Skip to main content

DARIO HAJRIĆ: Trideset godina propagande stiglo na naplatu

Autonomija 07. мар 2022.
6 min čitanja

Medijska podrška koju Rusija u Srbiji ima zapravo potiče od političke klase

Izražena rusofilija u Srbiji, koja se prethodnih dana manifestovala javnom podrškom ruskoj okupaciji Ukrajine zbog koje se Srbija ponovo našla na pogrešnoj strani istorije nije nikoga preterano iznenadila, a razlog tome nije samo navodno tradicionalno prijateljstvo, već prevashodno decenije ruske propagande koja se na ovim prostorima sprovodi, ističe u intervjuu za Autonomiju sociolog Dario Hajrić.

On je ocenio da je samo mali deo građana istinski informisan, te da propaganda upravo pogađa one nedovoljno informisane, one koji žele jednostavna rešenja, crno-bele slike kojima se pojednostavljuje svet. Dobar primer je, dodao je Hajrić, to što je većinski zastupljeno mišljenje kako je Rusija uvek na strani Srbije iako kroz istoriju ni carska Rusija, ni Sovjetski savez, a ni Ruska federacija nisu uvek donosile odluke koje su išle u korist interesa Srbije već na njenu štetu.

– Politički nas je Rusija vrlo često bukvalno žrtvovala zarad nekih svojih političkih ciljeva i onda se postavlja pitanje zašto većina građana misli da nije tako. Pogledajte novine, pogledajte portale danas i videćemo more ruske propagande. Nisu to samo Večernje novosti i Sputnjik, kao glavni eksponenti takve politike, to je otprilike neka vrsta konsenzusa u ovoj našoj tabloidnoj štampi i na nacionalnim frekvencijama. To je zapravo dobar reprezent onoga što u našim medijima suštinski dominira poslednjih 30 godina – 30 godina propagande. Imamo generacije koje su odrasle u tom narativu kako je Rusija uvek prijateljski nastrojena i kako je uvek uz nas. Naravno da i Zapad ima svoje medijsko prisustvo ovde, to niko ne spori, ali proruski mediji imaju uz sebe nešto što prozapadni nemaju a to je podrška političke klase. Mi ovde imamo stranke, od kojih su neke i na vlasti, recimo Socijalistička partija Srbije, koja doslovno funkcioniše kao eksponent proruskih interesa na Balkanu. Kada se odlučivalo da li će socijalisti da se priklone demokratama ili naprednjacima, kada su demokrate izgubile vlast, Ivica Dačić je otišao prvo u Moskvu po svoje mišljenje, pa se vratio i odlučio da će da pravi koaliciju sa naprednjacima. Dakle, ta vrsta medijske podrške koju Rusija ovde kontinuirano ima zapravo potiče od političke klase, a opet politička klasa tu podršku pruža zbog svojih ekonomskih interesa. Ako bismo bili neka ozbiljna država, koja bi uzela i istražila tokove novca između Rusije i naše političke klase, siguran sam da bismo otkrili veoma, veoma zanimljive stvari, ali to se naravno u skorije vreme neće desiti – ukazao je Hajrić.

Kako je moguće da samo kod postupaka Rusije težimo racionalnosti i čekamo da vidimo šta se tu zapravo desilo i stalno nešto vagamo i nalazimo opravdanja, dok intervencije NATO-a osuđujemo bez razmišljanja i stavljamo se na stranu žrtve, kako i dolikuje?

