Ulicom četnika Draže Mihailovića dolazi se do Partizanskog grobja u Rudom. Čekamo samo da revizori objave kako je prije tačno 80 godina formirana Prva proleterska četnička brigada. Šta im teško!

Tvorba jugoslovenske u srpsku narodnu armiju

Sjećate li se 22. decembra i Dana JNA? Danas bi ta Jugoslovenska k tome Narodna i još Armija napunila 80 godina da se nije pretvorila u velikosrpski alat kojim su poharane, pa krvlju zalivene bivše jugoslovenske republike. 

Zanimljivo je kako mnogi koji se kunu u jugonostalgiju sa ponosom obilježavaju i danas ovaj polupraznik, zaboravljajući ili se praveći da ne znaju kako je najveći krvolok ovih prostora Ratko Mladić započeo svoj razvojni život, etablirao se i počinio prve zločine – u Hrvatskoj, baš pod JNA petokrakom na komandnom mjestu, prvo pukovničkom, pa đeneralskom, čuj mene – generalskom. I tokom rata, baveći se šahovsko-zločinačkim teoretisanjem sa drugim ratnim zločincem Radovanom Karadžićem, zastupao je zloduh Ratko teoriju “i kokarde i petokrake“ i nije mu bilo strano fotografisati se u šapci vojske-mutanta, koja je nakon osamdesetih bila oružani predator nekakve Srboslavije. 

A ti jugonostalgičari, kao da su ispred švedskog stola povijesti pa uzimaju ono što im odgovara od JNA, a infantilno kmeče na pomen Mladića – nije to ta JNA. Na žalost, eto baš jeste, u to se izrodila, sve sa onim cvijećem potkovanim tenkovima koji su krenuli na Vukovar. Baš ta JNA!

A zašto vam sve ovo pišem?

Ili još bolje, čemu ovaj naslov za koji će mnogi reći da je senzacionalistički i populistički i da trigeruje najviše stare, iskrene jugonostalgičare? 

A vidite, ovaj naslov nema nikakve veze sa mnom, nego sa kolijevkom JNA, sa mjestom Rudo na krajnjem istoku Bosne i Hercegovine, gdje je formirana Prva proleterska narodnooslobodilačka udarna brigada prije osam decenija. 

Ako danas odete u Rudo, a to je uz sve one silne tunele pravi poduhvat, vidjećete zapravo krajnju, finalnu verziju hipotetičke ekstenzije JNA u njenom kolektivnom trajanju. 

Draža Mihailović u Muzeju Prve proleterske

Krenimo redom:

Na ulazu u Muzej Prve proleterske dočekaće vas, nikada nećete pogoditi, portretisani Draža Mihailović. Dobro ste pročitali. 

– Sve je tako kao što kažete, ali šta je tu sporno! Vremena se mijenjaju. Eto, ti partizani, kad jednom godišnje dođu u Rudo, malo se bune, neće da uđu u muzej, traže da skinem Dražinu sliku, ali meni to ne pada na pamet. Onda portali pišu o tome, galame, pa za nekoliko dana ućute i to je to – kaže Mirko Stanić, sekretar Boračke organizacije Rudo za srpskainfo. 

Dobro kaže Mirko, zna nas, jebo ti nas. Malo drečimo na ovim portalima, malo se bunimo, pa opet nikome ništa, Draža ostaje na ulazu u muzej, a Tito i drugari u dubokoj pozadini. 

A da, kad smo kod Tita, njegova bronzana bista je još 1992. godine prodata za 4000 maraka, kako bi se radnicima isplatile plate. Sjećate se, i tada su srpski nacionalisti pozivali na štovanje JNA, samo izgleda bez mrskog Tita, koji je prvi završio u starom gvožđu. Nećete pogoditi, ovo je najbolje, završio je bronzani Tito na otpadu u Užicu, koje je u otpad poslalo Tita iz imena grada.

Od pikanterija u rodnom mjestu JNA, izdvojio bih i pusti fakat da se glavna ulica koja vodi ka Partizanskom groblju u Rudom, a koja se zvala Ulica Prve proleterske, danas zove – naravno – Ulica Draže Mihailovića. Jer glupo je da se Draža nalazi samo na ulazu u parizanski muzej, kad se može posrati i po proleterskoj ulici. Je l’ tako? Tako je!

