Uh, kakva je to bila suptilna, do sada neviđena, najava političkog trilera u državnom vrhu! Krenulo je od, naizgled somnabulnog, brojanja sekundi potrebnih da Jakov Milatović odgovori uredniku dnevnog lista Vijesti na pitanje – vjeruje li on Milojku Spajiću? Precizna štoperica Vijesti precizno je brojala: prvi put je neprijatna tišina trajala devet, u drugom navratu čak 16 sekundi, sve dok nije stigao kakav-takav odgovor.

Mnogi su se posprdavali ovom žurnalističkom postupku, ali su nevjernici brzo ućutkani: samo dva dana kasnije, preispoljna trivijalnost Vijesti sa brojanjem sekundi tišine pokazala se kao sjajan instrument za mjerenje krize unutar vladajuće stranke.

I krenulo je, žestoko i javno. Prvo je Milojko, predsjednik Vlade i prvi čovjek PES-a, predložio neke zakone, konsultujući se prethodno sa liderima parlamentarne većine. No, Jakov, predsjednik države i drugi čovjek PES-a, odmah je, bez zazora, odbio da potpiše nekoliko zakona, valjda zato što se niko sa njim nije prethodno dogovarao.

Reagovao je odmah Spajićev dio PES-a, okomivši se na Milatovića. Pa se onda i Spajić javno požalio da mu se Milatović, prekoračujući svoje ustavne ingerencije – miješa u posao; da bi Milatović javno odgovorio da on samo – radi svoj posao. A, kao savjesni građanin, kritikuje rad Vlade, koja, po njemu, uopšte – ne zna posao.

Onda se oglasio ključni čovjek parlamentarne većine, predbožićno zaljućeni Andrija Mandić. Četnički vojvoda na čelu Skupštine spočitao je crnogorskom predsjedniku da se miješa – u posao poslanika parlamentarne većine. Pa je, kao kaznu, hitno zakazao sjednicu parlamenta na kojoj će ponovo parlamentarna većina izglasati one iste zakone koje će Milatović, u ponovljenom slučaju, morati da potpiše.

Ako misli da i dalje radi svoj posao.

Zanimljivo, istog dana kada je Milatovića, hm, karao što se miješa u tuđe poslove, Mandić je kao predsjednik Skupštine direktno uskočio u posao, hm, za koji je nadležan baš premijer Spajić: sa partijskim vojnicima iz Nove, prvim čovjekom Nikšića Markom Šubarom Kovačevićem i Milutinom Đukanovićem šerifom od EPCG, dao se u raspravu sa predstavnicima entiteta Republika Srpska o budućem korišćenju vode iz Bilećkog jezera. Razgovor, koji je trebalo da vode predsjednici vlada Crne Gore i BiH, vođen je u Mandićevom kabinetu, po Mandićevoj ideji, bez prisustva premijera Spajića.

Što će reći: Mandić, koji podržava Spajića oko zakona koje osporava Milatović, sada se umiješao direktno u posao premijera, kojeg je do juče podržavao. A Spajić, čiji je PES tako žustro reagovao na stranačkog potpredsjednika Milatovića, ostaje da ćuti dok se Mandić miješa u premijerov posao. Istovremeno, Milatović koji je javno osudio i Spajića i Mandića, sada ćuti kao zaliven i čeka da vidi što će biti 19. januara, na novom zasijedanju Skupštine Crne Gore.

Kakva bizarna božićna ,,čarolija“ lidera parlamentarne većine. I kakvo brzinsko skidanje svih maski. Dok podižu kulise Potemkinovog grada obećanja, javno se zariču da će složno Crnu Goru uvesti u Evropsku uniju, na svakom koraku izranjaju novi dokazi o ličnim omrazama, pojedinačnim interesima, političkim spletkarenjima i šićardžijskim zakulisnim dogovorima.

I dok jedni druge optužuju da se miješaju u poslove u koje ne bi smjeli da se miješaju, sve vidljivije postaje da se malo ko od lidera nove parlamentarne većine, tih avgustovskih ,,apostola“, miješa u svoje poslove, one koje su preuzeli kada su dolazili na čelo države, Vlade ili parlamenta. Kao da čekaju da veliki brat iz Beograda preuzme i njihove poslove, što Aleksandru Vučiću i jeste namjera, bilo sam ili preko nekih Mandića ili Radoičića, sasvim svejedno,

Pitanje je samo što čekaju i kojim se poslovima bave vrhovnici suverenističkih stranaka? Kada se jednog dana probude iz unutarpartijskih snova viđeće da lagano, naše stvari, naša Crna Gora i naši poslovi, postaju i njihova stvar, njihovi poslovi. I da njihova Crna Gora, ona nova ,,avgustovska“, nema dodirnih tačaka sa nezavisnom Crnom Gorom, članicom NATO.

Dakle, što će u budućnosti biti Crna Gora – La nostra cosa (naša stvar) ili Cosa nostra?

(tekst i foto: Pobjeda)