Sve je bilo jasno još prošle sedmice, kada je predsjednik Vlade Dritan Abazović na sjednici svoga kabineta, „preskačući“ resornog potpredsjednika Ervina Ibrahimovića, predložio opskurnog klerošovinistu Milutina Đukanovića za člana Odbora direktora EPCG. Dan uoči odlaska u Beograd, na Vidovdan, u trenutku višestruke simbolike, premijer je objavom „usaglašenog nacrta“ tzv. Temeljnog ugovora s umišljajem aktivirao minu ispod svoje Vlade.

I kamikaze su djelovale na zapovijed cara. Abazović je uradio ono zbog čega je iz Beograda instaliran na mjesto šefa izvršne vlasti. Aleksandar Vučić, ni privatno, ni kao predsjednik, ne može da podnese i zato neće dozvoliti da Crna Gora iskoristi svoju šansu za ulazak u EU prije Srbije. Zato je preko svoje lutke zategao političke konce u Podgorici do pucanja.

Vlada Dritana Abazovića teško može da opstane, a nakon iz Beograda dirigovanih poteza, čak i kad bi preživjela, nikako ne može da ispuni „evropsku agendu“. To je prva polovina plana Aleksandra Vučića.

Druga polovina je da za pad ili paralizu „manjinske vlade“ bude okrivljen suverenistički blok. Za površni Zapad stvar treba da izgleda kao pobuna desničara protiv „evropske vlade“, pa još zbog prevaziđenih identitetskih pitanja i podjele mjesta „po dubini“.

Pitanje je koliko je realno da u Vašingtonu i Briselu vide očigledno i razumiju jednostavno – Aleksandar Vučić je hirurški precizno gađao u temelje stabilnosti crnogorskog društva, znajući da im (SAD i EU) može prodati priču o „ostacima korumpiranog režima“ koji pokušava da se vrati na vlast insistirajući na podjelama. Ako su jednom progutali tezu da su klerofašisti koji slave Putina i Mladića spas za Crnu Goru od kriminala i korupcije, ko kaže da neće opet?!

Šta to, prije dvije godine, razuman političar nije mogao da prepozna u profilu vlasti koja je formirana nakon izbora 30. avgusta? I da li je zvanična Podgorica uradila išta da razbije Vučićev stotinama miliona plaćeni monopol na formiranje slike o Crnoj Gori i Zapadnom Balkanu? Pa zar i sama Crna Gora nije medijska kolonija, u kojoj su gotovo sve ključne medijske kuće na daljinskom iz Beograda i/li Moskve.

Prerizično je, dakle, uzdati se da će u Vašingtonu i Briselu konačno spoznati apsurd da usred pakla koji im priređuje Rusija, na Zapadnom Balkanu igraju na emotivne i političke ovisnike o Vladimira Putina. Na one koji i ne pomišljaju da se pridruže sankcijama što ih je Zapad uveo Rusiji zbog klanice i razura koje svakodnevno čini po Ukrajini. Iz Podgorice se ta politička šizofrenija ne može liječiti.

A, da li se, uopšte, nešto može?

Partije koje su ušle u „manjinsku vladu“ili je podržale, a koje u prethodna dva mjeseca nijesu postale dio Abazovićevog stroja za sprovođenje Vučićevog plana, prvo moraju da konstatuju činjenicu – rizik ulaska u taj projekat nije se isplatio. Svima je bjelodano bilo jasno s kim imaju posla, ali drugoga ozbiljnoga izbora nije bilo i u rizik se moralo ući. Sada, kada je Dritan Abazović ostao politički nag, ostanak sa njim ne bi bio hazard, nego političko samoubistvo.

Ukoliko se ne desi kakva dramatična promjena, slijedi skraćenje mandata vladi i, uz neizbježan prizvuk patetike, izborno „biti ili ne biti“ za Crnu Goru. Ili će ovo biti zemlja za život pristojnih ljudi, građanska, sekularna i svoja ili će biti dovršen proces stvaranja svetosavskog kalifata, kojim će, u ime Moskve, upravljati i zvanično ga predstavljati Aleksandar Vučić. Generalnu probu imao je prije neki dan.

Da, da i ja konačno upotrijebim tu riječ – veleizdaja je ime onoga što radi Dritan Abazović. I, da – Crnu Goru nema ko da odbrani osim onih kojima je do nje stalo. A, ako i Zapadu postanu bitne zapadne vrijednosti – dobrodošli u front.

(tekst i foto: Antena M)