nikada nisu odustali moji preci Krimski Tatari"

Posljednjih devet godina se Krim često spominje u međunarodnim vijestima i analizama. Strani novinari, političari, komentatori i stručnjaci su govorili o njegovoj “strateškoj lokaciji”, njegovom “vojnom i političkom značajnu” te o “posebnom mjestu” u ruskom historijskom sjećanju. No, dok je za njih Krim samo komad zemlje u regionalnoj geopolitičkoj igri, za mene je Krim domovina, on je sama srž identiteta mog naroda – Krimskih Tatara. To je domovina koja nam se često otima, brutalno nam se oduzima, to je domovina za koju se nikada nećemo prestati boriti.

Moja prabaka Ševkije je imala samo 11 godina kada su 18. maja 1944. godine sovjetski vojnici upali u njen dom u pet sati ujutro. Drugi svjetski rat je i dalje bjesnio i sovjetski režim je upravo optužio Krimske Tatare za saradnju s neprijateljem, njemačkim nacistima – neosnovana optužba koja je dovela do nezamislivog horora genocida i deportacije. Moj pradjed je bio na frontu, borio se protiv upravo tih nacista za koje su tvrdili da sarađuje s njima. Tako su sovjetski vojnici u kući našli samo njegovu ženu i četvero djece – najmlađe je imalo tek nekoliko mjeseci. Vojnici su im dali 15 minuta da pokupe svoju imovinu i stalno su udarali moju prabaku puškama dok se borila da se spakuje.

Ogromne praznine i bol u srcima preživjelih

Istjerali su ih iz kuće i – zajedno s drugim porodicama u selu Ajserez – utrpali na voz kojim se inače prevozila stoka. Vagoni su bili puni ljudi, nije bilo toaleta, mnogi su se borili za dah. Na ovom dugom putovanju im niko nije davao hrane, vode, a porodica moje prabake nije znala gdje ih voze. Iznureni i izgladnjeni, fokusirali su se samo na preživljavanje, jer su glad i bolesti ubili mnoge tokom putovanja. Jedno od najstrašnijih sjećanja na putovanje koje je imala moja prabaka je kada se žena porodila u vozu i ubrzo potom umrla. Sovjetski vojnik je njeno tijelo samo izbacio iz vagona dok se voz kretao.

Nakon 20 dana u vozu, napokon su stigli na stanicu Golodnaja Stepa, u regiji Mirzačul, u Uzbekistanu, gdje su istjerani iz vagona na užareno vrelu platformu. Bez novca, pomoći, borili su se za preživljavanje na ovoj nepoznatoj zemlji. Smjestili su se u oronuloj baraci bez krova, prozora i vrata. Jeli su travu, koprivu, oguljinu od krompira i truhle paradajze, voda za piće im je dolazila iz jaraka za navodnjavanje i često su imali dizenteriju. Nisu imali ljekarske pomoći, sovjetske vlasti su očito htjele da Krimski Tatari pomru što je brže moguće.

Prisilna deportacija Krimskih Tatara u Centralnu Aziju donijela je smrt za 46 posto stanovnika te ogromne praznine i bol u srcima preživjelih. To je bio vrhunac namjerne i sistematske destrukcije naroda, kulture i tradicije Krimskih Tatara, koja je trajala stoljeće i po, a nakon potčinjavanja krimske države ruskim carskim snagama krajem 18. stoljeća. Na ovom zatiranju Krimskih Tatara je stvoren krvavi mit da je Krim “ruska teritorija”.

Morali smo krenuti ponovo ispočetka

Dok su živjeli u prinudnom egzilu, Krimski Tatari nikad nisu odustali od svoje domovine. Moja porodica sigurno nije. Rođena sam u uzbekistanskom gradu Almaliku, četiri desetljeća nakon deportacije. Živjeli smo svaki dan kao da ćemo se sutra vratiti kući. Moja baka je uvijek i stalno govorila o životu kakav je imala u domovini. Moja majka je kupovala stvari za kuću, koje bi potom ostavila po strani, za dan “kada se vratimo u domovinu”. Moji rođaci i ja učili smo tatarske pjesme da recitiramo i pjevamo. Naš skromni dom postao je mjesto okupljanja aktivista koji su se organizirali kako bi tražili pravo za povratak u domovinu. Oni koji su se borili za ovo pravo su bili napadani, tjerani sa poslova, pa čak i zatvarani. Našu kuću su stalno pretraživali iz sovjetskih sigurnosnih snaga, ali to nije zastrašilo moje roditelje. Oni su ignorirali prijetnje i prepade i nastavili dočekivati aktiviste.

