Skip to main content

BORIS PAVELIĆ: Napada žene, ulaguje se vojnicima, odlikuje osumnjičene zločince

Stav 19. jul 2022.
7 min čitanja

“Lažljivica” i “protuha”. Tako je hrvatski predsjednik Zoran Milanović u prošli petak nazvao umirovljenu profesoricu matematike u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu, koja je u medijima anonimno potvrdila kako je Milanovićeva supruga prije nekoliko godina od nje zahtijevala da njihovome starijem sinu povisi završnu ocjenu iz matematike. Milanović je izjavu dao u vrijeme kada hrvatskim javnim prostorom već petnaestak dana dominira otkriće dnevnika Jutarnji list od 4. srpnja da je supruga hrvatskog predsjednika Sanja Musić Milanović izvršila pritisak na ravnateljicu Klasične gimnazije Zdravku Martinić-Jerčić kako bi dvije već zaključene ocjene njezina mlađeg sina, gotovo tjedan nakon završetka škole, iz četvorki bile provišene u petice, što se i dogodilo.

U članku koji je o tome objavio Jutarnji list, umirovljena profesorica matematike u Klasičnoj gimnaziji, koja nije željela biti imenovana, potvrdila je da je isto to Sanja Musić Milanović pokušala i prije nekoliko godina, kada je stariji sin obitelji Milanović u istoj toj školi iz matematike dobio ocjenu koju je njegova majka smatrala preniskom. U to je vrijeme Milanović bio hrvatski premijer, ali je spomenuta profesorica, usprkos pritisku tadašnje premijerove supruge, odbila povisiti ocjenu njezinu sinu. Danas, međutim, kada je intervenirala ista žena, ali ovaj put supruga predsjednika Republike, mlađem sinu povišene su čak dvije ocjene, iz matematike i latinskog – obje s četiri na pet.

‘Skini mi se s kičme više…’

“Citiraju nekakvu anonimnu profesoricu, koja je u penziji”, komentirao je to u petak Milanović. “Štite identitet nekakve lažljivice, ali identitet djeteta, to nije bitno. Mi, naravno, znamo tko je ta protuha, ona je slala po 14 djece na popravni ispit. Toliko o profesorima”, rekao je predsjednik Republike o umirovljenoj profesorici matematike. Nije propustio komentirati ni postupak njezine nasljednice, koja je, za razliku od profesorice u mirovini, ove godine popustila pritisku. “Ta će nastavnica matematike sad morati reći na policiji tko je na nju vršio pritisak ili neće reći. I kako se to vrši pritisak u sustavu elektroničkog ocjenjivanja, ja to ne znam. Skini mi se s kičme više”, kazao je.

Nije to prva reakcija kojom je hrvatski predsjednik na svoj, blago rečeno, neuobičajeni način komentirao neprimjererni postupak svoje supruge. Dan nakon što je Jutarnji list objavio članak, Milanović je izdavača tih novina, tvrtku Hanza media, nazvao “bandom” i “kriminalnom organizacijom Handžar medija”. “Utjecaj moje žene je nikakav. Ali, ona je moja supruga i sve što piše se gleda drukčije. Da je to meni mama napravila kad sam imao 17 godina, ja bih poludio, ali mama je mama”, kazao je Milanović, davši tako nehotice i ime cijelom slučaju, koji su hrvatski mediji odmah prozvali “Aferom ‘mama je mama’”.

Zoran Milanović žene ne brani tako usrdno kao što je opravdavao postupke svoje supruge. Štoviše: poznat je po osornome, nerijetko i uvredljivom ophođenju prema ženama. Počelo je to tek šest mjeseci nakon što je prisegnuo za predsjednika, potkraj rujna 2020. godine, kada su Dalija Orešković i Marijana Puljak, saborske zastupnice stranke Centar, benignim performansom u središtu Zagreba ironizirale njegove postupke. Furioznim odgovorom Milanović je šokirao javnost. Dvije saborske zastupnice – Daliju Orešković, bivšu predsjednicu Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa – koja je podigla ugled te institucije, i perspektivnu političarku Marijanu Puljak – nazvao je “samodopadnim narikačama”, “malim ometačima” i “tabulama rasama”, rekavši da su “za promatranje” te ih, prema popularnom filmu o dvjema američkim kućanicama koje završavaju tragično ne uspijevajući probiti okove vlastite nasilne sredine, posve neprimjereno nazvao “Thelmom i Louise”.

