Kad je u svibnju 2012. godine Tomislav Nikolić preuzeo dužnost predsjednika Republike Srbije i kad je formirana prva vlada pod kontrolom Srpske napredne stranke (SNS) i socijalista, usuglašenost Srbije s vanjskopolitičkim deklaracijama i mjerama Europske unije bila je 99-postotna. U ovoj, 2016. godini ona je, prema mjerenjima beogradskog ISAC Funda tek 64-postotna, što je simbolični napredak za samo jedan posto u odnosu na prethodnu godinu.

Srbija se više ne usuglašava s Europskom unijom u pitanjima politika prema Rusiji i Kini, kao članicama Vijeća sigurnosti UN-a. Obrazloženje za ovu „apstinenciju“ činjenica je da zbog sprečavanja pristupanja Kosova Ujedinjenim narodima Srbija ne želi antagonizirati stalne članice Vijeća sigurnosti, koje pravom veta mogu blokirati primanje Kosova u UN.

Međutim, Srbija pritom ide tako daleko da, na primjer, ljetos nije podržala deklaraciju EU, koja je osuđivala eskalaciju nasilja u Halepu, a bila je snažna humanitarna deklaracija.

Pritom je ostala u društvu s Armenijom i Gruzijom, koje ionako nemaju perspektive članstva u EU. Od zemalja koje su u institucionalnom odnosu s EU, u manjoj mjeri od Srbije sa zajedničkom je europskom politikom usklađena jedino Turska, sa simboličnih 18 posto, a sve druge države u procesu stabilizacije i pridruživanja u daleko većoj mjeri usvajaju mjere zajedničke europske politike.

Crna Gora je uvjerljivi lider u pristupnom procesu, s otvorenih 26 pregovaračkih poglavlja i u pitanju usuglašenosti svoje vanjske politike sa zajedničkom vanjskom politikom EU zauzima prvo mjesto, jer je već sad posve usuglasila svoju vanjsku politiku. Slijedi Albanija, koja ju je usuglasila čak 91 posto, pa Bosna i Hercegovina sa 77 posto i Makedonija sa 71 posto.

Analogija Krim – Kosovo

Najnoviji politički sukob, što ga je pokrenuo ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić, upozorivši strane diplomate da se ne miješaju u politiku Srbije, izazvan je reakcijom ukrajinskog ambasadora u Beogradu na to što je Srbija u UN glasala protiv rezolucije o stanju ljudskih prava na Krimu.

Dosad je Srbija izbjegavala otvoreno poduprijeti rusku aneksiju Krima, upravo zbog navodne analogije okupacije Krima s proglašenjem državne neovisnosti Kosova (koja je prema presudi Međunarodnog suda u Haagu bila mjera legitimne obrane Kosova zbog sustavne kampanje ugrožavanja temeljnih ljudskih prava od strane režima u Beogradu), a ukrajinski je ambasador komentirao ovu promjenu stava Srbije kao pucanj Srbije u vlastitu nogu.

Nervozna reakcija ministra Dačića očito nastoji skrenuti pozornost s temeljnog procesa koji je u pozadini ovakve promjene politike Srbije – sve veće ovisnosti administracije u Beogradu o režimu u Moskvi. Iako se stalno govori o tome kako je politika istovremenog jačanja odnosa s Moskvom i pristupanja Europskoj uniji optimalna za Srbiju, pa i da Srbiji niti jedna niti druga strana ne uvjetuju promjene politike, očito je da stvari baš i nisu takve.

Rezultati pretpristupnog dijaloga Srbije vrlo su skromni, jer je u skoro dvije godine trajanja pregovora otvoreno tek šest i privremeno zatvoreno jedno poglavlje. Uskoro će biti otvoreno i privremeno zatvoreno još jedno poglavlje, ono o obrazovanju, jer je Hrvatska povukla svoje rezerve. O otvaranju poglavlja 31, o zajedničkoj vanjskoj, sigurnosnoj i obrambenoj politici u slučaju Srbije još se niti ne razmišlja, a za zemlje koje su do sada pristupale Europskoj uniji pregovore o tom pitanju smatrale su „tehničkim“, a ne političkim pitanjem.

Crna Gora je, na primjer, pregovore o ovom poglavlju otvorila još u junu 2014. godine, a njeni pregovarači procjenjuju da je to poglavlje u kome „nema većih teškoća“. Budući da je EU zajednica država, koje su se povezale na osnovu zajedničkih načela, smatra se da je prihvaćanje načela, kao što su vladavina prava i zaštita ljudskih prava, prioritet politike svake države koja pristupa Uniji, pa da zbog zajedničkih vrijednosti niti zajedničke politike ne mogu biti upitne.

‘Glavno sidro stabilnosti’

Iako sama nema riješene odnose niti s jednom susjedom, Srbija se sustavno pokušava predstaviti kao „glavno sidro stabilnosti na Balkanu“, a pritom „iskazuje zabrinutost za stanje u susjednim državama“. Očito je da su se u Beogradu odlučili da u travnju, zajedno s izborima za predsjednika Republike, održe i parlamentarne izbore, pa se predizborna kampanja zahuktava.

