Skip to main content

DRAGAN BURSAĆ: Milanoviću, zahvali se Armiji BiH, a ne zločincu Blaškiću za slobodu Kupresa!

Stav 04. nov 2022.
3 min čitanja

Nakon što je za ruskog čovjeka Milorada Dodika kazao “takvog Srbina želim za susjeda”, Zoran Milanović se zaputio na Kupres ne bi li u “odabranom društvu” obilježio godišnjicu oslobođenja ovog grada i kupreškog platoa od velikosrpske agresije.

Moj ratni zločinac je bolji od tvog ratnog zločinca!

Na prvu, neko će pametno i ispravno primjetiti kako su Dodik i Milanović u zadnje vrijeme kao dva brata blizanca i to ne samo po vanjskim gabaritima nego i po nutrašnjoj moralnoj strukturi. Obojica relativiziraju genocid, igraju se sa brojevima i sudbinama ubijenih ljudi, dok se rasistički sprdaju sa stanovnicima Bosne i Hercegovine i djeluju na terenu, što je najstrašnije, potpuno proruski. Za one kojima ni to nije dovoljno, oni se druže, privatno i javno, od volje vam.

A, u druženju razmjenjuju iskustva o personalnim odnosima sa ratnim zločincima, to bez svake sumnje.

I kao što Milorad Dodik malo, malo pa piše pisma puna sjete, čežnje i ljubavi Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću tako se i Zoran Milanović otvoreno druži sa hrvatskim presuđenim ratnim zločincima. Ma šta druži se, nastupa zajedno sa njima.

I sad dolazimo do Kupresa, preciznije na Kupres.

A tamo, Zoran Milanović na bini sa ratnim zločincem Tihomirom Blaškićem, obilježava godišnjicu oslobođenja Kupresa. Moram vas podsjetiti, a nije nevažno, Blaškić je optužen na osnovu individualne krivične odgovornosti i po komandnoj odgovornosti za zločine koje su hrvatske snage počinile od maja 1992. do januara 1994. nad Bošnjacima tokom etničkog čišćenja Lašvanske doline, što uključuje zločine protiv čovječnosti… između ostalog, a ima ovog podosta.

I, sad Milanović stoji pored čovjeka koji je presuđeni ratni zločinac i ima obraza da priča o nekakvom suživotu, o zajedničkoj budućnosti svih građana u BiH, pardon naroda, pošto su njemu građani strani pojam u BiH. I ne samo to, ima obraza Milanović da kaže u svom zanosu, kako je “savezništvo HVO i Armije BiH nestalo, a nije trebalo”, ne pojašnjavajući ko je i kakav je Blaškić, niti da je upravo Armija BiH spasila obraz HVO-u sudjelujući u akciji oslobađanja Kupresa tog ranog novembra 1994.

A o tome svjedoči i iskaz generala Armije BiH Mehmeda Alagića koji kaže:

“Upravo zajedničkim oslobađanjem Kupresa i našim pristankom da se HVO tamo razmjesti stvoreni su uvjeti da se donekle vrati ponos hrvatskog naroda, koji je imao goleme gubitke na Kupresu. Šest sati od mog upozorenja da je Kupres prazan i da ja stojim na rubovima, a da ne želim ući u grad, te da gospoda mogu ući… oni su se utrpali u kamione i ušli u Kupres. Nijedan moj vojnik nije opalio metak. Uvjeti su za suradnju dakle stvoreni, meni je stalo do zajedničke borbe i suživota do normalnih ljudskih odnosa. Mislim da HVO i hrvatski narod to moraju shvatiti.”

Pa se Milanović, da je imalo ljudskosti, trebao zahvaliti generalu Alagiću i Armiji BiH na vraćenom dostojanstvu HVO-u, a ne ratnom zločincu Tihomiru Blaškiću. A Blaškiću je, sa druge strane, osim fraza i frazetina možda bolje bilo da govori o zločinima iz Lašvanske doline koji su počinjeni pod njegovom komandom.

Nije Blaškić “bivši ratni zločinac”, nego doživotni, za sva vremena!

Na sve ovo zlo, posebno je iritantan diskurs o Tihomiru Blaškiću kao o “bivšem zločincu”. Moram razočarati sve relativizatore i moralne horizontale, ali ne postoji nešto što je bivši ratni zločinac. Ratni zločinac je jedna od titula, koju nakon uručenja, zločovjek nosi sa sobom u grob, a ona ostaje uz njega u beskonačnim eonima nakon njegove smrti.

Ali, ponajmanje je bitan ovaj Milanovićev performans sa Tihomirom Blaškićem.

Predsjednik Hrvatske se kao uostalom i cjelokupan vrh države i diplomatski kor ustrijelio ovih mjeseci na Bosnu i Hercegovinu. Oni koriste sve moguće raspoložive i dostupne, legalne i ilegalne načine da se zapiša bosanska teritorija i da se svijetu pojedini dijelovi nezavisne BiH predstave kao nekakve hrvatske enklave ili eksklave.

Ustaško groblje kao paradigma hrvatske politike u BiH

Sa druge strane, ustaštvo toliko buja da je i konačno institucionalizirano u zapadnim dijelovima Hercegovine. Do te mjere se ozbiljno zapatilo i u Mostaru. Primjerice čak je i (dosadašnja) članica Naše stranke Boška Ćavar bila protiv uvođenja isključivo državnih simbola u gradske institucije, što je van pameti.

U isto vrijeme na zaravni Bile nadomak Mostara, rasprostrlo se tzv. Groblje mira, mjesto na kome se sakupljaju i sahranjuju ustaše, da se ne lažemo, i na kome križevi paraju nebo. Netaknuti, čuvani, branjeni, ulašteni, maženi i paženi. Jer ipak nije to mostarsko Partizansko groblje, isto ono na kome se dešava nekažnjena vandalistička devastacija svako malo. Što bi se kazalo, svoje se meso ne jede.

Nego, hoće li se Milanović pozabaviti ovom tematikom, ili je to “unutrašnja stvar BiH”, dok je pitanje Ustava BiH, pitanje njenog građanskog poretka jednog čovjeka sa jednim glasom, nekako stvar za Hrvatsku, stvar kojom baš Hrvatska doslovno guši ostatak Evrope i svijeta, a BiH blokira na njenom EU putu.

Eto, to vam je stanje stvari i anamneza nečega što se zove maligni hrvatski uticaj u BiH.

Predsjednik susjedne Hrvatske, bez da dođe u zvaničnu posjetu Sarajevu hoda po stazama i bogazama BiH u društvu ratnog zločinca, koji je osuđen za zločine nad Bošnjacima, dok ustaška groblja kao gljive poslije kiše niču po Hercegovini. Ne znam može li jasnije od ovoga?!

(Radio Sarajevo, Foto: Autonomija)