Skip to main content

DAVOR GJENERO Jednostavna formula za odgovor Dodiku: Dayton vrijedi dok ga i u entitetu Rs poštuju

Stav 30. dec 2023.
4 min čitanja

"Potrebna jasna poruka koju će razumjeti oni koji u interesu Rusije i Srbije destabiliziraju Bosnu i Hercegovinu"

„Hrvatska je jamac Dejtonskoga sporazuma. Kada bi Dodik referendumom o otcjepljenju srušio Dejtonski sporazum, Republika Srpska odmah bi morala nestati, i zato bih vojno prekinuo koridor kod Brčkog“, rekao je tadašnji hrvatski predsjednik Stipe Mesić, na samom kraju svog drugog mandata, 18. januara 2010. godine. Učinio je to na oproštajnom druženju s novinarima, reagirajući na jednu od prvih najava Milorada Dodika o raspisivanju referenduma o samostalnosti entiteta u Bosni i Hercegovini, koji je i tada i danas pod njegovom vlašću.

Srbija je tada bila drukčija nego danas, na vlasti je još uvijek bila administracija Borisa Tadića, a jedini koji je pokrenuo kampanju protiv Mesića, kao tobožnjeg ratnog huškača, bio je Vuk Jeremić, tadašnji ministar vanjskih poslova, poslije ruski odabranik na poziciji predsjednika Glavne skupštine Ujedinjenih naroda od jeseni 2012. do 2013. godine (što je bila pozicija koja je trebala pripasti litavskom ambasadoru u UN-u, ali je Putinov režim htio spriječiti taj izbor, pa je iz šešira izvukao „svog” Jeremića), a danas propali nacionalistički izvanparlamentarni političar u prešutnom dosluhu s autoritarnim vladarom Srbije.

Mesić je kao predsjednik Republike Hrvatske bio „neobičan” političar. Nisu ga zanimale nebitne stvari, niti „sitni” politički rad, prezirao je protokol (šalio se da je razlika između terorista i šefa protokola u tome što s teroristima barem možeš pregovarati), ali o onome što je smatrao važnim znao je sve i bio je spreman brzo i odlučno reagirati. Pomalo je nalikovao posljednjem velikom europskom političaru, Jean-Claudeu Junckeru, koji je dosadnu proceduru omekšavao šalama i neortodoksnim ponašanjem.

Dakle, i Mesić je bio državnik, a ne političar. Bosnu i Hercegovinu kao funkcionalnu održivu državu smatrao je ključnim hrvatski prioritetom i odnosima s BiH se bavio više nego i sa čim drugim. Tek je politika prema Kosovu zauzimala donekle sličan dio njegove pozornosti, a on je, iako nije bio „ljubimac američke diplomacije”, Hrvatsku uveo kao svjedoka na strani Kosova, uz bok sa SAD-om i nekim od najboljih europskih demokracija, u proces pred Međunarodnim sudom u Haagu (ICJ), što ga je pokrenuo Jeremić, tvrdeći da je kosovska Deklaracija o neovisnosti protivna međunarodnom pravu. Iako se presuda ICJ nije zasnivala na Mesićevim argumentima, što su ih pred sudom objašnjavali hrvatski međunarodni pravnici, nego na argumentima nordijskih zemalja, da je u međunarodnom pravu načelo zaštite ljudskih prava više od načela zaštite suvereniteta, Mesić je svojom politikom Hrvatsku uvrstio u „elitni klub” demokracija.

I njegov mandat je bio takav: predsjedničku je poziciju preuzeo kad je Hrvatska bila međunarodno izolirana, a završio ga je u trenutku kad je ona već skoro godinu dana bila članica NATO-a, a pristupni su pregovori s Europskom unijom ulazili u završnu fazu. Preostalo je samo jedno važno otvoreno pitanje: odnos sa Slovenijom o razgraničenju u Piranskom zaljevu, što je za Mesića uvijek bila dosadna i nevažna sitnica.

Dodikova zamka

Nakon citirane Mesićeve izjave usual suspects u javnosti u Srbiji, predvođeni Jeremićem, proglašavali su ga nedostojnim, politički marginalni i javno izražavali nadu da će odnos budućega predsjednika Hrvatske prema Srbiji biti primjereniji od Mesićeva. Nažalost, u Beogradu su imali pravo, jer je u svom naivnom i nepripremljenom pokušaju “diplomatskog posredovanja” njegov nasljednik Ivo Josipović uletio u Dodikovu zamku, kad je ovaj govorio kako mu je Josipović čestitao Dan Republike Srpske.

