Skip to main content

DAVOR GJENERO: Donosi li nova regionalna dinamika stvarno olakšanje Balkanu?

Stav 25. jan 2023.
5 min čitanja

Ponuđena paradigma ‘velike petorke’ Srbiji i Kosovu nije ‘uzmi ili ostavi’, nego ‘uzmi ili propadni’

Jedini relevantni donosilac političkih odluka u Srbiji, tamošnji autoritarni predsjednik Republike Aleksandar Vučić, po svemu sudeći ima daleko bolji politički instinkt od onoga što ga je imao njegov prethodnik na tom položaju, također akter koji je sam donosio sve važne političke odluke, Slobodan Milošević.

Za razliku od Miloševića koji nije osjetio kad je iscrpio manevarski prostor izbjegavanja radikalnog sankcioniranja svoga protueuropskoga i protudemokratskoga političkog djelovanja, Vučićevi su instinkti proradili i on je shvatio da je manevarski prostor za pogodovanje razornom Putinovu utjecaju na Balkanu istrošen i da bi nastavak dosadašnje politike i njega i njegovu državu gurnuo u katastrofu.

Izbor pred koji je „velika petorka” (izaslanici SAD-a, EU-a, Njemačke, Francuske i Italije) postavila Vučića i njegovog „counterparta” Albina Kurtija, premijera Republike Kosovo, nije inačica igre zatvoreničke dileme. Dakle, u toj igri nije moguće da bi akteri pobijedili, ako obojica odbiju biti kooperativni s onima koji su definirali pravila igre, jer je manevarski prostor što su ga „medijatori” ostavili „igračima” vrlo sužen i ne ostavlja prostor za izigravanja. Ponuđena paradigma nije „uzmi ili ostavi”, nego „uzmi ili propadni”.

Uz definirane sankcije u slučaju odbijanja ponude, jasno je da se Vučić nije mogao nadati tome da će međunarodni posrednici, u slučaju da oba „partnera” odbiju njihova pravila, sve završiti povlačenjem međunarodne zajednice i njenim dizanjem ruku od problema.

Nezaisnost Kosova ireverzibilan proces

Paket, koji je na stolu, osmišljen je već prilično davno, još 2007. godine, a oblikovao ga je „najbolje povezani” njemački diplomat Wolfgang Ischinger, nekadašnji njemački ambasador u SAD, državni tajnik u Ministarstvu vanjskih poslova SR Njemačke i dugogodišnji voditelj Sigurnosnog foruma u Minhenu, jednog od najvažnijih svakogodišnjih diplomatskih i sigurnosnih događaja u Europi. Model „dvije Njemačke” danas se više ne naziva tako, a ne nazivaju ga niti Ischingerovim, niti Scholz – Macronovim, nego jednostavno „europskim”, ali bit mu je da se stanje koje je uspostavljeno nakon Miloševićeva poraza u agresiji i pokušaju provođenja genocida na Kosovu, politički stabilizira.

Od predsjednika Srbije se ne traži da „promulgira” nezavisnost Kosova, da potpiše dokument o tome, niti da, kako neki govore, „preda Kosovo”. Neovisnost Kosova je ireverzibilni proces, ona je nepovratno uspostavljena nakon što je Međunarodni sud u Haagu (International Court of Justice) presudio da je načelo zaštite temeljnih ljudskih prava više od načela zaštite državnog suvereniteta, pa da je Deklaracija o neovisnosti Kosova legitimna. Od (jedinog) donosioca odluka u Srbiji očekuje se samo da prihvati realnost i prestane opstruirati afirmaciju kosovske državnosti.

Objektivno, time Vučić ne daje mnogo, ništa se zapravo u realnom odnosu snaga ne mijenja.

Samo se otvara manevarski prostor da pet država članica EU prepoznaju Kosovo kao suverenu državu, da se ukloni „zvjezdica” uz ime države i da ono tzv. uz Kosovo, što ga redovito nalazimo u medijima u Srbiji, postane još grotesknije nego dosad.

Nagrada, što ju Srbija za to dobiva, zapravo je vrlo velika, ali je „negativno definirana” – ona neće biti izopćena iz Europe i svijeta Zapada, neće biti prekinut pregovarački proces s EU i neće biti derogiran (dakle, niti ukinut, niti suspendiran) Ugovor o stabilizaciji i pridruživanju Srbije EU.

Vučićev gubitak onoga što nije ni imao

Vučić će još malo „kupovati vrijeme”, a „velika petorka” uglavnom je definirala do kad to može trajati. Pokušat će stvoriti privid da odluku nije donio on, nego netko drugi, dakle, Vlada (koja kao kolektivno tijelo izvršne vlasti u Srbiji zapravo ne postoji) ili Skupština Srbije (koja nema „ambiciju” da djeluje kao parlament u pravom smislu riječi, da bude autonomna zakonodavna vlast i da kontrolira izvršnu vlast, koja samo formalno proizlazi iz Skupštine).

Kupovanje vremena i možda neka prolazna drama, bez kojih Vučićev način vladavine ne može funkcionirati, više nisu posebno važni, jer se ništa bitno neće promijeniti time što Europski plan neće stupiti na snagu do kraja ovog mjeseca, nego, vjerojatno negdje u proljeće.

Vučića, naravno, više od „gubitka onoga što niti nije imao” muči pitanje održavanja njegove individualne vlasti. Euroatlantski partneri u ovoj situaciji nemaju interesa da on padne, jer je on u ovom trenutku jedini koji im može „isporučiti” ono što očekuju. Koje su onda kompenzacije što ih očekuju Vučić i njegova struktura vladavine u Srbiji.

