"Beograd na vodi je savremeni pašaluk"

U političkoj, pravnoj i kulturnoj podeli Balkana, najvažnija razlika nije ideološka, nego istorijska. Na jednoj strani su prostori bivše Austrougarske – Vojvodina, Slovenija, Hrvatska – a na drugoj bivše provincije Otomanskog carstva. Iz te razlike izrastaju dve potpuno različite predstave o državi, vlasti i građaninu.
U tom ključu, savremena Srbija – i naročito režim Aleksandra Vučića – sve više se ponaša ne kao moderna evropska država, već kao turska kasaba. Ne postoji poverenje u institucije, zakon se selektivno primenjuje, a građanin ne uživa prava – već trpi milost.
Država kao racionalni mehanizam ili lična milost
U delovima Evrope gde je vladala Austrougarska, država je shvatana kao racionalna tvorevina. Još od XVII veka, kroz misao Dekarta i Spinoze, kasnije kroz reformaciju Martina Lutera, Francusku revoluciju i napoleonske zakone, Evropa je razvila ideju da vlast mora biti ograničena zakonima, da građanin ima prirodna prava, i da se zajednica uređuje kroz institucije.
Max Weber je opisao evropsku birokratiju kao racionalno-pravni poredak u kojem se vlast ne oslanja na lične simpatije, već na formalna pravila, zapisnike, nadležnosti i odgovornost. Gradovi i slobodne opštine razvijali su se kao samostalni centri moći, sa svojim statutima, savetima i lokalnim upravama. U tom svetu, država je aparat, ne gospodar. Ona je dužna građaninu.
U otomanskoj provinciji – toga nema. Tamo je vlast stvar ličnog odnosa s begom, pašom ili sultanom. Nema zakona – ima naređenja. Nema institucija – ima veza. I što je najvažnije – nema građanina, ima podanika.
Lokalna samouprava: izvorni suverenitet ili ispostava centrale?
U modernim evropskim državama, opštine, gradovi, pa čak i mesne zajednice imaju izvorni suverenitet – pravo da odlučuju, planiraju i raspolažu budžetom. One nisu filijale partije, već stubovi državne strukture. Vlast se deli i horizontalno i vertikalno, jer moć mora biti razuđena.
U Srbiji, lokalne samouprave su samo produžena ruka centrale. Gradonačelnici su partijski komesari. Budžeti dolaze odozgo, saglasnosti se čekaju, a svaki projekat mora da „prođe Beograd“. Mesne zajednice su šalteri partijske direktive, a ne mesta javnog života.
Beograd na vodi kao savremeni pašaluk
Beograd na vodi nije urbanistički projekat – to je politička bajka u izvođenju dahija. Bez plana, bez kontrole, bez rasprave. Ne gradi se za građane, već za utisak. Kao u Skadru na Bojani – svi zidaju, niko ne pita, a narod gleda maketu i aplaudira.
To nije razvoj – to je imitacija vlasti. I što je projekat veći, to je procedura manja. Jer ako pitaš – smetaš. Ako tražiš pravo – praviš problem. Najbolje je da ćutiš i da se slikaš pored fontane.
Kolonijalni upravnici koji čekaju naredbe
Poseban cinizam današnjeg sistema je to što čak ni centralna vlast nema stvarni suverenitet. Kao i u turskoj provinciji, čeka se „ferman iz Istanbula“ – samo što su danas ti fermani iz Brisela, Pekinga, Vašingtona ili Moskve.
Ne vodi se politika – sprovodi se instrukcija. Zakoni se ne pišu zbog građana, već zbog kreditnih aranžmana. Odluke se ne donose zbog budućnosti, već da se ugodi strancima. Srbija liči na koloniju koja formalno ima vladu, ali suštinski ima namesnike.
Pravo i imovina: kriv si jer postojiš
U sistemu koji ne poznaje pravdu, zakon ne štiti – on kažnjava. Građanin nikada ne zna kada je u prekršaju, jer zakon nije alat sigurnosti, već oružje represije. U takvom poretku, sâm čin života – gradnja, rad, disanje – može da bude prekršaj.
Poreski obveznik ne očekuje uslugu. On se nada da neće biti kažnjen. Sve dok ćuti i plaća – možda će ga ostaviti na miru. Ako digne glas – biće podsetnik svima ostalima da ćutanje ima cenu, ali govor ima kaznu.
Korupcija kao sistemski oprost greha
U državi bez prava, korupcija nije incident – ona je valuta spasa. Kao u crkvi srednjeg veka – ako postojiš, znači da si grešan. Ali ako imaš kako da platiš, možda će ti se oprostiti. Prava se ne ostvaruju – prava se kupuju. Pravosuđe ne štiti – ono čeka signal.
Oni koji poštuju zakon nemaju nikakvu prednost. Naprotiv – oni koji ga krše sa dozvolom odozgo imaju sve beneficije.
Građani ili podanici?
U uređenim državama, institucije imaju autoritet, lokalne vlasti imaju moć, a građani znaju svoja prava. U Srbiji – institucije su prazne, lokalne vlasti su nemoćne, a građani su u strahu. Sistem funkcioniše kao improvizovana turska kasaba sa evropskim dekorom.
Na nama je da odlučimo:
– Da li ćemo tražiti društvo u kojem država postoji zbog građanina, ili ćemo i dalje ćutati pred gospodarom i čekati da nas ne kazni?
– Da li ćemo se boriti za podelu moći, zakonitost i odgovornost – ili nastaviti da živimo u sistemu gde je sve moguće, osim pravde?
Jer prava država počinje onda kad građanin zna da ga zakon štiti – čak i od same vlasti.
(Autonomija)