– Ne bih generalizovao, ovde postoji jedan solidan broj građana koji prepoznaju da je trenutno u pitanju agresija Rusije i koji podržavaju Ukrajinu i izražavaju solidarnost prema njenim građanima. Ne bih otpisao tu grupu koja jeste na pravoj strani istorije. Oni koji nisu, pristupaju politici klubaški – kao da je u pitanju tim za koji navijaš i nije bitno šta se dešava i nije bitno kakvi se potezi povlače dok god mi pobeđujemo.
Imam utisak da je naš lokalni nacionalizam, u momentima kada je Srbija bila slaba i nije bilo nekakvog velikog povoda za busanje u prsa, počeo da se projektuje na Rusiju. Onda je Rusija tu nekako bila zgodna projekcija velike sile, čiji smo mi tobože deo iako nismo nikada bili. Za to je skretanje zaslužno to konstantno forsiranje kroz medije, a ne neka vrsta spontane bliskosti. Na kraju krajeva, ne bi Rusija ovde osnivala svoje portale i kupovala novine da je to nešto spontano i da mi nismo za Rusiju. Ne bi bilo potrebe da nas dodatno truje propagandom, kao što radi.

Kako to da ljudi povlače paralelu između današnjih dešavanja u Ukrajini i Srbiji 1999, a ne vide da su obe zemlje žrtve? Da li je to ta zaslepljenost Rusijom ili nesposobnost da se shvate elementarni politički procesi?

– Mislim da su ljudi pre svega užasno neinformisani. Ako biste sada pitali nasumično deset građana da li je Rusija kao država napala nekoga u proteklih deset godina, verovatno bi rekli da ne znaju ili da nije, iako se to itekako desilo. Rusija je već napadala Ukrajinu, anektirala je Krim, napadala je Gruziju, imali smo rat u Tatarstanu, Siriji, imali smo seriju nekakvih ruskih vojnih intervencija za koje nikada u našoj javnosti nije izrečena nikakva osuda. Ljudi koji su neinformisani na takav način, kada čuju da se dešava nešto, imaju potrebu da se na neki način negde svrstaju, a svrstaće se tako što će čuti nekakvo jednostavno objašnjenje i prosto će ga ponoviti kada dođu u poziciju da pričaju, kada sednu u taksi, kada su u liftu sa komšijom, ponoviće ono što su čuli zato što zaista mnogo ljudi nema veze sa spoljnom politikom, sa stanjem u svetu, ne zanima ih i sve što znaju jeste ono što su pročitali jutros u novinama.
To je neka linija manjeg otpora, više nego nafilovanost propagandom. To je više neka vrsta izvlačenja, osećamo nelagodu zbog situacije za koju bi negde ipak trebalo da imamo nekakav stav. E sad, da li će uzeti pa pročitati unazad šta se dešavalo trideset godina sa istorijom Rusije i Ukrajine, da li će se provući kroz nekakvu literaturu, da li će čitati nekakve strane tekstove, zapadne ili iz Rusije? Neće, nego će pogledati dnevnu štampu i ponoviće ono što su pročitali tamo. Mali broj ljudi zaista prati šta se dešava i zapravo na to propaganda igra. Ponudiće jednostavna rešenja, crno-bele slike koje se lako shvataju i pamte, jednostavne recepte koji pojednostavljuju svet tako da, čak iako nismo upućeni, možemo lako da shvatimo – Ukrajina je napala tamo neke, pa je Rusija došla da brani i eto, imamo celo objašnjenje.

Prethodnih dana se mnogo govorilo o tome da naša vlast ne sme da osudi agresiju Rusije jer se boji reakcije sopstvenog pro-ruskog biračkog tela. Šta je starije, kokoška ili jaje, odnosno da li su političari napravili birače rusofilima ili samo kapitalizuju već postojeće raspoloženje za sopstvene interese?

– Što se tiče našeg predsednika, mislim da on ne obraća preterano pažnju na to što narod ima da kaže po pitanju nekakve svetske politike. Mislim da je zapravo suprotno i da on koristi određene sentimente među građanima da bi se opravdao za odluke koje bi on sam želeo da donese. On ima svoju političku agendu koju konstantno gura kroz medije i onda, kada građani počnu da prihvataju tu agendu na neki način, on kaže šta da radim, rastrgnuće me ako prihvatim ovo ili ako odbijem ono. Na neki način nas podmeće, kao da smo mi loš policajac a on dobar policajac. To je providno, ali imam utisak da je to neki standardni deo njegovog nastupanja u spoljnoj politici.

