Skip to main content

DALIBOR STUPAR: Licitiranje solidarnošću

Izdvajamo 11. апр 2021.
3 min čitanja

Licitacija na kojoj se našla traka kapitena fudbalske reprezentacije Portugala Kristijana Ronalda, donela je dodatnih 64.000 evra u humanitarni fond za lečenje malog Gavrila Đurđevića. Dečak boluje od spinalne mišićne atrofije, a terapija za koju se skuplja novac košta 2,5 miliona evra. Kratka rekapitulacija – nakon poništenog gola u poslednjim sekundama kvalifikacione utakmice Srbija-Portugal, jedan od najboljih fudbalera sveta Kristijano Ronaldo iznervirano je bacio na travu kapitensku traku; do nje su došli dežurni vatrogasci, predali je humanitarnoj organizaciji „Zajedno za Život“, ova ju je postavila na aukciju na sajt „Limundo“ s ciljem da se prikupe neka sredstva za Gavrilovo lečenje. Najveću sumu ponudile su kladionice „Mozzart“ i traka je postala njihovo vlasništvo.

Sve ovo, kada ljudi i pojedine kompanije iznova i iznova dokazuju svoju humanost i pomažu onima u nevolji, već je viđeno, pročitano, doživljeno i biće ponovljeno još bezbroj puta. Ipak, ima jedna stvar po kojoj se ovaj slučaj jedinstven. Po bezobrazluku, po beskrupuloznosti, po zlobi, po nečovečnosti. Zapravo, ne postoji fin termin i lepa reč kojom bi se najpreciznije okarakterisalo to što se desilo. Naime, nakon što je suma od početka licitacije, kojoj su i mediji posvetili dosta pažnje pa je praćena iz sata u sat, neprekidno rasla i dostigla neverovatnih 14 miliona dinara, krenulo je ludilo – tokom noći 31. marta suma je vrtoglavo počela da se uvećava, ponude su sustizale jedna drugu, 310 miliona, pa 400, 550, 650 miliona, milijarda dinara! Poslednja pouda stigla je na 1,28 milijardi dinara, odnosno oko 10 miliona evra!

Još pre te poslednje sume jasno je bilo da je reč o preterivanju, neozbiljnosti, „šali“ ponuđača, a potresena Gavrilova majka je poručila da je u pitanju nešto najgore što je čula posle dijagnoze svog sina.

– Jako je ružno, jako. Najpre mi je bilo nerealno kada sam videla tu svotu od milijardu dinara. A onda sam pomislila: „Jao, pa ovim parama će sva bolesna deca moći da se izleče“ – rekla je ona za Telegraf.rs. Zbog pritiska javnosti na postupak tog, još uvek neimenovanog ljudskog taloga, administratori sajta napravili su nekakvu rekapitulaciju, proveru ponuđača, izbacili „šaljivdžije“ i spustili cenu na realne osnove.

– Da bismo sprečili ovakvo ponašanje pojedinaca, upravo smo uveli dodatni korak – verifikaciju potencijalnog kupca na ovoj aukciji. Nakon što potvrdimo da je regularan, ponuđač će moći da unese svoju ponudu. Ukoliko onaj ko pobedi na aukciji i pored svega odbije da uplati izlicitiran iznos, protiv njega može biti podneta krivična prijava – poručeno je sa „Limunda. Nije loše, uliva nadu, ali je problem što će to sve važiti za buduće slučajeve, ovi pametnjakovići će se očigledno izvući. Jer, još nije poznato jesu li nadležni organi zainteresovani za njihovo delanje.

A trebalo bi, za primer svim drugim mudrijašima, objaviti javno imena i prezimena tih bednika i pokvarenjaka, ne bi li se makar za trenutak zastideli ako već neće snositi zakonske posledice svog nedela. Jer, šta bi to trebalo da se desi da bi neko normalan i pri zdravoj svesti pomislio – vidi, ljudi skupljaju novac za pomoć teško bolesnoj bebici, daj da im ogadim to? Daj da se sprdam s bolom roditelja, s emocijama humanih sugrađana i da se krišom smejem sa par sebi sličnih „faca“. Kako neko pomisli da je ovim napravio neku foru? Da li se smeju zajedno ili svako u svoja četiri mračna zida? Ili je tu reč o spontanom, tupavom ali uobičajenom ponašanju tih individua, bez jasnog cilja?

Imaju li stručnjaci tu da kažu koju? Da daju dijagnozu? Treba li uopšte takvima potrebna dijagnoza ili je već samo njihovo postojanje dijagnoza sama po sebi? Jesu li oni naša dijagnoza? Današnjeg društva i države?

Govore li nam oni da je u ovoj zemlji poželjno biti bahati bednik, prostak, rušitelj, da nam valja zagađivati okolinu, da valja napadati one koji bi da je štite, drže čistom i pomažu nemoćnima? Je li nam pokazuju da je zapravo pohvalno uništavati ljudima nadu u solidarnost… Imaju li dobar izgovor za svoje ponašanje ili je izgovor potreban svima koji nisu na toj mračnoj strani? Mislim, teško je shvatiti, još teže je prihvatiti da je veliki broj građana zapravo truo, zao, da ne može da podnese lepotu ni čistotu, da mnoge boli solidarnost i međusobna podrška, da im tuđa patnja ublažava sopstvenu beznačajnost.

Iako zvuči, ovo nije još jedan vapaj u stilu „mi kad smo bili mlađi, znali smo šta je poštovanje“ ili onog Albertovog „during the war“. Jeste, smeh je lekovit i nema svetih krava koje ne bi smele biti meta podsmeha. Međutim, valjda zdrav razum kaže da nema opravdanja da se na bilo koji način rugaš tuđoj tragediji. Roditeljima koji poslednju nadu vide u pomoći nepoznatih, humanih sugrađana, nakon što su iscrpeli sve svoje moći, strpljenje, nerve, znanje, pa i novac, zaista ni na koji način ne smete kopati po živim ranama. Žrtvama se ne sme rugati! Ako ne možeš da pomogneš, ne odmaži. Ne ruši, ako već ne znaš da gradiš. Ne budi đubre!

(Autonomija, Foto: Sport klub)