Milan Mladenović u jednoj svojoj pesmi kaže da se „ostati isti može samo putem promene“. Ako se za nečiju karijeru i nečiji umetnički izraz taj stih može uzeti kao moto, onda je to Darko Rundek. U prethodne četiri decenije, Rundek se i u radu s grupom Haustor i u solo karijeri stalno menjao i iznova osvajao nove umetničke prostore. Međutim, ostajao je i isti – u svim svojim reinkarnacijama, Rundek je autor neverovatnih pesama koje su važan deo zajedničkog kulturnog, emotivnog, pa i političkog iskustva svih nas koji delimo ovaj jezik. Krajem prošle godine Rundek je u Beogradu održao niz koncerata, te smo tom prilikom razgovorali s njim o tome kako se bolji svet može osmisliti i kroz muziku i kroz aktivizam.

U decembru 2024. u Beogradu imali ste niz rasprodatih koncerta, ali učestvovali ste i na Klimatskom maršu. Šta je ono što spaja vaš javni angažman na bini i vaš javni angažman na protestu?

Spaja ih preklapanje senzibiliteta, odnosa prema stvarnosti, koji s jedne strane može proizvesti pjesmu, a sa druge plesanje na klimatskom maršu. Suradnja s ljudima koji se bave ekologijom, klimatskom krizom, očuvanjem divljine, problemima resursa i uopće perspektivom života na ovoj planeti donijeli su mi i donose mi susrete sa otvorenim, pametnim, senzibilnim, talentiranim ljudima, s kojima se s velikim zadovoljstvom udružujem. Na ovom klimatskom maršu, koji je organizirao „Bunt protiv izumiranja“ sa svojim članovima, bio sam sa Sandom, mojom glavnom suradnicom i savjetnicom o svim temama koje dodirujemo ovim intervjuom, Miljom Vuković, povjesničarkom umjetnosti i aktivisticom, koja vodi platforme: „Plavo i zeleno“, „Za manje smeća i više sreće“, „Divlji Beograd“; pa s Višnjom Kisić i Goranom Tomkom iz Šumskog Univerziteta, Jelenom i Davidom iz restorana VeZa (veganska zajednica), koji su hranili cijeli bend za vrijeme beogradskih koncerata. Hodali smo u gruvu s Bam bam kolektivom, i bili smo kao malo pleme iz budućnosti koje hoda kroz odavno u mahovinu, korov i grmlje urastao velegrad iz bivšeg doba.

Na snimku s jednog od vaših prvih koncerata u Beogradu održanih posle ratova i pada Miloševića, ima jedan fragment u kome se čuje kako kažete da su vam pričali kako su im za vreme protesta bile važne vaše pesme, od „TV mana“ do „Sejmena“. Takođe, godinama unazad, i „Šejn“ i „Ay Carmela“ su neizostavan deo ovdašnje protestne ikonografije. U Beogradu ste ponovo u vreme društvenih previranja, i velikih i raznorodnih protesta. Šta vama kao autoru znači to što vaše pesme prepoznaju ljudi koji se bore za drugačiji, bolji svet?

Moram priznati da mi je to u početku bilo veliko iznenađenje jer nijedna od tih pjesama, izuzevši možda moj prepjev „Ay Carmela“, nije bila zamišljena kao protestna pjesma. Naravno da mi je drago da svojim pjesmama mogu doprinijeti naporu ljudi koji se bore za bolji i drukčiji svijet. Pjesma „Sejmeni“ je, na primjer, inspirirana filmom „Vatrene ulice“, a „Šejn“ sukobom identiteta između western borca za pravdu, nalik Klintu Istvudu, i u njega uživljenog zagrebačkog dječaka Darka. Bolji i drugačiji svijet je u nama kad ovaj koji vidimo prestaje biti isprazan i prozaičan, kako ga često doživljavamo. Veličanstveno je kad se ogromno mnoštvo okupi oko tako delikatne stvari kao što je bolji i drukčiji svijet, čineći to na način koji je bolji i drukčiji.

U svojim javnim istupima često ističete važnost promene paradigme u kojoj živimo. Sa jedne strane stoji svest o tome da bi se trebalo okrenuti degrowth principima i pokušati spasti svet u kojem živimo tako što beskrupulozni rast više neće biti osa oko koje se sve vrti. Sa druge strane stoje kapitalizam i autoritarni režimi, klimatska i ekološka katastrofa, ratovi i humanitarne krize. Da li ste, i kao umetnik i kao čovek, optimistični spram budućnosti i zbog čega to jeste ili niste?

Možemo krenuti od kraja vašeg pitanja. Vjerujem da će u nekim ogromnim koracima vremena jednom doći red i na harmoničan svijet, u kojem će procvasti sve plemenite ljudske mogućnosti. Pitanje je koliko ćemo dolina patnji kao ljudski rod morati do tamo prehodati. Teoretski je još uvijek moguće da se nekim čudom počnemo razumno odnositi jedni prema drugima i prema prirodi čiji smo dio. To bi zahtjevalo velike promjene u načinu života i funkcioniranju društva, ali koje su sasvim moguće i, dapače, vodile bi bogatijem, radosnijem svijetu za mnogo više ljudi nego što je to u ovoj civilizaciji slučaj, kao i odricanje od jednog broja šarenih igračaka i udobnosti koje smatramo dobrim životom. To ima veze s degrowthom, ili od-rastom, koji bi bilo bolje unaprijed organizirati nego da dođe kao imperativna posljedica katastrofa i ratova, izazvanih manjkom sirovina za rast (nafte, metala, plodnog tla, vode, bioraznolikosti). Postoje još u tragovima na ovoj planeti ljudske kulture koje imaju sasvim drukčije principe funkcioniranja.

U prvoj pesmi na poslednjem albumu pevate „zovu te gradovi i ljudi dok još ima neke razlike“. U našem svetu koji se, samo na prvi pogled paradoksalno, u isto vreme guši i u crtanju granica i u „istosti“, koje su to razlike koje vas sad najviše inspirišu i privlače?

U ovom trenutku me stvaralački zanimaju dvije stvari: jedna je kako omogućiti da već napisane pjesme, koje još sadrže svoje tajne, u živom susretu s publikom budu stvarne i autentične. Drugo: kako na snimkama zabilježiti i učiniti privlačnim i zanimljivim proces spontanog stvaranja muzike.

Jedan ste od retkih autora iz mitologizovanih „zlatnih osamdesetih“ koji i dalje ne samo redovno objavljuje novu muziku nego i istražuje nove izraze i nov pristup umetničkom stvaranju, često menjajući i saradnike, pa i geografske prostore gde stvarate. Koliko su vam važna ta stalna ponovna osmišljavanja vlastitog izraza?

Čini mi se da se radi o sasvim prirodnom procesu, valjda je svakom privlačnije otkriti neki novi park nego uvijek šetati po istom. Neku novu livadu, šumu, novog čovjeka, pa makar u onome kojeg poznaješ… Zapravo ne razumijem neku suprotnu potrebu, možda se radi o potrebi za sigurnošću, skloništem, umoru. Ako je o muzici riječ, ona je, kao i život, čitav jedan beskraj mogućnosti u kojem je najveće zadovoljstvo biti u dosluhu s Višom silom. Biti njen izraz koji proizlazi iz slušanja i pažnje.

Bojan Marjanović (Liceulice, foto: N1)