Netko bi mogao pomisliti da je to ubrzavanje procesa pristupanja Europskoj uniji. Iz nedavne prostodušne izjave Vučićevog suradnika u vlasti i formalno „koalicijskog partnera” Ivice Dačića, koji je rekao da bi, ako bi Srbija pristala na uvođenje sankcija Rusiji, uslijedilo naglo otvaranje i zatvaranje pretpristupnih poglavlja, netko bi mogao pomisliti da bi to mogla biti ambicija vlasti u Beogradu. Ali Vučić je jasno rekao da nije tako, on nastavlja govoriti o licemjernoj Europi i jasno kaže da ne računa na to da će Srbija uskoro postati dijelom Unije.

Na to ne računa zato jer zna da to niti nije poželjno za njegovu matricu vladavine, dapače, da bi pokušaj ozbiljnog odnosa prema pretpristupnom procesu bio autodestruktivan za njegovu vlast. Sjetimo se samo „Sanaderova poučka” – bivši hrvatski premijer otvorio je pristupni proces Hrvatske i „ostao bez glave” zato što su u tom procesu institucije kontrole vlasti suviše ojačale, a da bi dotadašnja matrica upravljanja javnim dobrima u Hrvatskoj ostala održivom. Korupcija i sprečavanje korupcije na najvišim razinama vlasti bila je izuzetno važno pitanje i u Rumunjskoj.

Vučićev politički tim niti ima kapaciteta za institucionalne reforme, niti ima volje da ih provodi, niti interesa da one budu provedene. Dakle, od članstva u EU, barem u razdoblju koje će u Srbiji simbolizirati Aleksandar Vućić, neće biti ništa.

Opasna situacija za Crnu Goru i BiH

Međutim, individualni donosilac političkih odluka, da ne kažemo autoritarni vladar Srbije, vidi nišu koja se otvara njemu i njegovoj vlasti. Model „Srpskog svijeta” nije mrtav time što je ograničen njegov utjecaj na Kosovu. U narednom razdoblju, uostalom, tek ćemo vidjeti kako će se riješiti pitanje zahtjeva za formiranjem „Zajednice srpskih općina” na Kosovu, a već je sad jasno da je intencija vlasti u Srbiji da to bude model nalik na manji entitet u BiH, sa stalnom secesionističkom retorikom i utjecajem na blokadu institucija središnje države, a ne optimalan, funkcionalan model, kakav je nakon mirne reintegracije Podunavlja uspostavljen u Hrvatskoj, pomoću Zajedničkog vijeća općina, koje ima koordinacijsku ulogu i mogućnost pridobivanja sredstava za provođenje projekata, ali ne i formalnu institucionalnu ulogu.

Međutim, daleko je neizvjesnije kako će se nova regionalna arhitektura reflektirati na dvije preostale balkanske krizne točke: na Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu. Paradoksalno je da odustajanjem od koncepta „zamrznutog konflikta” na Kosovu, koji je osmislio Putinov režim, kako bi posve politički podredio Beograd i Vučića (u kojeg, za razliku od Dačića ili Dodika, nikad nije imao neograničeno povjerenje) patogeni utjecaj Vučićeva režima, prije svega, u Crnoj Gori, mogao postati još jači. Pogotovo ako bi pristajanje uz Europski model za Kosovo bio i uvod u to da se Srbija pridruži sankcijama Europske unije protiv Rusije (a više ne bi bilo glavnog razloga za politiku neprihvaćanja sankcija – očekivanje potpore Rusije u Vijeću sigurnosti). Institucionalna i konstitucionalna kriza u Crnoj Gori, izjedanje institucija koje provode politički akteri pod kontrolom Beograda, Putinova režima i SPC, ozbiljno prijete urušavanju te države, a ne vide se jasne naznake izlaska iz ustavne krize.

Ništa manje opasna situacija nije niti u manjem entitetu Bosne i Hercegovine. Milorad Dodik je odlikovanjem Putinu pokazao da njegovi senzori samoodržanja ne funkcioniraju efikasno kao Vučićevi i veliko je pitanje kakva je njegova politička budućnost, i to bez obzira gledamo li na nju iz fokusa Vučića, Beograda ili Brisela i euroatlantskih partnera.

Međutim, postoji velik rizik da bi se moglo pokazati kako je činjenica da je BiH propustila iskoristiti vremensku nišu, što ju je otvarala, prije svega, američka administracija, za konsolidaciju odnosa unutar Federacije i obnovu savezništva iz Washingtonskog sporazuma (dakle,prije svega savezništva Bošnjaka i Hrvata), potencijalno velika opasnost. Da je rizik velik pokazuje i to, da unatoč naporu međunarodnog faktora, napetosti pri izgradnji novih institucija izvršne vlasti u BiH nisu splasnule, a da opet prijeti mogućnost blokada.

Nakon ključnog uspjeha na Kosovu, pažnja međunarodnog faktora na Balkanu mogla bi splasnuti, pogotovo u uvjetima kad demokratska administracija u SAD, koja je pokrenula ključne procese na Balkanu, ulazi u “završnu fazu” mandata, i to s manjom političkom snagom i s više problema nego što ih je imala u prve dvije godine mandata. Nakon naznake rješavanja kosovske krize euroatlantski partneri samo naoko mogu računati na mirnije razdoblje, jer je utjecaj Rusije bar na tom području ograničen, ali je veliko pitanje hoće li međunarodni akteri osvijestiti da izazovi za BiH i Crnu Goru u novim uvjetima postaju samo veći, a da bez konsolidacije ovih dviju država nema trajnoga i stabilnog mira na rubu Europske unije.

(Al Jazeera, foto: N1)