Kad god sam išao “preko”, nikad se nisam osjećao bijelcem. Odmah te na aerodromu dočeka ono čuveno EU i Non-EU za sve druge. Tako je postavljen standard: ili si “naš” ili si “onaj drugi”. Naravno, ako si drugi, šanse da će ti prići “nasumična” kontrola prtljaga je u stvari postojeća, a uviđajnost zbog kašnjenja na drugi let ne postoji.

Takođe, ako vam je još potrebna boravišna dozvola, to je tek snuff predstava. Pored brojne birokratije i namjerno zapostavljenih administrativnih sistema, ima tu i nešto dobro. Upoznaš razne ljude u beskonačnim satima čekanja. Tu budem ja, kao pomalo bjelkast Crnogorac (doći ću do toga kasnije), i pedesetak crnih ljudi. Interesantno, za razliku od bijelaca, oni često znaju đe je Crna Gora.

Ne desi se ona standardna situacija kao sa prvilegovanim bijelcima, “Oh Montenegro? Cool”…Trideset sekundi kasnije dođu sa Google maps-om da mi pokažu kako nisu znali, ali sada znaju đe je. Definicija privilegije. Mi da ne znamo da pokažemo Francusku na karti, važili bi za budale. Pretpostavljam da je tako i sa crnim ljudima, pa pored svih muka i diskriminacije koju prolaze, mnogo više nego mi, oni moraju da znaju i đe je Crna Gora. Osnovno obrazovanje se mora znati, ako nijesi bijeli buržuj, pa bazično intelektualno poštovanje moraš zaraditi.

Tako mi je drug Libanac, porijeklom iz Nigerije, uvijek govorio: “Brate, ti nisi bijelac… možda bjelkast, zbog boje kože, ali bijelac nikako. Pasoš, ekonomsko stanje, privilegije određuju jesi li stvarno bijel. Balkanci su crnci bijele kože.” I stvarno ima tu nešto, u rasizmu prema Jugo/Slovenima ili Balkancima.

Tako ukorijenjeni sistemi privilegija, diskriminacije i predrasuda, ruše sve snove velike oaze raličitosti i suživota – multikulturalne Evrope. Tek poneki “slip” oda duboko ukorijenjenu arogantnost, nadmoć i netrpeljivost.

Skoro se jednom grandioznom primjeru demokratije, kojeg građani Crne Gore, by the way, smatraju jednim od omiljenih političara, Emmanulu Macronu “omakao” šovinistički tvit. Kaže Macron “nema pljačkanja, nema balkanizacije i nema rata u Kongu”. Uber lobista i autokrata poznat po policijskoj brutalnosti – pravo po Balkanu. Uh, to je boljelo. Pravo u srce. I to ne samo zbog toga što Macron biva rasista, navikli smo, nego što smo došli do toga da nas zvijezda establišmenta, koji dobija samo jer mu je protivnica Marin Le Pen, pokušava poniziti svojim riječima.

Jasno je da “balkanizacija” treba da podrazumijeva nasilno rasparčavanje teritorije, ali ni kolonijalizaciju ne nazivamo francuziacija, pa bi bilo dobro da komšije zvaničnici uzvrate pristojnost. Ne trebamo vezivati negativne pojmove za nacije i regione, jer to sa sobom neminovno nosi snishodljivost i diskriminaciju određenih grupacija.

Bivši, a i sadašnji, kolonijalni odnosi i nasilni ratovi nemaju mnogo nema veze sa nacijom. Imaju s moćnicima. Upravo onim poput Macrona. Tako da ovaj pristup moralnog uzvišenja je totalno passe za svakog ko je politički pismen.

Laburistički poslanik Denis MacShane procjenjuje da su zemlje EU za samo 11 godina zaradile oko 97 milijardi od zemalja kandidata sa Zapadnog Balkana. Većina je otišla u džep Njemačkoj, i, gle čuda, baš Francuskoj. Trunka obazrivosti i zahvalnosti bi bila dobrodošla, moliću, ne tako, lijepo.

Vrijedi se, isto, okrenuti malo i skorašnjoj istoriji..

U Francuskoj je sve do 1994 godine (!) postojao zoološki vrt sa crnim ljudima kao zarobljenicima, umjesto neljudskih životinja. On je bio samo “zaostatak” prethodne, veoma razvijene, prakse… Ljudski zoološki vrtovi su u državama poput Francuske i Belgije bili standard, business as usual, dok su u tadašnjoj Jugoslaviji, crnci iz nesvrstanih zemalja studirali na univerzitetima besplatno. Dobijali su i stipendije koje pokrivaju troškove stanovanja, hranu i sve ostale potrebe. Nije bila potrebna neka EU-funded diversity priča, to se podrazumijevalo.

E sad, možda Francuska više nije ona koja je iznjedrila francusku revoluciju, ali nismo ni mi socijalistička Jugoslavija/Crna Gora. Waters kaže: “We cannot turn back the clock, cannot go back in time. But we can say – fuck you, we will not listen to your bullshit and lies.”

Tako da… izgleda da Macron može da nam popuje kad mogu popovi i Putin, valjda, može i Macron. Pitanje je samo kako ćemo mi na to reagovati. Ulizivanjem ambasadama na prijemima ili čvrstim stavom da smo mi Evropskoj uniji potrebni koliko i ona nama. Treba neka lijepa priča nakon Brexita, fašizacije Mađarske i Italije, invazije Ukrajine, itd.

Ako EU zvaničnici konačno ne primijene glavne postulate Evrope – raspadosmo se i mi i Evropska unija. Bez solidarnosti Evropa nije ništa. Progres se mjeri jačinom najslabije karike, a ne „najnaprednije“ zemlje. Bilo bi sjajno da se evropski predstavnici toga sjete. Jer Evropa će se ili solidarisati, ili „balkanizovati“. Oh, the irony.

(tekst i foto: CDM)