Pritom se niša utjecaja Putinove Rusije dramatično povećava, a interes za europsku integraciju ostaje po strani. Ministar vanjskih poslova Dačić uvijek je bio jedan od oslonaca ruskog utjecaja u Srbiji, a svoju poziciju u administraciji i duguje zalaganju Rusije da on ostane u Vladi.

Odnosi između trenutnog predsjednika Nikolića i Rusije isto tako nikad nisu bili upitni, a pismo potpore, što ga je ovih dana Nikolić primio od Putina, posredstvom ambasadora Rusije u Beogradu, neupitno je Putinovo stajanje na stranu Nikolića i to, za sada, ne prije svega u odnosu na javnost u Srbiji, nego u odnosu na njegovu poziciju u vlastitoj stranci.

Nakon Putinove potpore Nikoliću, premijer Aleksandar Vućić, predsjednik Srpske napredne stranke, ostao je bez manevarskog prostora za to da izbjegne potporu stranke Nikoliću, i Nikolić je to odmah prepoznao i povećao pritisak na Vučića da se izjasni u korist njegove predsjedničke kandidature.

Vućić je u strahu da bi Nikolić mogao izgubiti predsjedničke izbore, pa da bi to dovelo do rušenja cijelog sustava, da bi nakon toga i njegov legitimitet kao premijera došao u pitanje. Zato će se vjerojatno odlučiti za potez istovjetan onome što ga je povukao Boris Tadić i prijevremeno izložiti svoj mandat na provjeru biračima. Vučićev rizik manji je nego što je bio Tadićev, ali je očito da je odluka da mu se izloži smanjila manevarski prostor njegove politike. Više nema mogućnosti da on gradi fasadu proeuropskog političara, a da Nikoliću i Dačiću prepušta komunikaciju s Moskvom, nego sada sam nastoji pridobiti i Putinovu naklonost. Zastoj od četiri-pet mjeseci u pristupnim pregovorima s EU, koji se i onako nisu makli dalje od početka, ne znači ništa, a čini se da je pristupanje EU ionako sve dalje od dominantne političke volje u srbijanskoj političkoj areni.

Hrvatska kao ‘najbolji neprijatelj’

U predizbornu utakmicu Srbija ulazi s još jednom definiranom odlukom. Očito je da je Hrvatska u kampanji odabrana kao „najbolji neprijatelj“. Populističku kampanju nije moguće voditi bez dobro odabranog „vanjskog neprijatelja“. Kosovo je potrošilo potencijal, a neprijateljski stav prema BiH suviše je rizičan.

Hrvatska je zato idealan izbor „neprijatelja“. Pritom je hrvatska politika nepromišljenim izjavama uvijek spremna osigurati „pretpostavke“ za ratovanje, a brojni netalentirani hrvatski političari, vodeći minorne unutarnjopolitičke borbe, a ne shvaćajući međunarodni kontekst, ojačavaju „uvjerljivost“ argumentacije o Hrvatskoj kao državi koja je opterećena kompleksom Srbije i daju na uvjerljivosti osmišljenoj kampanji u Srbiji.

U Hrvatskoj se, međutim, u posljednjih nekoliko mjeseci mnogo toga promijenilo. Smanjena je razina unutarnjopolitičkih napetosti, postepeno se napušta diskurs permanentnog „ideološkog rata“, ponovno se uspostavlja temeljna politička korektnost u javnom govoru. Osim toga, troje ključnih kreatora vanjske politike – premijer Andrej Plenković, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i ministar vanjskih poslova Davor Ivo Stier – prošli su temeljni diplomatski drill i naučili da se ne smije dopustiti prenošenje napetosti izvana u vlastitu političku arenu.

Iako se u Beogradu redaju napadi na Hrvatsku, službeni Zagreb za sada sve prešućuje. Beograd predizbornu kampanju gradi i na konstrukciji o pogoršanom položaju Srba u državama regije, a teško je ne vidjeti sustavnost u seriji sastanaka premijera Vučića s liderima Srba s Kosova, koje poziva da napuste institucije te države, Andrijom Mandićem iz Crne Gore i Miloradom Pupovcem iz Hrvatske.

Izlaganje srpskih zajednica u susjednim državama ovakvoj političkoj antagonizaciji i iskorištavanje njihova položaja za unutarnje odnose u Srbiji politička je konstanta, koja je, na primjer obilježila i devedesete godine.

Očito je da će se napeta predizborna atmosfera u Srbiji snažno odraziti na susjedstvo, posebice na Hrvatsku i do neke mjere na Crnu Goru. Za Hrvatsku je dodatno neugodno to što će mjesec dana nakon predsjedničkih (i vjerojatno parlamentarnih) izbora u Srbiji i sama na birališta, na redovite lokalne izbore. Hoće li u takvoj atmosferi biti moguće posve potisnuti napetosti, koje dolaze izvana, i hoće li hrvatska država imati snage zaštititi svoje građane srpske nacionalnosti od prelijevanja napetosti, tek treba vidjeti. Pred hrvatskim vodećim „diplomatskim trojcem“, sasvim sigurno, nekoliko je teških mjeseci.

(Al Jazeera)