Udar na ‘arhetipsku i samodopadnu ljevičarku’

Taj Milanovićev napad na Orešković i Puljak označio je početak sada već posve jasnog običaja hrvatskog predsjednika da napada one koje se, opravdano ili ne, smatra “slabijima” – žene, predstavnike manjina, nevladine aktiviste i novinare – a da se, s druge strane, ulaguje onima koji, opet navodno, imaju moć: vojnicima, policajcima i ratnim veteranima. Nije prošlo dugo od predsjednikova napada na Orešković i Puljak, kada je izvrijeđao aktivistkinje feminističke udruge B.a.B.e, jer su kritizirale njegove relativizacije borbe protiv seksualnog nasilja nad ženama. Milanović je kazao kako se protiv seksualnog nasilja nad ženama treba boriti, ali i da ne misli da bi se trebao posebno zanimati kada o seksualnom nasilju “zapomažu hollywoodske glumice, koje iz kreveta ne izlaze za manje od pet milijuna dolara”.

Udruga B.a.B.e. tu je Milanovićevu izjavu ocijenila “zapanjujućom”, nazivajući je “javnim omalovažavanjem i obeshrabrivanjem žrtava seksualnog nasilja”, koje “trivijalizira temu i služi samopromociji”. B.a.B.e. je priopćenjem podržala i pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić, kojoj je Milanović uzvratio Facebook statusom, u kojemu ju je nazvao “takozvanom pravobraniteljicom”, a njezino priopćenje “produhovljenim poput obrasca za poreznu prijavu”. U izjavi novinarima dan kasnije, Milanović je napad nastavio izjavom koja je zvučala poput osobnog ponižavanja: “Ona je osam godina radila taj posao, toliko da ja stvarno ne znam kako se ta osoba zove. Dobila je još osam godina mandata o vašem trošku u prosincu 2019. godine”, rekao je Milanović.

Otprilike u isto vrijeme, u listopadu 2020. godine, Milanović je napao i saborsku zastupnicu te feminističku aktivistkinju Radu Borić, nazvavši je, među ostalim, “predvodnicom kabale koja ga je blatila i opstruriala gdje i kako god je stigla” te “arhetipskom i samodopadnom ljevičarkom”. No, kada je taj Milanovićev istup dan kasnije kritizirao Žarko Puhovski, umirovljeni profesor filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i jedan od najuglednijih hrvatskih aktivista za ljudska prava, uslijedio je iznimno grub i nekorektan napad hrvatskog predsjednika, koji je Puhovskog nazvao “jednom od najnečasnijih pojava na hrvatskoj javnoj sceni”, optužujući ga – implicitno, ali jasno – za izdaju. “O politici i moralu govori čovjek koji je 1972. godine bio svjedok optužbe na montiranom procesu zagrebačkim sveučilištarcima (I. Z. Čičku, D. Budiši i inima). Puhovski je aktivno doprinio tome da se skupina bezazlenih mladića i djevojaka utamniči na nekoliko godina i da nakon toga dva desetljeća žive kao građani drugog reda”, napisao je na Facebooku Milanović, dodajući kako se “Puhovski na sudu držao kao pravi ‘druker’, ništarija (…)”

Odlikovanja osumnjičenim za ratne zločine

Opisani Milanovićevi napadi na žene i nevladinog aktivista – ljude, dakle, čija se javna “moć” svodi uglavnom na posjed javne riječi – zapanjili su javnost, jer su bili među prvima. No u sljedeće dvije godine, pa sve do danas, Milanović na sličan je način, grubo, kavanski i za demokratskog političara nedopustivo, napao toliko žena, predstavnika nacionalnih manjina – Milorada Pupovca, predstavnika hrvatskih Srba naročito – novinara i aktivista, da je danas, na polovini njegova predsjedničkog mandata, posve jasno da je to naprosto njegov uobičajeni način političkoga govora.

