Ministrica kulture i sporta FBiH Sanja Vlaisavljević kazala je kako je ratne zločince nakon što odsluže zatvorsku kaznu potrebno rehabilitirati. Tek tako, a bez i da je trepnula.

„On mora biti rehabilitiran u društvo, on je odslužio kaznu, bilo ko. Evo, Sanja Vlaisavljević je odslužila kaznu za ratni zločin. Što sad vi mislite, trebamo li Sanju Vlaisavljević poslati na Goli otok nakon odslužene kazne jer ona više ne zaslužuje da bude ljudsko biće zato što je bila suđena i presuđena za izvjesno“, kazala je Vlaisavljević u emisiji Dan uživo na televiziji N1.

Najunosnije zanimanje: „Bivši“ ratni zločinac

Naravno, ne ulazi puno federalna ministrica kulture i sporta u meritum stvari i ne govori kako su u nas ratni zločinci ne samo rehabilitirani, nego su zvijezde koje vidimo svakodnevno u TV nastupima, koji marširaju po društvenim mrežama kad već ne mogu po mrtvim ljudima, koji predaju na fakultetima, koji su istaknuti javni radnici i članovi društva, kako se to nekad govorilo, koji pišu kolumne, knjige, romane, biografije i monografije, romansirane slike svojih mazohističkih radnji, koji su taloni i žetoni za političke pobjede i poraze, ljudi sa nacionalnim penzijama…

Eto, to su u nas ratni zločinci, ugledni, ma šta ugledni, najugledniji članovi društva koji još u zatvorima postaju „heroji“, dobijaju svoje grafite, a kojima se nakon izlaska iz zatvora ukazuje dobrodošlica kakvu nisu nikada vidjeli istaknuti sportisti, naučnici u umjetnici.

A eto, paradoksalno, ministrica kulture Federacije Sanja Vlaisavljević se zalaže za njihovu punu integraciju i rehabilitaciju.

Ko biva, malo im je i ovo!?

Malo li je ratnom zločincu Dariju Kordiću što je HDZ-ovski superstar, malo li je Momčilu Krajišniku koga je za života helikopter sa banjalučkih Mahovljana vozio na svečani doček na Pale, malo li je Biljani Plavšić koja kao principessa hoda u bundi od nerca beogradskim Vračarom, kažem malo li je, još ih treba kao nešto na ovo sve dodatno rehabilitirati?

A ja vam opet kažem, nema boljeg položaja od ratnog zločinca koji je došao sa odsluženja robije – pa on je u našim divljačkim društvima nešto poput heroja-superstara koji se penzionisao: ima sve, sve mu je džaba, ne mora ništa, nema odgovornosti, kao što je nije imao ni kad je zločine pravio, a, ako baš hoće, daju mu da bude predsjednik nečega. Eto tako je, pročitali ste to sigurno, na čelo streljačkog saveza RS-a došao ratni zločinac. Preciznije, na čelo Upravnog odbora jednoglasno je izabran haški osuđenik Ljubomir Borovčanin. Ima iskustva sa strijeljanjem, šta li?

Malo li je ministrice sve ovo za integraciju u društvo i potpunu rehabilitaciju? Ovako snažno nisu rehabilitirani u društvo ni počinioci saobraćajnih prekršaja u Norveškoj, kao kod nas ratni zločinci!

Jednom ratni zločinac, uvijek ratni zločinac!

I, naravno, nije se tu zaustavila ministrica Sanja Vlaisavljević, nego je nastavila bez stida i srama, pa je „pojasnila“ kako je predsjednica Federacije BiH Lidija Bradara dobro rekla kako sa odsluženjem kazne osoba prestaje biti ratni zločinac:

„Jako je dobro to rekla, jako je dobro to rekla. Da je on odslužio kaznu za ratni zločin. Šta ćemo sa ratnim zločincima kada odsluže kaznu ? Ne, šta ćemo. Vrati se Sanja Vlaisavljević sa odslužene kazne kao ratni zločinac i šta ćemo? Ok, hajdemo sad ostavit po strani državne funkcionere. Šta ćemo sa tim ljudima, koji su odslužili. Oni moraju biti rehabilitirani. Postoji u svim pravima, humanitarnom pravu i klauzule koje kažu da oni koji odsluže kazne moraju biti resocijalizirani i rehabilitirani.“

Što se tiče rehabilitacije i resocijalizacije na balkanski način, sve je jasno, ništa unosnije nego biti ratni zločinac, koji je odslužio kaznu na Balkanu.

