Dugoročno, Evropa može bez ruskog plina, no, Rusija ne može bez evropskih potrošača, mišljenje je Dimitra Becheva, predavača na Školi za globalne i regionalne studije Univerziteta u Oxfordu, gdje je i stekao doktorat iz međunarodnih odnosa.
Bechev, koji je, između ostalog, i profesor Evropskih studija i međunarodnih odnosa na Univerzitetu u Sofiji, stava je da Rusiju po okončanju rata, koji bi, kako kaže, mogao prerasti u zamrznuti konflikt, čekaju teške godine opšteg slabljenja.
„Ne vjerujem da u ratu u Ukrajini možemo imati pobjednika i gubitnika, u smislu da sukob bude odlučen na neki konvencionalan način. Moje je očekivanje da će se desiti neka varijanta onoga što analitičari vole nazvati „zamrznutim konfliktom“. No, ukoliko se radi o opstanku Ukrajine, i to bi bio relativno dobar ishod rata“, kaže u intervjuu za Al Jazeeru Bechev.
Ovaj ekspert je inače saradnik mnogih utjecajnih medija, među kojima su Foreign Policy, New York Times, Economist, Wall Street Journal, Financial Times…, a iza sebe ima i nekoliko knjiga na temu Rusije i njene vanjske politike.
Gospodine Bechev, prošla su više od dva mjeseca onoga što je trebala biti brza pobjeda Rusije nad Ukrajinom. Šta se dogodilo sa ruskom silom u Ukrajini?
–Rusija je potcijenila Ukrajinu. Kremlj i ruski lider Vladimir Putin su zarobljenici te mitologije koji su sami izgradili, a prema kojoj Ukrajina nije prava država. Oni misle da ukrajinska nacionalna svijest ne postoji, da se radi nekoj zavjeri Zapada… Možda su zbog toga očekivali da će lakše ostvariti ono što su zacrtali.
Putinov glavni cilj brzog preuzimanja najvećih ukrajinskih gradova je propao. Šta sada radi Putin? Cijepa državu?
–Mislim da je Putin, za minimum, postavio cilj da osvoji Donbas i možda obalu Crnog mora. A sada, da li će ta teritorija, ukoliko je osvoji, formalno biti pripojena Moskvi ili će biti formirane neke nove takozvane narodne republike, kao što je bio slučaj sa Luganskom i Donjeckom, kojima će de facto upravljati Moskva, nije niti bitno, ali ta teritorija sigurno ne bi bila pod kontrolom Kijeva.
Mnogo se govori o ulozi koju je imao Zapad prije invazije. Jesu li SAD i saveznici pogriješili što su vodili politiku kakvu su vodili?
–Ne slažem se da je Zapad nešto pogriješio. Nisu oni krivi za rat. Sve je počelo od toga da je Ukrajina izražavala želju da potpiše trgovinski sporazum sa Evropskom unijom. To su učinile i balkanske zemlje tokom 2000-tih godina. Čak je i bivši ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič zagovarao do novembra 2013., dok mu Putin nije postavio ultimatum. Do tada, bilo je potpuno moguće da Ukrajina uživa u svim prednostima integracije u Evropsku uniju, a da u isto vrijeme zadrži dobre odnose, pa čak i sporazum o slobodnoj trgovini, sa Rusijom. Putin je krivac što je došlo do sukoba, aneksije Krima i, naravno, rata koji se trenutno vodi.
Invazija na Ukrajinu pojačala je energetsku krizu, koja sve više kulminira. Bojazni da će Rusija početi isključivati plin Evropi ispostavile su se utemeljenim. Koliki bi bio ekonomski i energetski šok za Evropu ukoliko bez plina, osim Bugarske i Poljske, počnu ostajati i druge zemlje?
–Dugoročno, mislim da Evropa može bez ruskih energenata. Cijena može biti viša inflacija i manji ekonomski rast u narednih nekoliko godina. No, Evropa ima alternative za plin. Njen cilj je takozvana zelena tranzicija, odnosno, povećanje udjela obnovljivih izvora u energetskom miksu.
Kažete da Evropa ipak može bez Rusije, ali može li Rusija bez Evrope? Moskva tvrdi da može, da postoje i druga tržišta.
–Teško da Rusija može bez Evrope. Isporučivanje plina ne zavisi samo od nečije želje, već od infrastrukture. Decenijama su građeni plinovodi koji vode ka Zapadu. Nije jednostavno pronaći neka nova tržišta ili pak graditi novu infrastrukturu, čak niti kada je u pitanju Kina. Postoji plinovod Power of Siberia, ali on nema potreban kapacitet koji bi u ovom trenutku odgovarao Rusiji.
Rat u Ukrajini potegao je u pitanja stabilnosti Zapadnog Balkana, sa trusnom Bosnom i Hercegovinom u centru pažnje, zbog ruskog utjecaja i političara koji otvoreno vode prorusku politiku. Može li se desiti da Rusija preko njih pogorša stanje na Zapadnom Balkanu?
–Mislim da ne može. Političari o kojima govorite ipak djeluju pragmatično i njihov temeljni interes je da opstanu na vrhu. Najisplativija je strategija balansiranja, odnosno, da se sarađuje i sa Rusijom, i sa Zapadom, ali i sa Kinom. Bez lokalnih aktera Rusija nije u stanju pokrenuti rat na ovim prostorima.
Šta je sa Aleksandrom Vučićem? SAD i Evropa čekaju da krene njihovim putem i Rusiji uvede sankcije. Hoće li?
–Neće ih baš stopostotno slijediti. Mislim da će biti još nekih simboličnih poteza, možda čak i uvođenja minimalnim sankcija pod pritiskom od strane Zapada, no, ne očekujem potpuni prekid odnosa Srbije i Rusije.
Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski je mnogo puta upozoravao na to da je Ukrajina samo prvi korak ruskih imperijalističkih ambicija i da poslije nje mogu uslijediti i Moldavija, Gruzija, baltičke zemlje… Je li ta mogućnost realna i treba li dobar dio Evrope strahovati od ukrajinskog scenarija na svom tlu?
–Moldavija bi trebala, što potvrđuju eksplozije u Transnistriji, oblasti u toj zemlji koja uživa podršku Rusije. Retorika tamošnjih separatista se promijenila. No, ne vjerujem da bi Gruzija ponovo mogla biti meta, a niti skandinavske zemlje koje žele u NATO.
Ako pogledamo u budućnost, kako vidite postratni svijet? Mnogi predviđaju dugu izolaciju Rusije, njeno veliko slabljenje, još jači NATO…
–Slažem se. Uslijedit će izolacija Rusije, a Kina će imati sve veću ulogu, čak i unutar Rusije. Osim toga, očekujem da NATO i SAD ostanu ključni faktor sigurnosti u Evropi.
STUPS: Diplomatija