Skip to main content

DRAGAN MARKOVINA: Klerikalizam naš svagdašnji

Stav 14. maj 2022.
3 min čitanja

"Na valu nacionalističkih kontrarevolucija"

Masovni prosvjedi koji su diljem Hrvatske održani pod parolom ‘Dosta’, zbog toga što bolnički sustav u Zagrebu, iako je to po zakonu morao, nije omogućio prekid trudnoće ženi koja nosi dijete s neizlječivim tumorom, uz najveće okupljanje na glavnom zagrebačkom trgu vrlo izvjesno neće rezultirati s ničim. Naravno da su prosvjednici u pravu u svojim zahtjevima da se zakon provodi i jasna je stvar da je – čak i nakon što je slučaj uzbunio javnost, ministarstvo i Vlada prestali lagati, a sud dao za pravo ženi, kojoj je opet jedna od zagrebačkih bolnica i nakon svega toga uskratila ono na što su joj sada i javno sve relevantne institucije priznale da je imala pravo – takva situacija zahtijevala masovni protest. No, ovaj konkretan slučaj će opet završiti kao i mnogi prije, tako što će Mirela Čavajda otići u Sloveniju i tamo napraviti abortus. S tom razlikom što će vjerovatno putem zaklade ‘Solidarna’ trošak (5 hiljada eura) platiti ljudi donacijama. I time će ono što je potaknulo protest biti okončano.

Što nas vraća na pitanje zašto je klerikalizam tako jak i zbog čega se društvo ne može izboriti s njim. To, naravno, ne vrijedi samo za Hrvatsku, nego i za Srbiju i Crnu Goru, u kojoj je čak prethodnu Vladu na vlast dovela crkva putem masovnih litija i koja se na koncu formirala u manastiru, ali i za Bosnu i Hercegovinu u kojoj je postalo blasfemično i riskantno dovesti u pitanje javnu manifestaciju vjere, a jedini pokušaj da se vjeronauk izbaci iz škola završio porazom i odricanjem samog SDP-a od svog ministra koji je to pokušao. Dakle problem nije samo hrvatski, iako je po izdašnosti financiranja od strane države i zbog postojanja tzv. Vatikanskih ugovora koji Katoličku crkvu stavljaju u položaj ravan javnim institucijama, u njoj najizraženiji.

Jasna je stvar da je sve to skupa došlo na valu nacionalističkih kontrarevolucija i isprepletenosti vjerskih zajednica i vodećih nacionalističkih stranaka, međutim ovdje je pravi problem što ni lijevo-liberalna opozicija ni u jednoj od spomenutih zemalja, a ovdje ću se zadržati samo na hrvatskom primjeru, nije imala snage, ni hrabrosti da se obračuna s klerikalizmom i obrani društvenu modernost. Razlozi za to su očiti, jer je iz svakog poteza, npr. SDP-a bilo jasno da je riječ o partiji oportunista, iskreno prestravljenih mogućnošću da dovedu u pitanje ijednu temeljnu postavku nacionalističke Hrvatske kakvu je izgradio HDZ. Socijaldemokrati su se tako bavili svim osim razgrađivanjem nacionalizma, klerikalizma i mitova o Domovinskom ratu, da bi na koncu i sami postali oni koji Franju Tuđmana smatraju neupitnim velikanom. I očekivati od njih da se danas promijene po svim tim pitanjima je velika iluzija.

No, pravi problem leži u društvu, odnosno onim njegovim dijelovima kojima je stalo do sekularne države. To društvo nije nijednom napravilo kontinuirani pritisak na lijevo-liberalne stranke da ponude sustavan politički odgovor na klerikalizam u zemlji niti ih je sve do posljednjih izbora kaznilo zbog toga što svaki put iznevjeravaju vlastito biračko tijelo. Tek sada grupacija stranaka oko Možemo počela je otpor klerikalizmu uvoditi u institucije Sabora i Grada Zagreba, što je nužan, ali tek prvi korak do eventualnog cilja. Jedan prosvjed, ma koliko bio masovan, bez političke artikulacije i podrške od strane stranaka, ne znači ništa i vladajući će ga lako taktički predriblati i izignorirati. Tako je bilo i s prosvjedom za usvajanje Istanbulske konvencije, na kojem se čak ukazao i premijer Plenković i koja se izglasala, pa kao da i nije, slično kao i s postojećim zakonom o pravu na pobačaj. Isto tako, identičnu stvar smo vidjeli i prilikom prosvjeda za Kurikularnu reformu, nakon kojeg se nije promijenilo apsolutno ništa, a crkva i nacionalisti postigli ključni cilj zadržavanja monopola nad nastavom povijesti, jezika i književnosti te s neumitnošću vjeronauka u školi. Sve nas to vraća na moj prethodni tekst na Peščaniku koji je problematizirao hrvatsku šutnju novijeg doba. Da, društvo će se masovno pobuniti na neku očiglednu nepravdu, na potez koji previše bode oči ili na pretjeranu količinu besramnosti, ali taj otpor neće uroditi s ničim, dok ga neka politička stranka ne uvede u institucije i dok on ne bude konstantan na ulici.

Ono što građani koji ne žele živjeti u nacionalističkoj i klerikalnoj državi uporno odbijaju shvatiti, jeste to da društvo nije zajednica i da se ne može bez konflikta i kontinuiranog rada ništa postići. Crkva se već 30 godina ukopava u javnim institucijama, u privilegiranoj je poziciji, drži čitav niz medija s nacionalnom koncesijom, ima privilegiran položaj na HRT-u i čitav niz izdavačkih kuća, čemu se posljednjih godina pridružio masovni ulični pokret novih klerikalaca prekopiran iz SAD-a. Očekivati da će se to promijeniti ponekim sporadičnim prosvjedom na kojem se zazire od stranaka i doticaja s politikom, nije čak ni iluzorno, nego je tužno.

(Peščanik.net, foto: N1)