Decenijama su nam govorili da je filozofija beskorisna, da od Sokrata nema hljeba, od Kanta plate, a od pitanja „šta je istina?“ nikakve karijere. Onda je čovječanstvo napravilo najmoćniju AI mašinu za proizvodnju znanja u svojoj historiji i, gle čuda, pozvalo filozofe da joj objasne šta su istina, dobro, znanje, moral i mišljenje.

Čovječanstvo je decenijama, da ne kažem vijekovima filozofiju proglašavalo nepraktičnom, fakultete humanistike tretiralo kao puki, samodovoljni, isprazni luksuz, a djeci govorilo da uče ono “od čega se može živjeti“. A onda smo napravili najmoćniju (AI) mašinu za proizvodnju znanja u ljudskoj historiji i otkrili da nam hitno trebaju ljudi koji se dvije i po hiljade godina bave pitanjima šta je znanje, šta je istina, šta je dobro, šta znači misliti i, na koncu, šta čovjek treba učiniti u toj historiji.

Ljepota veličanstvene ironije

Ima u tome neke veličanstvene ironije: Dok smo filozofiju polako istjerivali iz škola, skraćivali joj fond časova, dok smo humanističke nauke pretvarali u nešto između obrazovnog ukrasa i hobija za ljude koji navodno nisu dovoljno sposobni za “prirodnjake“, dok su generacije roditelja na Balkanu djeci govorile da se od filozofije ne živi i da upišu nešto “konkretno“, najmoćnije tehnološke kompanije na svijetu počele su tražiti filozofe. I još ih dobro plaćaju.

Možda filozofija nikada i nije bila beskorisna. Možda smo samo živjeli u vremenu koje nije znalo čemu služi mišljenje.

Programeri, naučite filozofirati

The Economist je krajem juna ove godine objavio fascinantan tekst pod naslovom „Why big AI labs are hiring so many philosophers“, o velikim laboratorijama umjetne inteligencije koje sve više zapošljavaju ljude sa filozofskim obrazovanjem, a priča počinje gotovo kao historijska šala na račun našeg vremena.

Prije desetak godina humanistima se savjetovalo: Naučite programirati. Learn to code. Budućnost pripada programerima, inženjerima, informatičarima, podacima i algoritmima, dok će filozofi, historičari, sociolozi i ostala humanistička čeljad, valjda, završiti u nekom kafiću objašnjavajući gostima Hegela između dvije hipsterske narudžbe. A onda se budućnost dogodila tu pred našim očima, zbila se, i programeri su počeli strahovati da će ih zamijeniti umjetna inteligencija.

Economist zato zajedljivo obrće staru mantru: Možda je sada došlo vrijeme da programeri nauče filozofirati.

Podatak je gotovo nevjerovatan: Prema podacima Federal Reserve Bank of New York koje navodi Economist, nezaposlenost među američkim diplomcima računarstva 2024. godine iznosila je sedam posto, dok je među diplomiranim filozofima bila 5,1 posto. Pazite sad, to je bilo prije dvije godine. Sada je situacija još drastičnija – u korist filozofa.

Ali stvar postaje mnogo ozbiljnija od tek jedne dobre dosjetke. Luciano Floridi, jedan od najpoznatijih savremenih filozofa tehnologije, govori kako njegovi studenti na Yaleu dobijaju radne ponude i prije završetka studija, dok tehnološke kompanije povlače filozofe sa univerziteta u svoje laboratorije.

Zašto? Zato što je čovjek napravio mašinu koja zna odgovoriti na gotovo svako pitanje, a onda se suočio sa problemom koji je star koliko i civilizacija: Kako da znamo da je odgovor dobar i, još važnije, šta uopšte znači dobar odgovor?

E tu, prijatelji, prestaje informatika i počinje filozofija.

Sokrat je čekao AI dvije i po hiljade godina

Uzmimo Sokrata na primjer, čovjeka koji je hodao Atinom prije gotovo dvije i po hiljade godina i dosađivao ljudima pitanjima, a koji bi danas, izgleda, bio prijeko poželjan kadar u Silicon Valleyju.

Sokrat nije ljudima prodavao znanje, on ih je jednostavno pitao šta misle da znaju: Šta podrazumijevaš pod pravednošću, šta je hrabrost, ako tvrdiš ovo slijedi li iz toga ono, ako kažeš da znaš šta je dobro možeš li mi objasniti šta je dobro, a ako ne možeš, kako znaš da znaš ili da ne znaš?

Sokratovski metod danas se pokazuje nevjerovatno primjenjivim na umjetnu inteligenciju. Jedan od problema velikih jezičkih modela jeste njihova sklonost da ugađaju korisniku: Čovjek dovoljno samouvjereno izgovori glupost, a mašina ponekad počne tražiti način da mu potvrdi kako njegova glupost ipak ima nekog smisla. Zvuči poznato? Naravno da zvuči, društvene mreže na tome rade već petnaest godina.

