Ima li opozicije u Srbiji? Precizan odgovor vrijedi milion američkih dolara, pardon milion sendviča koje trenutni srbijanski hazjain dijeli svojim agazli avanicama na mitinzima, ili pred izbore.
Rizikujući da navučem bijes onih što sebe vide kao opozicionare, a koji bi da svrgnu Aleksandra Vučića nastavljajući da ljube Vladimira Putina i Kinu, istovremeno mrzeći sve zapadno uz prikriveno zalaganje za „srpski svet“, reći ću da u zemlji, „s ove strane Drine“ opozicija – ne postoji!
Možda bi se to građansko i proevropsko i zapatilo da začeci srpske demokratije i njen začetnik Zoran Đinđić nisu ustrijeljeni 12. marta 2003. godine. Srbima to nije bilo prvi put. Oni su uobičajili da ubijaju svoje vladare, osobito one koji su se zalagali za obrazovanje i sveopšti napredak po ugledu na nama najbliže, zemlje Zapadne Evrope.
Opančarski narod(i)
Čak su i učeni Srbi s kraja devetnaestog vijeka bili protiv ekonomskog napretka zemlje. Prilikom početka izgradnje prve srpske pruge od Beograda do Niša ljeta 1881. godine zapisano je da su srpski „pametari“, đaci i studenti prestižnih evropskih škola i univerziteta u Beču, Pešti i Parizu govorili narodu: „Šta će nam te gvozdene zmije i crna kloparala (ferata/lokomotiva i vagoni – prim. D.B.), da nam isparaju naše njive i livade i donesu razvrat Evrope“.
Takve su bile preporuke derana koji su na teret rala i motike učili velike škole, oblačili se gospodski i uskakali u krevete zapadnih princeza.
Još malo o pomenutoj pruzi. Izgrađena je za tri godine u dužini 243,5 kilometara, a vožnja je trajala mnogo kraće nego danas kada voz obično kasni sat-dva, a „po redu vožnje“ (da ne čuju Japanci ili Francuzi) relaciju prevaljuje za pet sati i 52 minuta.
Nije baš zgodno reći šest sati…
Kada su mađarskog pjesnika Ištvana Eršija pitali da li vjeruje da će se Mađarska demokratizovati brzo je odgovorio. „Nikada!“
Na dodatno pitanje – zašto, Erši je rekao: „Zato što ima previše Mađara!“
Slutite, u Srbiji (bez Kosova, naravno!) ima previše Srba.
Sve je, dakle, zaustavljeno onim strijeljanjem 2003. godine. Prije toga bilo je pokušaja da se nametne uljuđivanje „opančarskog naroda“. Ali, bez uspjeha.
Evo, malo bliže istorije. U proljeće 1989. godine u Zagrebu je osnovano Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu – UJDI. Najprije joj je predsjedavao Branko Horvat, poslije njega Nebojša Popov, a ravnatelj je bio Žarko Puhovski.
Zbog mlađih čitalaca, posebno u BiH, evo i nekih članova: Bogdan Bogdanović, Milan Kangrga, Lev Kreft, Škeljzen Maljići, Vesna Pešić, Konstantin Koča Popović, Milorad Pupovac, Ljubiša Ristić, Božidar Gajo Sekulić, Rudi Supek, Ljubomir Tadić, Dubravka Ugrešić, Tibor Várady, Predrag Vranicki i Nenad Zakošek. Sve sami kapitalci.
Na parlamentarnim izborima u Srbiji 1990. godine UJDI je osvojio jedan mandat (Tibor Várady) sa 0,5% glasova. Na predsjedničkim izborima u Srbiji 9. decembra 1990. godine Ivan Đurić je bio zajednički kandidat UJDI, Saveza reformskih snaga (SRSJ, Federacija reformističkih snaga u Jugoslaviji) i bio treći sa 5,5% osvojenih glasova.
Čekajući Mesiju
Godine 1992., UJDI se u Srbiji udružio sa SRSJ (Savez reformskih snaga Jugoslavije) i još nekim političkim grupama u Građanski savez Srbije (GSS).
