Skip to main content

BORIS VARGA: Jeste li sigurni da se jutros niste probudili u Putinovoj Srbiji?

Izdvajamo 26. окт 2019.
3 min čitanja

Nekoliko dana ranije, u poseti Beogradu bio je ruski premijer Dmitri Medvedev, a 4. decembra u Sočiju najavljen je susret predsednika Aleksandra Vučića i Vladimira Putina. I to po 17. put, koliko ih je predsednik Srbije nabrojao.

Kontrast svega toga je cinično zatvaranje vrata Brisela pred Zapadnim Balkanom, odlaganjem pregovora sa Severnom Makedonijom i Albanijom.

Sasvim je opravdano upitati se: Da li smo se nakon premijerkinog potpisa (petak) u subotu probuditi u Putinovoj Rusiji? Naravno da ne, ali nećemo ubrzo ni u Evropskoj uniji. Osim ako niste ranije spakovali kofere za pečalbu ili se odlučili za stalnu iseljeničku vizu.

Srbiji nije potrebna demokratija

Otrežnjenje koje je Zapadnom Balkanu priredila Francuska, u stvari nije ništa novo i neočekivano.

Suspenzija proširenja Unije, na koje se samo pre nešto manje od dve godine zaklinjao Brisel Strategijom do 2025, rezultat je ne samo nedoslednosti, već i velikih geopolitičkih poremećaja na Starom kontinentu poslednjih nekoliko godina. Ključni tagovi te krize su: rat u Ukrajini, izbeglička kriza, Tramp i Bregzit.

U „novoj“ Evropi važe kontra pravila: Nepokolebljiva odlučnost makedonskog premijera Zajeva za učlanjenje u EU i NATO pokazali su se kao njegova naivnost. Ko će se još posle svega ovog na Zapadnom Balkanu usuditi da pravi hrabre i demokratske političke korake? 

Vučićev metod laviranja, obećavanja, praznih priča i stvaranja kriza – izgleda da je daleko održiviji. Tu lekciju će dobro naučiti tranzicioni lideri.

Ne treba se puno izvlačiti na ambicioznu Francusku i nedostatak konsenzusa unutar EU. Druga strana profila Evropske unije poznata je još iz ratova u bivšoj Jugoslaviji 90-tih: inertno, neodlučno, povremeno unialteralno, ponekad licemerno i uvek spremno – „izražavanje žaljenja“.

Zapad je očigledno procenio da većini birača u Srbiji nije potrebna demokratija, da su od početka obnavljanja višestranačja skloniji da podrže nacionaliste i autokrate tvrdorukaše, zato im odgovara da u Vučiću imaju svog „malog Putina“. Svog stabilokratu. Sa srpskim autokratom može direktno da se pregovara; srpski stabilokrata jedini ima moć da završi pitanje Kosova… I po cenu da se svi međusobno protokolarno pretvaraju da se tu uopšte nešto rešava.

Po cenu da ispašta krhka „postpetooktobarska“ demokratija, važno je da u miru i stabilnosti cveta biznis. Nemačka diplomatija se hvali da je „spoljnotrgovinski partner broj jedan“, da je ta zemlja od 2000. godine u Srbiju uložila oko 2,4 milijarde evra i da je zahvaljujući tome otvoreno oko 60.000 radnih mesta. Preko 60 odsto trgovine Srbije se odvija sa EU i svi su donedavno bili sigurni da Unija nema alternativu…

Rusija je svesna toga da za ljubav treba više od molitvi i slavne prošlosti. Privilegovanim odnosom u trgovini na nivou bivših sovjetskih republika, Srbija je iskoristila ukrajinsku krizu, „rat sankcijama“ između Zapada i Rusije, te je od 2015. do 2018. godine skoro duplirala svoj izvoz u Rusiju.

U Srbiji, Putin je verovatno popularniji i od samog Vučića

Sporazum sa Rusijom o izgradnji centra za nuklearnu nauku najverovatnije znači pristanak na proizvodnju zabranjene energije, a Srbija je najlojalniji partner ruskog energetskog lobija na Balkanu po pitanju nafte i prirodnog gasa. Ona strpljivo čeka neki od budućih ruskih gasovoda.

I ODKB je tu, još samo fali Vučićev potpis na rusku vojnu bazu u Nišu…

Dobar car i loši bojari

I još jednom se upitajte da li ste sigurni da se već niste probudili u Putinovoj Srbiji? Samo nas možda o tome još nisu obavestili.

Srbija poslednjih godina strmoglavo pada na listama organizacija koje prate stanje demokratije u svetu. Najugroženije su medijske slobode, sve prisutnija je cenzura na internetu, a država proganja nezavisne i posebno strane medije. Korupcija cveta. Situacija je slična kao u Rusiji nakon 2004. godine.

U srpskoj javnosti se forsira priča o sumnji u efikasnost demokratije, primer emotivne kampanje uvođenja smrtne kazne. Više od dve trećine građana ne podržava EU integracije, ako je za to uslov priznavanje Kosova.

Vučić je, kao i Putin, dobar car sa lošim bojarima koji umesto institucija lično rešava probleme od preseljenja onih koje su se našli na putu njegovih bagera, do nezavisnih medija koji štrajkuju glađu ispred njegovih vrata.

Članove opozicije i neistomišljenike se u Srbiji na ulici podmuklo prebija, kao i u Rusiji. Vučić, baš kao i Putin, predstavlja sebe umerenog u odnosu na ekstremnu desnicu. I to je ta ista polittehnologija.

Međutim, u Srbiji je opozicija evroskeptičnija od vlasti; u pojedinim slučajevima i rusofilskija. „Dveri“ Obradovića i „Zdrava Srbija“ Stamatovića su za puno priključenje Evroazijskom ekonomskom savezu. Po prvi put u srpskoj tranziciji imamo situaciju da Rusi u Srbiji kontrolišu vlast i opozciju.

U inostranstvu, Putin je najpopularniji u Srbiji. U Srbiji, Putin je verovatno popularniji i od samog Vučića. Srbija je dovoljno Putinova, pa ne mora da ulazi ni u kakav savez sa Rusijom. Sve i da se više ni pedalj ne pomeri prema Rusiji, Srbija je sada već dovoljno daleko od EU.

(Autonomija, foto: Beta)