Filozof Jörg Noller ukazuje da modeli trenirani sokratovskim metodama pokazuju manju sklonost takvom dodvoravanju, a veću sklonost traganju za istinitim odgovorom. Sokrat se tako, dvije i po hiljade godina nakon smrti, uselio u server.

Ali još je važnije ono čuveno sokratovsko priznanje vlastitog neznanja. Sokratova mudrost počinje sviješću o granicama (ličnog) znanja, a upravo je to jedan od najvećih problema AI-ja: Mašina može pogriješiti spektakularno, izmisliti činjenicu, osobu, knjigu, događaj ili citat i sve to saopštiti samouvjerenošću kakvu nema ni prosječan balkanski političar u televizijskom studiju.

AI, dakle, mora naučiti jednu od najstarijih filozofskih lekcija, mora naučiti da kaže ”ne znam“. I tu odjednom ona stara filozofska priča o intelektualnoj skromnosti postaje tehnološki problem vrijedan milijarde dolara.

Kant u Claudeu i AI Ustav?

A onda stvari postaju još ozbiljnije, jer AI više neće samo odgovarati na pitanja. AI će djelovati, zapravo već djeluje: Donosit će odluke, upravljati automobilima, birati između različitih mogućnosti, pomagati ljekarima, pravnicima i vojskama, procjenjivati ljude i situacije, a svakom od tih odabira prethodi nešto što programeri ne mogu riješiti pukim povećanjem procesorske snage- vrijednost, odnosno pitanje šta AI treba učiniti.

Anthropic je kod Claudea razvio koncept takozvanog “constitutional AI-ja“. Model dobija svojevrsni ustav, skup principa prema kojima treba prosuđivati vlastito ponašanje. Na tom dokumentu radila je filozofkinja Amanda Askell, a u njegovim temeljima nalazimo tragove različitih filozofskih i pravnih tradicija, od Kanta do Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.

Zamislite samo taj historijski luk: Immanuel Kant sjedi u Königsbergu u 18. vijeku, piše o kategoričkom imperativu, ljudskom dostojanstvu i obavezi da čovjeka nikada ne tretiramo samo kao sredstvo, a dva i po vijeka kasnije njegovo mišljenje postaje relevantno ljudima koji pokušavaju objasniti mašini kako da se ponaša prema čovjeku.

Kant, čovjek koji vjerovatno nije mogao zamisliti ni električni toster, odjednom je prijeko potreban umjetnoj inteligenciji.

I razlog je jednostavan: Brzina računanja ne proizvodi moral, milijarde parametara ne proizvode vrijednosti, a procesorska snaga ne odgovara na pitanje šta treba učiniti. Možete napraviti mašinu koja će za sekundu analizirati milion mogućih posljedica, ali joj i dalje neko mora objasniti zašto je jedna posljedica poželjnija od druge.

A to pitanje nije rođeno u Silicon Valleyju. Starije je od nje nekoliko hiljada godina.

Kant ili utilitaristi – sad biraj, mašino!

Tu se vraćamo jednom od velikih sukoba u istoriji etike. Kantovski, deontološki pristup kaže da postoje principi preko kojih se jednostavno ne prelazi: Čovjeka ne koristiš kao puko sredstvo, ne lažeš samo zato što ti je laž korisna, a moralnost djela ne možeš svesti na računicu koristi. Konsekvencijalista će, s druge strane, pitati kakve će posljedice proizvesti tvoj postupak.

I evo nas odjednom pred autonomnim automobilom.

Sudar je neizbježan, automobil mora reagovati u djeliću sekunde, jedna odluka ugrožava putnika, druga pješaka, treća možda više ljudi. Šta da uradi – Kant, Bentham, Mill, Aristotel?

Trolley problem, kojim smo decenijama maltretirali studente na vježbama iz etike, odjednom više nije zabavna hipotetička situacija sa tramvajem, skretnicom i pet nesretnika vezanih za šine. Tramvaj je dobio procesor, skretnica je postala kod, a neko taj kod mora napisati i aktivirati.

Još strašnije pitanje pojavljuje se kod autonomnog oružja. Kako mašina treba procijeniti vojnu korist u odnosu na mogućnost civilnih žrtava, koliko civilnih života vrijedi jedan vojni cilj, smije li algoritam uopšte praviti takvu računicu i ko će mu zadati vrijednosti prema kojima će računati programer, general, vlada, kompanija ili filozof? A šta ako se njihovi odgovori razlikuju?

Dobrodošli u filozofiju 21. vijeka

Još je zanimljiviji problem o kojem govori filozof Thomas Powers. Zamislite pravnog AI asistenta kojeg intenzivno hranite djelima Johna Lockea i nemojte se iznenaditi ako taj sistem počne privatno vlasništvo tretirati kao gotovo svetu kategoriju političke slobode.

