"Plenumsko odlučivanje u svim segmentima društva legitimnije je i zakonitije od delovanja zvaničnih institucija koje su pogazile zakone"

Sve institucije u Srbiji su se samoukinule. Time što su odlučile da ignorišu zakone i demokratske procedure. Donosioci odluka izmešteni su iz institucija, a odluke koje donose ne podležu nikakvim pravilima, niti društvenim normama.
Primere je izlišno navoditi, jer je to danas i opšta percepcija javnosti: izvršna vlast u potpunosti je potčinjena jednom čoveku, koji svakodnevno krši ustavna ovlašćenja predsednika republike, dok je zakonodavna vlast tek puka glasačka mašinerija i platforma za gradnju kulta ličnosti, dok je pravosuđe potčinjeno jednoj stranci i tek pojedinačni primeri otpora samo su incidenti u opštem sistemu bezakonja.
Time su institucije izgubile i legitimitet, ali i legalitet. I, u konačnici, izgubile su poverenje građana. Jer, ko još veruje da će ga policija zaštiti, pravosuđe odbraniti, ili da su infrastrukturni projekti bezbedni? Pa, ko će smeti da prođe kroz fruškogorski tunel ako ga izgrade oni isti koji su bili odgovorni za renoviranje novosadske Železničke stanice. Kad se izgubi poverenje u banku, banka propadne. Kad se izgubi poverenje u državu, nema države.
Stvar je još gora sa društvenim normama, odnosno fundamentalnim društvenim moralom. Prostakluk, vulgarizam, govor mržnje, targetiranje i huškanje na nasilje dominiraju političkom i medijskom scenom.
U takvim okolnostima, građani imaju ne samo pravo, nego i obavezu da se samoorganizuju, da se samoodbrane.
Trebalo je godina i godina da nastupi otrežnjenje. Nažalost, do njega je došlo nakon tragedije na novosadskoj Železničkoj stanici u kojoj je poginulo 15 osoba, a dvoje teško povređeno. Nije da je to jedina tragedija koja je zadesila ovo društvo. Bivalo ih je onoliko, što u zemlji, što u okruženju. I dok su jedne bile previše “daleko” ili u njima kao “nismo učestvovali”, druge su se pak dešavale uvek nekim “drugima”. Samo da nije na našem pragu.
Ali, novosadska nadstrešnica tresnula je toliko snažno da je zatresla svačiji prag, svi su nekako mogli biti pod njom. I svi smo nekako bili pod njom. Još uvek smo.
Vrag je odneo šalu.
Otrežnjenje je prvi korak.
Onaj drugi, najveći, koji još nisu svi uhvatili, pokrenuli su studenti. A to je korak ka razbijanju straha i dizanju glasa.
I šta su uradili? Istakli su zahteve – najprirodnije, najjasnije i najlekovitije zahteve – koji zapravo podrazumevaju uspostavljanje odgovornosti, temelja civilizovane zajednice.
Pošto su se u ovoj zemlji institucije samoukinule, na te zahteve realno nema ko da odgovori.
I oni su napravili svoju instituciju. Blokirali su fakultete na kojima organizuju plenume na kojima donose odluke o akcijama kojima će primorati društvo da se civilizuje.
Institucija plenuma koju organizuju studenti nije samo najdemokratskija institucija, već je to jedina institucija u zemlji koja funkcioniše u skladu sa demokratskim principima. I stoga jedina institucija koja ima političku težinu.
Zašto ostali društveni činioci ne prepisuju od studenata?
Plenumsko odlučivanje u svim segmentima društva legitimnije je i zakonitije od delovanja zvaničnih institucija koje su pogazile zakone i gaze ih svakodnevno.
Pa, ko uspostavlja pravila igre? Valjda građani odlučuju o tome kakvo će zajednicu graditi. A da bi doneli validnu odluku neophodni su jasni mehanizmi za donošenje takvih odluka.
Plenumsko odlučivanje zapravo je i jedini mogući demokratski način izjašnjavanja u okolnostima u kojima je i institucija izbora apsolutno urušena.
Značaj studentskih plenuma ogleda se i u tome što su oni na javnu scenu vratili institut dijaloga. Jer, ti plenumi su mesta diskusije, razmene ideja, predloga, argumenata… A to je u ovom društvu odavno ugušeno. Baš zato da bi se čuli samo najglasniji, najprgaviji, najvulgarniji, najobesniji… Neprijatelji slobode.
Demokratski izbori biće mogući tek kad se uspostave jasna pravila igre i kontrola izbornog procesa. To će biti nulti izbori na kojima će tek moći da se takmiče politički programi.
Pa, ko će ta pravila uspostaviti? Ovi koji su ih pogazili? Ovi koji su uspostavili zakon rulje? Ovi koji su ugasili političku scenu i nametnuli pravo jačega i ogadili čak i mogućnost bilo kakvog opozicionog političkog organizovanja? Uz malu pomoć opozicionih čimbenika, doduše, čije delovanje nije bilo fokusirano na promenu sistema već na promenu vlasti. I zato opozicija još uvek nema kapaciteta da zahteve studenata artikuliše i realizuje.
Moraće drugačije.
A kako? Pa, studenti su napisali recept. Treba ga samo primeniti. Njihova pobuna protiv sistema zla je jedinstvena, smislena, kreativna i odlučna.
Trenutno nema niti kredibilnije alternative, niti političke snage moćnije od one koja danas u Srbiji obitava u univerzitetskim kampusima.
A ideje koje oni nose su sasvim jednostavne i prirodne, a istovremeno presudne za opstanak društva.
Bez vladavine prava, solidarnosti, društvenog morala – nema ni civilizovane zajednice.
I zato su dobili tako masovnu podršku i u ovoj doskora anesteziranoj javnosti, jer su u zahtevima studenata koji su istaknuti netom nakon korupcionaškog zločina na Železničkoj stanici, građani prepoznali i javni interes i svoj lični interes. Razumeli su jasno da će samo u uređenom i pristojnom društvu i njihova prava biti zaštićena.
(Autonomija, foto: Vojin Ivkov)