I što bi se kazalo, povijesno-naturalno, ulica osnivača JNA se završila i u Rudom i u glavama srpskih nacionalista ulicom vođe četničkog kolaboracionističkog pokreta. Toliko simbolike u 200 metara i 35 godina slabo gdje je viđeno. 

Ali, pustimo sad Rudo, njihovi stanovnicu ionako kažu da su samo “gostili“ partizane, i da su oduvijek bili na četničkoj strani, samo su eto čekali da se vaspostavi Republika Srpska, koja vazdiže ratne zločince i riješena im je ta stvar. 

Ovdje je mnogo bitnija ona paradigma srednjaša i nacionalista srpskih kojima su “i partizni i četnici“ “nepokoreno srce Srba“. 

E, vidite,kako se to završi u relanosti. Kad imate “i partizne i četnike“ pod istim ideološkim svodom izmaštane naci-kupole, predatori-četnici pojedu one nesrećne partizane, a njihov vođa završi u starom gvožđu. 

Ne postoje “dva srpska pokreta“ protiv fašizma!

Prvo zato to ih nikada nije ni bilo – jedan je antifašistički, partizanski, a drugi fašistički, četnički. Drugo, zato što potomci partizana, iskreni antifašisti osjete vrlo dobro taj smrad još iz osamdesetih kad se JNA transformisala u srboslavsku vojsku. I treće, najvažnije u ovoj priči, jeste pusti fakat da četnici i njihovi potmoci i obožavatelji nikada, nikada i nikada ne poštuju “drugi antifašistički pokret-partizane“. To su za njih “komunistička kopilad na čelu sa ćopavim Zagorcem“ i ništa više od toga. 

Rudo-Beograd, preko murala

Ne vjerujete, odite u Rudo pa pogledajte. Zapravo, daleko je Rudo, pogledajte po svojim gradovima, po zidovima realnim i onim digitalnim- mrežnim i portalskim, pa ćete vidjeti ko je “srBska vojska“. 

A to je “vojska“ koja baštini ideologiju Ljotića, Nedića, kamu Mihailovića i njihovo odloženo dejstvo “svećenja Turcima“ u vidu Ratka Mladića. 

Ili da se izrazim jezikom sadašnjice, jezikom repera Marčela, koji je valjda iz lične podsvjesne submisivnosti, kazao najjasnije kakva je danas Srbija i srpski svet. 

Marčelo u svojoj najnovijoj pjesmi kaže: “Alo bre. Ej. Ovo je moja zemlja. Nije ginuo samo tvoj, nego i moj deda.”

Jer, “moj deda“ je, kako sam razumio Marčela bio partizan, ali se to nikako i nigdje ne može kazati, a bez relativizacije i udvorničkog lizanja dupeta “njihovim dedama“ četnicima?!

Što će reći, kad tako liberalan Marčelo relativizira ne hoteći u NATO, šta kazati za ostatak Srbije?

A moglo je sve jednostavnije. I konkretnije. I kurčevitije. I iskrenije. I u pjesmi i u realnosti: 

Sjajni Mile Kekin kaže: “Ja nisam vaš, nisam vaš od glave do pete Ja nisam vaš, moji su dobili ’45”

To je ta razlika u poimanju antifašizma i ličnog digniteta.

---

Pročitajte još: DRAGAN BURSAĆ: „Quo vadis, Aida“ ni mrtva u ovakvoj Srbiji!

---

Istina, moji su dobili ’45. I dobijali su do osamdesetih kad se pojavio Slobodan Milošević i shvatio da petokraka na čelu može biti najbolji simbolički Trojanski konj za uvođenje četničke mitomanije i paraistorije na veliku scenu. 

Šta smo onda imali: glad, žeđ, sankcije, genocid, bombardovanja i bjesomučna granatiranja, silovanja, paljenja ljudi, etnička čišćenja – a sve pod šapkom JNA i njenih oficira. 

I šta smo u konačnici dobili: slobodne četnike u Foči i Ulicu Draže Mihailovića koji penetrira u partizansko groblje, dok ga sa vračarskog murala gleda zločinac Mladić. 

Sramota me onih proletera koji su 22. decembra prije 80 godina stajali mirno postrojeni. Da su znali šta im čeka potomke, ili bi se jače borili ili bi se odmah predali četnicima. Znam da ova druga opcija nikad ne bi došla u obzir. 

(Autonomija)