Brzinom „Kindžala“ širio se juče video zapis izjave mladoga Andreja Milovića, za „Happy“ televiziju (sličan se sličnome raduje), tokom Vojne parade u Beogradu, održane pod budnim okom Vladimira Putina i Tomislava Nikolića, Aleksandra Vučića i Milorada Dodika.

Bilo je to geopolitički prestupne 2014. kada je Rusija odlučila da prisajedini Krim. Svako sa dva oka i dvije ganglije u glavi morao je već tada znati da će aktuelni predsjednik Rusije ubrzo stvoriti strašne uslove za razvoj biznisa kojim se nekada bavio Tomislav Nikolić.

Legenda kaže da je, nakon prvog boravka u Moskvi, Milovan Đilas bio toliko van vinkla da je za omalenog i rošavog Staljina govorio kako je najljepši čojek kojega je u životu vidio. Ljepota je u oku posmatrača od kad je ljudske vrste. Novijega je, međutim, datuma fenomen zaljubljivanja vašingtonskih diplomata u ortodoksne predstavnike ideologije kojoj je „milije rusko govno nego američka torta“.

Da li je posrijedi diplomatsko sljepilo, ljudska glupost ili nešto treće? Nešto poput širenja sindroma ambasadora Ričarda Grenela? Takoreći grenelizacija izaslaničko-ambasadorskih struktura SAD u regionu. Sa zakonomjerno težim posljedicama od već notorne varheljizacije resora za proširenje Evropske komisije. Možda ćemo odgovore naći u nečijim memoarima, a možda u zapisnicima sa saslušanja u Kongresu.

Uz dužno poštovanje mogućnosti da se ekselenciji Eskobaru, Hilu i Rajnke sve pomutilo u glavi, da im se u ad pretvorio Zapadni Balkan, ipak je teško dokučiti kako su se i zašto odlučili da prigrle i podrže paklene duhove politike 90-ih?! Slobodan Milošević stvorio je SRS da bude strašilo za Zapad i da u Vašingtonu i Briselu budu srećni što SPS nije takav.

A danas su u SAD i EU srećni što Aleksandar Vučić ciljeve Slobodana Miloševića ostvaruje bez upotrebe oružane sile. Tako bi se, barem, dalo zaključiti metodom posmatranja onoga što u ime Vašingtona i Brisela rade, a naročito onoga što ne rade pomenute diplomate.

Iljber Hisa je briljantno označio taj paradoksalno-oksimoronski zahvat na živom biću i zdravom tkivu Crne Gore kao dio operacije „srpski svet na Zapadu“. U slobodnom prevodu, to je eliminacija svega istinski prozapadnog u Crnoj Gori radi dovođenja na vlast deklarisanih putinofila i antiNatovaca, poput Andreja Milovića i Filipa Ivanovića. Koji se, kao takvi, nimalo ne razlikuju od ostatka vrhuške Evrope sad. Jedino što su se, s obzirom na okolnosti, da prostite, kolektivno politički ukurvili pa traže (i nalaze, čak i sa riječima najnevještiji predsjednik Jakov uspijeva da sroči) formulacije kojima neće napraviti probleme svojim zapadnim sponzorima pred njihovim nadređenima.

Pogled po dubini crnogorske političke scene pokazuje da je ovo treći, realno posljednji mogući, pokušaj oblačenja u zapadno ruho partija i pojedinaca koje je na vlast dovela i na scenu lansirala Crkva Srbije, odrađujući za njih terenski posao po direktivama iz Beograda i Moskve. „Hoće centrala da pogreši jednom“, ali da nakon Zdravka Krivokapića i Dritana Abazovića, dvojice premijera-lutaka na koncu u rukama Aleksandra Vučića, Eskobar&comp silom na sramotu pokušava da Crnu Goru prebaci na 00381… e, tu o grešci ni govora biti ne može.

Vjeruje li troje američkih diplomata da im je treći put bog pomogao? Da su u Evropi sad našli ono što se Zapadu može podvaliti kao prozapadno, a da je istovremeno dovoljno poslušno Beogradu? I da će Vučić konačno biti zadovoljan, pa otkačiti Kosovo i Rusiju od Srbije?

Da li su se napokon stekli uslovi da Džudi Rajzin Rajnke ode iz Crne Gore jer je oposlila stvar? Biće da je Eskobaru i Hilu bilo neracionalno (rizično?) uvoditi u materiju neko novo lice i objašnjavati mu kako je američki interes da u najmanjoj članici NATO, koja izlazi na toplo more, na vlast dođu proruske snage. Varhelji je po tome pitanju maksimalno relaksiran, njega će doma nagraditi zbog dobro obavljenoga posla u korist Beograda i Moskve. Za američki diplomatski trio, međutim, stvari bi, jednoga dana, mogle da postanu neprijatne. Možda se može od Džejmsa Rubina, filtriranjem spiska sagovornika, sakriti ovo čudno čitanje američkih interesa i promocije zapadnih vrijednosti puvanjem u… jedra onih koji bi za ar ruske stepe, a vjerovatno i sasvim besplatno, lagumisali sve od Aljaske do Meksika.

Ali, šta ako/kad jednom do američke javnosti dođe vijest kako je američka diplomatija širokom lepezom poteza doprinijela da se problem nesmjenjivosti korumpirane vlasti u Podgorici riješi dovođenjem na čelo države proruskih klerošovinista, koji su od zapadnih diplomata, jednako kao od dijela crnogorskih suverenista, napravili korisne idiote? A Crnu Goru pretvorili u državu nakazu, u kojoj je pobjeda Jakova Milatovića triger za početak velikosrpskih orgija diljem države.

Možda njihove ekselencije mogu da Vašingtonu i Briselu uvale Jakova i PES kao „prozapadne“, ali slavljenike nije moguće prevariti, oni tačno znaju za kakvu su politiku glasali. Kao što znaju da je, nakon malo pobjedničkog burlikanja, pametno smanjiti doživljaj i pokazati strpljenje. Ne može se završiti sve odjednom, zato prvo promjena naziva zvaničnog jezika i uvođenje trobojke, pa tek onda Kapela.

Kad na red dođe otpriznavanje Kosova i preispitivanje članstva u NATO, možda će se neko sjetiti Eskobara, Hila i Rajnke… koji će tada već uveliko biti penzioneri. A sudbina Crne Gore još jedna potvrda da je od američkoga neprijatelja jedino gore biti – američki prijatelj.

(tekst i foto: AntenaM)