Skip to main content

DRAGAN MARKOVINA: Pozorište narodu ili o sukobu ruske ambasade sa sarajevskim Narodnim pozorištem

Stav 07. мар 2023.
3 min čitanja

"Aktualni slogan sarajevskog Narodnog pozorišta, „Sloboda narodu“, još uvijek čeka pogled u unutrašnju dinamiku u Sarajevu i ogledalo ispred onih koji bi cenzurirali performanse"

Čak i da čovjek apsolutno ništa ne zna o Bosni i Hercegovini, nego da samo usputno pročita naslove koji se uspiju probiti do regionalnih portala i medija, po činjenici da su odjednom pozorišne predstave ili performansi postale ozbiljan politički problem, osvijestili bi koliko su ta zemlja i njeno društvo potonuli.

Nedavno sam na ovom mjestu pisao o suludom napadu na redatelja Zlatka Pakovića i njegovo drukčije čitanje Kiša u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici, da bismo ovih dana dobili prepisku između ruske ambasade i sarajevskog Narodnog pozorišta povodom premijere predstave „Idiot“ po motivima i ideji Dostojevskoga.

I koliko god se nekome činilo kako ove dvije stvari nemaju veze jedna s drugom, to i nije baš tako, što ću pokušati dokazati do kraja teksta.

No, prije svega par osnovnih informacija za neupućene. U sarajevskom Narodnom pozorištu održana je premijera predstave „Idiot“ redateljice Selme Spahić, na koju je reagirala ambasada Rusije u podužem cenzorskom i suludom tekstu koji je izazvao logičnu pobunu u sarajevskoj javnosti i jednako opširan odgovor samog Narodnog pozorišta. Obje reakcije, odnosno oba teksta mogu se lako pronaći na webu, a ovdje ću izvući samo najbitnije. Dakle, ambasada Rusije je protestirala što je „Idiot“ postavljen na godišnjicu napada Rusije na Ukrajinu i po njima besramno iskorišten da se lažima obračuna s Rusijom, dodajući usput i nekakvu nazovi stvarnu pozorišnu kritiku, uz besraman napad na redateljicu Selmu Spahić, aluzije o njenom obiteljskom backgroundu i vrhunac bizarnosti, činjenicu da ambasada nije dobila poziv za premijeru.

Ovdje se valja sjetiti kako se Selma Spahić nedavno suočila s istom vrstom ideološkog napada i pokušajima da se spriječi postavljanje njene predstave u beogradskom Ateljeu 212, opet isključivo iz razloga što ima jasno artikuliran stav o opsadi Sarajeva i ne ustručava ga se iznijeti.

Drugim riječima, napad ruske ambasade na „Idiota“ u sarajevskom Narodnom pozorištu dolazi iz iste mentalne matrice koju su beogradski cenzori pokušali primijeniti na pravo da komad u režiji Selme Spahić bude uopće izveden u Beogradu. Ta mentalna matrica je otprilike takva da ne trpi nikakvu kritiku vlastitog nacionalizma, ideologije, niti konačnih ishoda do kojeg takva ideologija dovodi.

S tim da je to još i razumljivo kad se radi o nabrijanim pojedincima, ali nikako nije shvatljivo da jedna tako velika zemlja i njena službena politika nisu u stanju već čitavo stoljeće shvatiti što je to soft power i na koji se način kultura vlastite zemlje uspijeva načiniti privlačnom ostatku svijeta. Komesarskim priopćenjima i agresivnim ratovima svakako ne.

Nije pak trebalo biti nikakav prorok da bi se zaključilo kako se kompletna sarajevska javnost pobunila protiv ovog teksta, da bi na kraju samo Narodno pozorište logično odgovorilo kako ne pristaje na cenzuru, kako bi bilo kukavički postavljati Dostojevskoga danas, a ignorirati agresiju na Ukrajinu i kako aktualno čitanje „Idiota“ od strane Selme Spahić vjerno oživljava duh napisanog te kako je bombardiranje kazališta u Mariupolju neupitna činjenica.

I to je doista sve što se može i treba odgovoriti na tekst iz ruske ambasade, jer bi svakako bilo suludo praviti se da se agresija Rusije na Ukrajinu ne događa i raditi predstave vjerno slijedeći tekstualne predloške. Uostalom, najdramatičnije se s ovim pitanjem suočio Oliver Frljić čija se premijera Karamazovih u zagrebačkom Kerempuhu događala prvog dana agresije, što je on odmah uveo u predstavu.

No, bilo bi divno kad bi se tekst mogao završiti ovdje, ali bi u tom slučaju bio nepotpun. Jer nije nikakav problem stati danas u Sarajevu u obranu umjetnosti i svoje predstave protiv ambasade Rusije. Ali jeste politički problem stati uz Zlatka Pakovića ili uz ljude koji su prije par mjeseci ispred tog istog pozorišta izveli nagi performans koji je tada zahvaljujući nacionalističkim i klerikalnim radikalima prekinut, a glumci Leja Jurišić i Marko Mandić su dobili policijsku prijavu, dok se navodno liberalna vlast u Kantonu Sarajevo ogradila od performansa, a iz Narodnog pozorišta su rekli da oni nisu organizatori.

I tu dolazimo do poante čitave priče. Nije nimalo sporno napraviti kritiku agresije Rusije na Ukrajinu kroz Dostojevskog. Štoviše, to je iz pozicije sarajevskog iskustva, posebno ratnog i pozorišnog iz doba opsade, bilo i nužno.

Ali isto tako, jednostavno je braniti princip umjetničkih sloboda kad se to poklapa s dominantnim stavovima sredine u kojoj djeluješ, a puno teže kad joj se treba suprotstaviti. Stoga pogođeni aktualni slogan sarajevskog Narodnog pozorišta, „Sloboda narodu“, još uvijek čeka pogled u unutrašnju dinamiku u Sarajevu i ogledalo ispred onih koji bi cenzurirali performanse pozivajući se na moralne i vjerske osjećaje građana. Od gradonačelnice do opskurnih zastupnika nacionalističke partije.

(Peščanik, foto: lična arhiva)