Skip to main content

Bursać: Srpski orlovi bušni ko švajcarski sir

Autonomija 03. dec 2022.
4 min čitanja

Kad umjesto fudbala ideš da braniš pravoslavlje

Zemlja koja je poslala fudbalere da brane pravoslavlje umjesto da igraju nogomet, zemlja koja je poslala selektora da fašističko-rasistički psuje protivničke igrače umjesto da trenira svoj tim, završi ovako. Poražena, osramoćena, isfrustrirana, bijesna na svijet umjesto na sebe.

I sve je stalo u onu jednu skarednu rečenicu nekadašnje legende fudbala, a danas nesretnog selektora Srbije, Dragana Stojkovića Piksija u kojoj se obraća majkama švajcarskih fudbalera.

Piksi u kanalu zla, ne zna protiv koga igra

“Jeb*m li vam majku šiptarsku u piku!”, galamio je Piksi, očigledno aludirajući na albansko porijeklo pojedinih igrača Švajcarske, dok je demonstrirao visok stepen ličnog, zaostalog i primitivnog rasizma i protofašizma.

Za one koji ne znaju, u švajcarskoj selekciji Murata Jakina nalaze se trojica igrača albanskog porijekla – Granit Džaka, Đerdan Šaćiri i Ardon Jašari.

Ali to je ovdje najmanje bitno.

Bitan je motiv, bitna je pozadina, bitno je stanje svijesti srbijanskog selektora i dobrog dijela nacije, sve sa sportskim parastručnjacima, kojima je mržnja prema Albancima potpuno zamutila svijest, popila ono malo mozga i obesmislila logiku. Čak se i prosječno neizainteresovanom čovjeku, koji površno prati sport činilo da Srbija igra prov Albanije ili Kosova, a ne protiv Švajcarske. I to ne zbog švajcarskih nogometaša, nego zbog srbijanskog javnog mnijenja. Tako su mediji u Srbiji i to ne samo sportski zagrijavali atmosferu do bolesnog nacionalističkog usijanja, koje se pretvorilo u medijski linč Švajcaraca.

Kad umjesto fudbala ideš da braniš pravoslavlje

Ali, ponavljam opet, ponajmanje je ovdje riječ o sportu, ako ima išta sportski u Piksiju koji se pretvorio u nekakvu nacionalističku narikaču i ako ima išta sportski u medijima Srbije, koji su pazite sad, kazali kako ova reprezentacija ide da brani pravoslavlje na svjetskom prvenstvu u Kataru (sic!).

Logično bi bilo da ide igrati fudbal, ali ne – u rijaliti zemlji siromašnih, u kojoj su ratni zločinci i učesnici bizarnih TV programa jedine zvijezde, u kojoj neurotik od predsjednika Vučića u istom stanju drži čitavu zemlju, sasvim je očekivano da i fudbalska reprezentacija umjesto fudbala ide da sveti, brani, popuje, da kune i proklinje; ide da čuva pravoslavlje i uzlazi na megdan muslimanima, katolicima i svim ostalim na svijetu zlom. Jednom riječju, imamo na djelu digitalno srednjovjekovlje u svom punom sjaju ili očaju, kako god hoćete.

Objektivno reprezentacija Srbije nije pokazala ništa, a golman koji je na prvenstvu u tri utakmice primio 8 golova bio je najbolji igrač, što valjda dovoljno govori o nemoći, onoj sportskoj. Ali to je posve nebitno, jer ovo je sport, a u sportu ima uspona i padova. Pa opet, umjesto sporta, mogli smo vidjeti gotovo sve – od Vučićevih pretorijanaca na tribinama, do bizarnih sex skandala fubalera. I sve je smrdilo na radikalsku Srbiju i u Kataru. Više se javnost bavila prostitucijom, svingereajem i kojekakvim ublehama uz naravno “odbranu Kosova i svetinja“ od samih utakmica. Jednom riječju, Srbija se predstavila svijetu tačno onakvom kakva i jeste.

Pa su onda, vrlo logično, utakmice bila takve kakve i jesu – na sve su ličile osim na fudbal. Ovi mladi ljudi u dresovima Srbije nisu dorasli zadataku jer su kao i mnogi drugi sportisti pretvoreni u Vučićeve radnike i PR službu na terenu. Zato je i za očekivati da će Vučić lično, u svom patetičnom govoru, preuzeti odgovornost na sebe, glede fudbalskog neuspjeha Srbije iako niko to od njega ne traži, ali je on gruntovni vlasnik zemlje sa svim ljudima i nepokretnostima, pa se tako i ponaša. Naravno, uradiće to u pauzama izljeva bijesa prema kosovskom premijeru Albinu Kurtiju koga naziva teroristom i ološem.

Eto to je taj diskurs u konačnici, to je ta realnost i rijaliti u njoj. Ako vam predsjednik svako veče zlostavlja moždane ganglije pričama o srpskom Kosovu, ako vam silne akademije nauka rade sve kako bi Albance pretvorili u neljude i niža bića i tako decenijama, ako vam selektor izgovara kao najnormalniju rečenicu pred kamerama onu u kojoj bi opštio sa “šiptarskim majkama“ onda su nogometaši na terenu samo i jedino produžena ruka zla koje vlada oko njih, a koje se toliko nagomilalo u Srbiji da ona jednostavno više ne zna gdje je i šta je.

Bar se znaju tući…

Sa jedne strane Aleksandar Vulin drži BIU u ime Rusa, sa druge strane Vučić svako veče u prime time-u “vraća Kosovo“, sa treće strane sluđeni rusofilski narod koji živi u bijedi i iluzijama, i sa četvrte strane situirani rijaliti ljudi poput mladih fudbalera koji su produkt svega toga – eto vam anamneze.

Pa je tako ispadanje s Mundijala najmanje što se desilo Srbiji. Ova noć će proći i svako će se vratiti kući na koncu sa porazom, osim šampiona. Razlika je u tome što se ostale reprezentacije i narodi vraćaju životu koji je dostojan čovjeka, a Srbija se nakon poraza od Švajcarske koji je čitan kao poraz od Kosova vraća samoj sebi, jednom čovjeku i bunaru punom unutrašnjih demona.

E zato je fudbal opasan sport za nacije koje neiživljeno i potisnuto žive svoju neurozu, a i kojima je eksces i skrajnutost prirodno stanje stvari. Zločinac Slobodan Milošević jedom je kazao da Srbi makar “umeju da se biju“, aludirajući valjda kako im je uz epsko jedenje korijenja samo to ostalo. U svijetu u kome danas žive Srbi i Srbija desilo se to da takve narode civilizacija gleda otužno. Nije to više ni prezir, koliko sažaljenje.

Ima li društvenog obrasca, ima li sociometrije koja bi dala dijagnozu, koja bi napravila rez, pa onda na liječenje? Bojim se da je taj voz još tamo sa mrtvim Đinđićem isplovio u nepovrat.

A to što su srpski orlovi pali, najmanji je problem u čitavoj ovoj tužnoj priči o jednom siromašnom društvu, sazdanom od mitova i neistina, duboko zagledanom u sebe, koje ne vidi ostatak planete i tako se ponaša.

(Autonomija)