Jer ni AI ne nastaje u vakuumu. U njegovim podacima već žive naši pojmovi, vrijednosti, predrasude, historija, ideologije i moralne dileme; mašina uči iz čovječanstva, a čovječanstvo baš i nije uredno napisana knjiga sa tačnim odgovorima na kraju.

Zato se iza tehničkog pitanja “kako uskladiti AI sa ljudskim vrijednostima“ krije pitanje od kojeg filozofiji već milenijima zuji u glavi: Kojim ljudskim vrijednostima? Američkim, kineskim, ruskim, evropskim, liberalnim, konzervativnim, individualističkim, kolektivističkim, religijskim, sekularnim, kantovskim, utilitarističkim – i ko je, na koncu, ovlašten da odabere?

Tu se pokazuje koliko je bila naivna ideja da će tehnologija jednom riješiti filozofske probleme čovječanstva. Dogodilo se gotovo suprotno: Što tehnologija postaje moćnija, filozofska pitanja postaju hitnija.

A mi na Balkanu ukidamo filozofiju

I sad dolazimo kući blago nama.

Dok najmoćnije AI kompanije svijeta traže filozofe, dok se u Silicon Valleyju raspravlja o Sokratu, Kantu, Hegelu, deontologiji, konsekvencijalizmu, epistemologiji i prirodi istine, mi na Balkanu decenijama radimo upravo suprotno. Humanistika nam je višak, filozofija je “nepotrebna“, a pitanja se ponavljaju kao kakva provincijalna mantra: Čemu to služi, gdje ćeš se zaposliti, šta će ti Platon i od čega ćeš živjeti?

 Škola se sve više zamišlja kao servis tržišta rada, a obrazovanje kao fabrika budućih zaposlenika. Dijete treba naučiti nešto “korisno“, što u našem provincijalnom rječniku uglavnom znači nešto što se može odmah pretvoriti u platu.

Kako rudimentirano shvatanje!

A filozofija ima jednu užasno nezgodnu osobinu: Uči čovjeka da pita kako znaš, ko ti je to rekao, iz čega to zaključuješ, šta podrazumijevaš pod tim, je li argument valjan, možeš li dokazati tvrdnju i, možda najopasnije od svega, ko ima korist od toga da ti vjeruješ upravo u tu priču.

I sad razmislite kome na Balkanu treba generacija djece koja tako razmišlja, političaru, nacionalnom vođi, propagandisti, populisti ili profesionalnom proizvođaču straha?

Njima je čovjek koji zna programirati sasvim podnošljiv i tolerantan. Čovjek koji zna pitati “zašto?“ mnogo je opasniji.

Najskuplja mašina vratila nas je Sokratu

I tu leži možda najljepši paradoks čitave ove priče.

Napravili smo mašinu koja u nekoliko sekundi može pročitati više nego što jedan čovjek može pročitati za nekoliko života, dali smo joj gotovo cjelokupno digitalizovano ljudsko znanje, naučili je da piše, prevodi, programira, računa, analizira slike, prepoznaje obrasce i razgovara sa nama, a onda smo stali pred nju i shvatili da imamo problem: Mašina zna mnogo, ali šta znači znati; mašina odgovara, ali šta je istina; mašina bira, ali šta je dobro; mašina djeluje, ali šta treba učiniti?

I tako smo, nakon milijardi dolara, najmodernijih čipova, ogromnih podatkovnih centara i možda najspektakularnijeg tehnološkog skoka našeg vremena, završili tamo gdje je jedan neugodni Atinjanin stajao prije dvije i po hiljade godina i pitao prolaznike:

A kako znaš da znaš?

Možda je to najveća pobjeda filozofije u našem vremenu: Čovječanstvo ju je proglasilo beskorisnom upravo prije nego što mu je ponovo postala neophodna.

I možda će nam na kraju umjetna inteligencija učiniti jednu potpuno neočekivanu uslugu – podsjetiti nas da obrazovanje nikada nije trebalo služiti samo tome da čovjeka nauči kako da zaradi platu. Jer ako mašine jednog dana budu znale računati bolje od nas, programirati bolje od nas, prevoditi bolje od nas, pretraživati bolje od nas i pamtiti neuporedivo više od nas, čovjeku ostaje ono pitanje koje mu je Sokrat ostavio prije dvije i po hiljade godina:

Znaš li misliti u P.S.

A kad jednom ozbiljno postavimo to pitanje, možda ćemo shvatiti koliko je suludo bilo izbacivati filozofiju iz obrazovanja baš u trenutku kada je najnaprednija tehnologija koju smo ikada napravili počela zapošljavati filozofe.

Jer problem budućnosti očigledno neće biti samo kako napraviti inteligentniju mašinu. Problem će biti imamo li dovoljno mudre ljude da joj objasne šta da radi sa svom tom inteligencijom.

I zato, kad vam sljedeći put neko kaže da od filozofije nema hljeba, možete mu mirno odgovoriti:

Recite to ljudima koji prave umjetnu inteligenciju!

(Plenum.ba, foto: lična arhiva)