Ali, poseban jed je kad ministrica pa još kulture podržava Lidiju Bradaru koja kaže da se odsluženjem kazne „prestaje“ biti ratni zločinac, a što je ludilo van svake pameti.

Evo, pokušaću kao profesor filozofije pojasniti.

Aksiološki (vrijednosno) i semantički (značenjski), neko ko je ubica ne može da prestane biti ubica. Ratni zločinac, koji aksiološki i semantički višestruko nadilazi pojedinačne ubice, ne može biti nekakav bivši ratni zločinac. Nikad! Najjednostavnije rečeno, to je doživotno i post mortem obilježje koje se veže uz jedinku. Zauvijek!

Evo šta o tome kaže Nenad Čanak, prijatelj Bosne i Hercegovine:

„Ratni zločinac ne može biti bivši. Kao ni pedofil ili silovatelj ili ubica. On može odslužiti kaznu, ali nije posle toga resetovao biografiju. Zašto inače postoji odredba da u pojedinim službama NE MOŽE da radi lice osuđivano za određena krivična dela?“

Dakle, to je realnost i to je pusti fakat. A, svako lamentiranje nad ratnim zločincima, pozivanje na njihovu nevinost nakon izlaska sa robije ili na rehabilitaciju je pusto i bezdušno licemjerje koje svjedoči najviše o stavu i karakteru osobe koja ga izgovara.

Zašto se šuti na ovu sramotu?

Nego je pravo pitanje zašto navodno liberalna BiH javnost, sve sa saveznicima političke partije koja je iznjedrila Sanju Vlaisavljević, šuti??? Da li se svi slažu sa ministricom ili im je ko biva malo i teško, ali zbog političkih koalicija ne mogu otvoriti usta?

Zato je ljudski i profesionalno reagovao veliki glumac Emir Hadžihafizbegović koji je podnio ostavku na mjesto člana upravnog odbora Fondacije za kinematografiju Sarajevo, upravo zato što smatra da mu Sanja Vlaisavljević, koja je izjavila da zločince treba rehabilitovati, ne može biti nadređena.

Emir kaže:

„Ovim putem dajem neopozivu ostavku na mjesto člana upravnog odbora Fondacije za kinematografiju, a koji pripada resoru Federalnog ministarstva kulture i sporta, koje od prije nekoliko dana vodi izvjesna Sanja Vlaisavljević. Njena izjava kako masovnog ubicu iz Ahmića i haškog osuđenika Darija Kordića, koji je ubijao djecu, starce i novorođene bebe u kolijevkama u selu Ahmići, treba rehabilitovati je za policijsko privođenje i saslušanje, a ne da dotična ministrica rukovodi bitnim federalnim ministarstvom“, naveo je.

E sad, da nije sve do Sanje Vlaisavljević, kao ni to Lidije Bradare, koje izgleda zdušno brane osobe koje su optužene, osuđene i koje su robijale za najteže zločine svjedoči i pusti fakat da je BiH obavio muk.

A, pazite, ako ovo prođe, proći će im sve. I to onda nije pitanje ni za mene, ni za vas, ni za Sanju Vlaisavljević, nego je pitanje, hoće li BiH opstati kao država. Ako ljudi na čelnim pozicijama mogu da se ovako sprdaju sa žrtvama ratnih zločina i ako izostane reakcija, onda mogu sve.

A to sve je BiH – zemlja bez države. I nemojte me samo patetikom – kako ni do sad nije bilo države – jer ovo što nas čeka je potpuni raspad i dezintegracija. Pa ko voli, nek izvoli…

Povijest će tačno zapisati i evidentirati sve one koji su mogli nešto uraditi po ovom pitanju, ali su imali „prečeg posla“.

(Radiosarajevo.ba)