Informer je u par dana promenio retoriku – od toga da je Ukrajina napala Rusiju do priče Vitalija Klička kako mora u rati i kako Rusija želi da uništi Ukrajinu. Koja je poenta toga – menjamo li stav kao država, pa je bitno da i ljudi promene mišljenje ili opet neka kalkulacija?

– Očigledno je da mi menjamo svoj stav od onog govora u Ujedinjenim nacijama i od tog političkog pritiska koji smo doživeli u proteklih nekoliko dana. Vučiću je očigledno jasno da ne može da sedi na dve stolice i počeo je to da polako menja i kroz medije. Međutim, ne možemo baš toliko lako upravljati javnim mnjenjem. Čak i kada imate potpunu kontrolu nad javnim prostorom treba malo vremena da zaokrene, kao neki veliki brod. Trebaće mu dosta vremena da promeni tu sliku o trenutnoj situaciji, o ratu i o našoj poziciji. Ljudi su već dobili inicijalnu direktivu kako treba da razmišljaju, šta je ispravan odgovor i sada će im trebati malo slušanja drugačije priče pre nego što krenu da prihvataju da tu Ukrajina igra sličnu ulogu koju je imala Srbija 1999. Tako da mislim da je vođa shvatio da se malo preigrao, ali mu sada treba malo vremena da se iskopa iz te nezgodne pozicije u kojoj se našao svojim odlukama.

Čini se da se rusofili najglasnije bune protiv stranog uticaja u Srbiji i targetiraju nevladine organizacije kao izdajničke, dok se istovremeno promocija ruskog interesa ne tretira kao sporna?

– Zaboravljamo da Rusija na svom platnom spisku u Srbiji ima mnoge organizacije koje zastupaju ruske interese i koje uporno poturaju tu priču kako Rusija uvek radi u našu korist. Samo bih podsetio da smo mi Rusiji u bescenje prodali našu naftnu industriju i da smo suštinski izgubili tu energetsku nezavisnost, kakvu-takvu i koliko god da smo imali, i to nije predstavljeno kao neka vrsta izdaje nacionalnih interesa nego je predstavljeno kao uspeh.
Ta vrsta patriotizma je zaista interesantna, pa kada prodajemo fabrike i javne resurse zapadu onda, bože moj, prodadosmo državu, a kada prodajemo Rusima onda je to nekako u redu i niko nema problem sa time. Rekao bih da organizacije koje ćute na jedno, a mnogo su bučne oko drugog imaju određene ekonomske interese.

Koliko smo daleko od promene i toga da konačno realnije počnemo da shvatamo odnose u svetu, da reagujemo racionalno a ne emocionalno?

– Ovo nije jedinstveno naš problem, ovo je više neka pošast globalnog doba da smo zatrpani informacijama i onda se zapravo isključimo i ne pratimo ništa. Ono što moramo da radimo, jeste da gradimo sopstvenu medijsku pismenost, da se ne uhvatimo jednog izvora i ponavljamo ga kao blesavi, nego da proveravamo stvari koje čitamo u tim društvenim mrežama i u medijima koje pratimo, jer bukvalno drugačije nemamo načina da shvatimo šta je istina. I moramo da razmišljamo kritički. Dakle, mi moramo da shvatimo da je svet daleko kompleksniji nego odnosi ljubavi i mržnje između nekakvih državica na mapama. Moramo biti svesni da ako neko mlatara pištoljem to nije dobra stvar, bilo da je u pitanju ludi komšija ili ludi državnik. Kad krenemo od toga, onda će neke stvari postati jasnije. Bojim se da nam to još uvek nije na vidiku. Moramo za početak da i našu dnevnu politiku shvatamo manje infantilno.

Dalibor Stupar (Autonomija, foto: Facebook)