Josipović je to uzalud pokušavao demantirati u hrvatskoj javosti, jer je 9. januara 2012. njegova suradnica razgovarala s Dodikom i usput mu rekla da ga predsjednik Josipović pozdravlja i čestita mu praznik.

Paradigma koncentriranja na nevažno i zanemarivanja važnih pitanja nije obilježavala samo hrvatsku politiku prema Bosni i Hercegovini u razdoblju nakon Mesića, nego je to u znatnoj mjeri i odrednica međunarodne politike.

Nakon posljednjih Dodikovih prijetnji o secesiji „njegova” entiteta (taj entitet zapravo i jest „njegov”, jer je u njemu uspostavio nekontroliranu autoritarnu vlast), ključni međunarodni faktori ne reagiraju precizno kao Mesić prije 14 godina, nego zapravo relativizirajući odnose. Tvrdnja kako je Dodikova najava proglašenja samostalnosti entiteta neprihvatljiva s pozicije Dejtonskog sporazuma, jer da niti Republika Srpska, niti Federacija BiH ne mogu funkcionirati kao samostalne države, nego samo kao dio državne cjeline Bosne i Hercegovine, jednostavno je pogrešno izjednačavanje, dakle logička pogreška.

Naime, Federacija BiH je nastala Vašingtonskim sporazumom 1994. i bilo je inicijalno predviđeno da obuhvati cijeli državni teritorij Bosne i Hercegovine, a u Daytonu je napravljen politički kompromis, revidiran je model upravljanja državom i prilagođen tako da su de facto priznati rezultati ratnih osvajanja i etničkog čišćenja.

Mesićeva formula je jednostavna. Bilo kakvim korakom prema državnoj samostalnosti entiteta Republika Srpska, poništava se dejtonski model, a odnosi se vraćaju na početak – ostaje Federacija i samo je pitanje političkog dogovora kako će se entitet Republika Srpska prilagoditi funkcioniranju u okviru Federacije, kako će taj entitet biti podijeljen na kantone i kako će se nakon toga organizirati integracija tih kantona u Federaciju.

Bez slanja jasne poruke da je Bosna i Hercegovina zadana, da je ona neupitni državni subjekt, a da je Dayton politički kompromis koji je u velikoj mjeri bio in favorem agresoru kako bi se zaustavio rat, neće se poslati poruka koju će razumjeti oni koji u interesu Rusije i Srbije destabiliziraju Bosnu i Hercegovinu.

Razdvojiti bitno od nebitnog

Iako je u toku svoja dva mandata sudjelovao u neočekivanom jačanju međunarodne pozicije Hrvatske, kad je Mesić izjavio da, automatski pokušajem proglašenja neovisnosti entitet poznat kao Republika Srpska mora nestati, a da Hrvatska kao garant Dejtonskog sporazuma mora vojno intervenirati, mnogi su se u Hrvatskoj ustrašili interpretacije o tome da odlazeći predsjednik nastupa kao „ratni huškač”.

Mesić je samo dobro razlučivao „političke slojeve”, značenje Daytona kao ad hoc dogovora o okončanju rata i trajnog državnog okvira, što ga predstavlja Bosna i Hercegovina. Četrnaest godina stara, kratka ali precizna izjava predsjednika Mesića morala bi biti putokaz današnjim euroatlantskim političarima, koji se bave Bosnom i Hercegovinom i njenom konsolidacijom. Postoji jednostavna formula za odgovor Dodiku – Dayton vrijedi tako dugo dok ga i u entitetu Republika Srpska poštuju, a kad ga prekrše ostaje živ ozbiljan okvir, Bosna i Hercegovina kao suverena država, a načelo federalizma kao rješenje odnosa među političkim zajednicama u složenoj državi. Ako Dodik i njegovi sljedbenici misle da Dayton nije rješenje, neka samo nastave. Pritom je manje važno kakva će biti osobna sudbina protagonista takve političke strategije, ali to što je to manje važno ne znači da je nevažno.

Pitanje je samo imaju li policy planeri u euroatlantskim strukturama znanja i strpljenja da razluče bitno od nebitnog te imaju li današnji političari iz tih država hrabrosti i odlučnosti za državničko djelovanje. Pritom odlučno djelovanje ne izaziva rizik od patogenog utjecaja Putinova totalitarnog režima. Upravo suprotno: takvim djelovanjem taj se utjecaj ograničava i potiskuje.

(Al Jazeera/foto; N1)