Na današnji dan, 13. avgusta 1995. godine, prestalo je kucati srce Karima Zaimovića. Geler granate, one zle, brdske, četničke, isčupao je život iz najboljeg od nas. Kultni pisac, idol cijele jedne generacije, mučki je ubijen u Sarajevu prije četvrt vijeka.
Karimovo Sarajevo bez Sarajeva
Kažu, trebao je biti najveći pisac što ga je Bosna imala. Ljudi govore razne stvari. Neke stoje, a neke i ne. Ali kad čitam ovo, ZNAM da je bio i da JESTE najveći:
“Sarajevski duh danas je transformisan u nešto što on nikada nije bio. Doduše, bilo je to lako, jer Sarajevo više nikada ni izdaleka neće biti slično onom kakvim smo ga znali, tako da ni ono što se naziva njegovim duhom neće biti nalik sebi. Ali, taj duh treba iskoristiti za nešto drugo, a ne na priglupe retoričke igre, treba ga učiniti dovoljno fleksibilnim da opet postane mjerilom vrijednosti, a ne njegovim alibijem. Ako se to ne učini, Sarajevo će na kraju zaista postati ono što dobrim dijelom već jeste- mahalskim konglomeratom, samozadovoljno uljuljkanim bajkama o vlastitoj bitnosti i jedinstvenosti”.
I sad, da li bi Karim Zaimović u ovm svijetu bio izgnanik iz sopstvenog grada? Da li bi bio svjetlost koja fotonski jako ne dozovoljava disidenstvo iz grada i gradova, nego okuplja u svoj snop sve što valja i baš tako legitimiše snagu tog jednog grada i tih nekih gradova? To ne znamo, ali možemo pokušati i ovako:
Karim 2020
“Zovem se Karim Zaimović. Imam 49 godina i za mene kažu da sam najbolji BiH pisac. Ja ne mislim tako. Pisanje nije takmičenje. Pisanje je pretvaranje ništavila u smisao. Ili besmisao. Svejedno je.”
Ovo je dio intervjua koji je Karim Zaimović dao nedjeljniku “Dani” u paralelnom univerzumu 13. avgusta 2020.
Ti tom paralelnom univerzumu ili-u svim paralelnim univerzumima, Karim stoji i postoji kao veličina, a njegova “Tajna džema od malina“ samo je početni kamen, nulti miljaš od koga brojimo i njegovu i našu modernu književnost. U svim tim univerzumima, Sarajevo, glavni grad moje zemlje p(o)stalo je multiverzum, onaj multietnički kako se to blagoglagoljivo govori, ali još više multiverzum mišljenja. Otvoreni grad, koji daje svijetu sve što može.
Da li je Sarajevo baš takvo, odgovrićemo lakonski, bolje je od drugih. Može li bolje, pitajte Karima u svim ostalim svjetovima i reći će vam da može.
A opet, u ovom našem, pomračenom svijetu, ne zaboravimo-srce Karimovo prestalo je da kuca baš na današnji dan. Jedna od posljednjih četničkih granata, jedan o zadnjih gelera u lancu eksplozije te granate, ubio je mladića od 24 godine. Može li simboličnije, može li znakovitije? Ja mislim da ne može.
I sve istine možete naći u Zaimovićevim zapisima, nikada dovoljno isčitanim. Jer kad otvorite Karimovu “Tajnu džema od malina” shvatite da je taj čudesni spoj naracije na granici istine i fantastike, pisalo dijete. Dijete-genijalac. Karimov svijet-naš svijet Sarajeva, ruši se u ratu i za razliku od jeftine patetike ovovremenske, ta realnost otkriva jedno tajno, drugo Sarajevo, Sarajevo koje zaslužuje Karima i koje može ponuditi planeti milion tona čudesa.
Karim: Mogućnost novog razmišljanja
Ma mi ne znamo šta bi u ovom našem vremenu radio, o čemu bi danas pisao Karim, jer i on nestaje u tom svijetu koji je stvorio. Mi ne znamo niti da li bi pristao na izmišljeni intervju, da li bi živio u Sarajevu kakvim ga je namaštavao, da li bi se uopšte bavio pisanjem ili stripom, svojom prvom pasijom? Ali ono što znamo je da Karim vanvremenski perfektno stvara mogućnost ovakvog razmišljanja i ovih svjetova.
Izgubili smo, bolje reći ubili su Karima, dječaka-genijalca. Sad samo možemo skršetnih ruku plakati nad “Džemom” znajući da ga više nema. Dabome, u ovom našem, truhlom i preoba nesavršenom svijetu. Sve ostalo van njega je Karim.
Smrt, očekivana stvar
Sa druge strane, Karim nije to čudno, predvidio je čak i svoj odlazak iz ove dimenzije.
Kada učitavate riječi:
“Ali oni su tu, blizu. To znam, nemam još puno vremena, smrt…“, nekako vam se čine normalne, tačne, koliko god avetinjske bile. Jer ih je pisao Karim, a ne neki horoskoplija, ili futurista. Ta slova u riječima su tako poredana da vam je jasno, ne samo predviđanje smrti sopstvene, nego nadilaženje vremena i prostora u kome živimo. Ima tu nešto.
Što će reći-živ je Karim Zaimović da ne može biti življi u svim ostalim kosmosima u svim ostalim svjetovima. U jednom od njih u nekim boljim, drugim sarajevskim “Danima” tako daje intervju sa početka priče dok cijela zemlja isčekuje nominaciju Karima i te srećne zemlje za književnog Nobela. To je sigurno!
Kao što je sigurno da nama u ovom osiromašenom, kužnom svijetu fali Karim-i kao drug, i kao saborac, i kao brat voljeni, i kao opozit realnosti, i kao pisac-ponajviše kao čovjek.
A ko zna, možda smo mi svi zajedno, sve sa autorom ovog teksta likovi iz tvoje nove knjige o Bosni, o nama. Možda se smiješ dok kuckaš završne redove svog posljednjeg romana ili si nas stavio u table stripa.
To ne razumijem, pa ću se poslužiti tvojim riječima:
“Svijet je veliko tkanje i u njemu ništa nije slučajno.. U tom tkanju mi smo niti i čvorići, linije koje se neshvatljivom logikom, u kojoj možda i ima reda, ali je on od više vrste, linije koje se, dakle, stalno susreću i razilaze, upliću i raspliću!
El-Fatiha, prinče slova i riječi-samo u ovom svijetu koji si ostavio nama da te izmaštavamo, dok si se iselio u neke veće, Božijim rukom adaptirane prostore.
STUPS: Diplomatija