Značajan preokret desio se novembra 1989. godine, kada je Vrhovno vijeće SSSR-a objavilo deklaraciju kojom se rehabilitiraju Krimski Tatari i priznaje deportacija kao krivično djelo. Ova nam je odluka omogućila masovni povratak u našu historijsku domovinu. Imala sam šest godina kada smo 1991. godine konačno stupili na zemlju naših predaka. No, nisu nas toplo dočekali na Krimu. Kada su Krimski Tatari deportirani, njihove kuće i imovina su dati etničkim Rusima, koji su dovedeni kako bi se dodano rusificirao poluotok. Našu kuću su bili okupirali Rusi.

Pošto su lokalne vlasti favorizirale ruske naseljenike i nije bilo izgleda za pravni proces restitucije, morali smo krenuti ponovo ispočetka. Teškoće novog početka, međutim, nisu zasjenile našu radost konačnog povratka kući. Ponovo smo izgradili domove, oživjeli naše zajednice, ponovo otvorili škole, pozorišta, biblioteke i muzeje. Formirali smo Medžlis naroda Krimskih Tatara, kao naše predstavničko i izvršno tijelo u Ukrajini, nakon što je Kijev proglasio nezavisnost 1991. godine. Čak smo napravili vlastiti TV kanal ATR, kojem sam se pridružila kao mlada novinarka 2011. godine.

Nagrađivanje agresije i okupacije ne donosi mir

Te su godine bile relativno mirne. Ukrajina se otvarala i politički vjetrovi su počeli malo puhati i u našu korist. Dobili smo slobodu, osjećaj sigurnosti i optimizma za budućnost. No, ponovo smo sve izgubili 2014. godine, kada je Rusija ponovo napala i okupirala našu historijsku domovinu. Od tada su Krimski Tatari bili mete sistematskih racija, hapšenja i otmica. Krimski glasovi su utišavani, naša kultura potiskivana. Medžlis je zatvoren i proglašen “ekstremističkom organizacijom”. Naš TV kanal ATR je, također, ugašen i morali smo se preseliti u Kijev. Krimskim Tatarima je oteto čak i pravo na žalovanje. Ruske vlasti nastavile su braniti javne skupove na centralnim trgovima kako bi se odavala počast genocidu iz 1944. godine.

Suočeni s progonom i mogućim zatvaranjem, mnogi od nas su morali napustiti domovinu. Danas živim u egzilu, po drugi put u životu. Prošlo je devet godina od kako sam morala otići iz domovine, slomljena srca, jednako kao moja baka prije 80 godina, kada je deportirana. Jednako kao ona, odbijam odustati. Dok obilježavamo 79. godišnjicu genocida nad Krimskim Tatarima u vrijeme brutalnosti ruske invazije na Ukrajinu, posvećeni smo borbi za oslobođenje Krima kao i uvijek. Nastavljamo se boriti za pravo da se vratimo kući, suprotstavljamo se ogromnoj ruskoj propagandnoj mašineriji i nezainteresiranim posmatračima koji joj vjeruju.

Često čujem komentare kako bi Krim i drugi dijelovi Ukrajine koje je okupirala Rusija “cijena mira” u Ukrajini. Ja, kao i mnogi drugi Krimski Tatari i Ukrajinci, znam kako nagrađivanje agresije i brutalne okupacije ne donosi mir. Krim nije ruski da bi ga “vratili” Rusiji. Nikad nije ni bio. Niti će ikada i biti.

(Al Jazeera, foto: Pixabay)