U međuvremenu je nestao i Građanski savez Srbije (Vesna Pešić, Žarko Korać, Goran Svilanović…) i građansko u Srbiji se svelo na tri slova – GDF, Građanski demokratski forum kojim predsjedava Zoran Vuletić.
Koliko su građani Srbije za tu opciju (čitaj: Dobri odnosi sa susjedima, nemiješanje u odnose BiH, Crne Gore, pružena ruka kosovskim Albancima, priključenje Evropskoj uniji, uz otklon od Moskve i Pekinga…) pokazali su izbori 17. decembra 2023. kada je prozapadna opcija osvojila tek 0,2 posto glasova.
Tokom dugog razgovora sa istoričarkom Latinkom Perović prije dvije godine, ona je kazala da su u zabludi naši dobronamjerni ljudi „koji očekuju nekog Mesiju, čovjeka koji će da napravi Kopernikanski obrt“.
Pominje jednu karakterističnu izjavu Borisava Jovića:
„Nismo mi htjeli veliku Srbiju, mi smo imali veliku Jugoslaviju“.
On, rekla je Latinka, hoće da kaže da je to bila srpska država u kojoj su živjeli i drugi narodi. Ta država nije bila održiva, jer nemate slučaj u istoriji da je narod slobodu kao zajednica stavio negdje u drugi plan“.
Srbija u slijepoj ulici
Srbija je pod teretom koji je sama sebi navalila. Od Memoranduma SANU, Srpske pravoslavne crkve, JNA, Slobodana Miloševića, Vojislava Šešelja (i Vuka Draškovića!), preko Tomislava Nikolića i sadašnjeg hazjajina Aleksandra Vučića, raspadom bivše zajednice i pokretanjem ratova za teritorije, vremenom se taj teret samo uvećavao.
Zamislite da ogromna, teško shvatljiva, većina građana ove zemlje vjeruje da je Kosovo ne samo „sveta srpska zemlja“ nego i da je moguć povratak bivše južne pokrajine u granice velike Srbije. Svaki drugi muhabet je nepoželjan.
Proći će, vjerujem, mnogo vode Savom i Dunavom dok se ne pojavi neko ko će (sa najvišeg mjesta!) građanima da kaže – da smo krivi, da smo mnogo krivi, za Sarajevo, za Srebrenicu, za Prijedor, za zločin prema Mirsadu Mujagiću, narodnom poslaniku iz te varoši koga su „naši“ „junaci“ svezali između dva automobila koja su potom (Marko Vešović, Smrt je majstor iz Srbije, str. 42) pojurila u suprotnim smjerovima. Spisak je dug.
Čeka se neko ko će imati snage i obraza da (zašto ne?!) klekne negdje kao Willy Brandt. Srebrenica bi bila idealno mjesto!
Od trenutne vlasti to niko ne očekuje, bogami ni od „opozicije“. Podijeljena je, od ultranacionalističke, nacionalistička, građanska u tragovima… Srbija je u slijepoj ulici, u ćorsokaku, a njen predsjednik je zapravo ruski ambasador, Putinov emisar.
Za kraj, citat iz knjige Tragedija jednog naroda, mog nekadašnjeg kolege iz Borbe Momčila Đorgovića koju je Filip David predlagao za udžbenik srednjoškolcima.
„Zašto niko od liberala nije bio vraćen u vlast kada je Tito umro. Pitam Latinku Perović da li je neko nju ili Marka (Nikezić – p. D. B.) pozvao na drugarsku kafu, na razmenu mišljenja. Naravno da ne. Nekoliko puta, dok je išla u Univerzitetsku biblioteku sredinom osamdesetih, iz funkcionerskog automobila joj je mahnuo Ivan Stambolić, znali su se još iz mladosti. Kakva groteskna scena, s obzirom na tragično okončanje Ivanovog života! Baš tog euforičnog dana kada je Slobodan Milošević na Osmoj sednici ’stao na čelo srpskog naroda’ (kako su ga pozdravljali akademičari) Marko Nikezić je sa snajom i sinom bio na ručku u restoranu. Snaja ga je upitala: ‘Šta se ovo događa? Da li je ovo renesansa srpskog naroda?’. ‘Pile moje, Srbija je ponovo utonula u mrak’, odgovorio je Marko.“
I to traje!
STUPS: Hulja