Ali – samo prema nekima. Jer – kada je, s druge strane, riječ o veteranima Domovinskog rata, vojsci i policiji, Milanovićeva se retorika stubokom mijenja i hrvatski se predsjednik pretvara u oličenje poniznosti, suštu zahvalnost i nesuzdržano divljenje. Išlo je to toliko daleko da je Milanović, primjerice, vratio državna odlikovanja Branimiru Glavašu, ratnom gospodaru Osijeka, kojemu je Ustavni sud Hrvatske ukinuo pravomoćnu presudu na zatvorsku kaznu od osam godina za ratni zločin likvidacije srpskih civila u Osijeku, i to ne zato što činjenice nisu bile precizno utvrđene, nego zato što presuda navodno nije jasno precizirala – kada je počeo rat u Hrvatskoj.

Također, Milanović je, uručujući za Dan pobjede, 4. kolovoza 2020. godine, odlikovanja postrojbama Hrvatskog vijeća obrane za sudjelovanje u operaciji “Oluja”, jedno od njih osobno predao u ruke ratnom zapovjedniku HVO-a u Mostaru Zlatanu Miji Jeliću, kojega je Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine optužilo za ratne zločine, a hrvatsko pravosuđe, prema toj optužnici, protiv Jelića pokrenulo istragu. Također, za Milivoja Petkovića, ratnog zapovjednika Glavnog stožera HVO-a, koji je pred Haškim sudom osuđen na 20 godina zatvora zbog zapovjedne odgovornosti za ratne zločine HVO-a počinjene nad Bošnjacima 1993. godine, Milanović je izjavio kako “nije ratni zločinac” – a onda je sam Petković, nekoliko mjeseci kasnije, u osobnome pismu predsjedniku Haškog suda, kojim je molio prijevremeno puštanje iz zatvora, prihvatio presudu i pokajnički priznao vlastitu odgovornost.

Genocid počinjen u Srebrenici postoji, ali…

Povrh svega toga, Milanović je u nekoliko navrata opravdavao nasilne postupke hrvatskih policajaca na hrvatskim granicama prema izbjeglicama, a svojim je izjavama i relativizirao ignoranciju kojom hrvatska država tretira likvidaciju srpske obitelji Zec u Zagrebu, što je jedan od najtežih hrvatskih ratnih zločina i najvećih propusta hrvatskog pravosuđa uopće.

Milanovićev odnos prema Bosni i Hercegovini također se uklapa u taj obrazac predsjednikova prezira prema “slabijima” i veličanja “moćnih”. Dok, s jedne strane, ne skriva političke simpatije prema članu Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda srpskog naroda Miloradu Dodiku, s druge je strane sklon neprimjerenim izjavama prema Bošnjacima, koje su znale otići toliko daleko da je Milanović relativizirao čak i zločin počinjen nad Bošnjacima u Srebrenici, rekavši kako “jest genocid, ali onda za neke teže zločine moramo izmisliti novo ime.” “Postoje genocidi i genocidi. Postoji genocid nad židovskim narodom, postoji genocid u Ruandi, postoji genocid u Srebrenici, odnosno, jedan događaj je definiran kao genocid, a genocid ima vrlo širok raspon. Postoji genocid i u Drugom svjetskom ratu, postoji Jasenovac. Dakle, nije sve isto kao što ni svaka žrtva nije ista”, kazao je Milanović 6. prosinca prošle godine.

Takva Milanovićeva retorika ponukala je 18 uglednih hrvatskih nevladinih organizacija za ljudska prava da 8. prosinca prošle godine objave otvoreno pismo predsjedniku Republike, u kojemu su, među ostalim, napisale i ovo: “Predsjedniče Milanoviću, stali ste uz stranu sirovog nacionalizma temeljenog na mitovima, prošlim traumama i predrasudama, a ne na stranu kritičke privrženosti ovome društvu i negacije isključivosti. Stali ste na stranu moćne i privilegirane manjine nasuprot obespravljenih i marginaliziranih manjina, ali i svakog stanovnika i stanovnice Hrvatske koji radi na tome da živi u normalnoj zemlji. Stali ste na stranu protagonista najmračnijih događaja u našoj povijesti i najružnijih djela sadašnjosti. Stali ste na stranu Viktora Orbana, Franje  Tuđmana, Tomislava Merčepa, Milorada Dodika, Dževada Mlaće i Ratka Mladića.”

‘Poštedite nas ispada frustracije i bijesa’

Aludirajući na Milanovićev inauguracijski govor, u kojemu je 18. veljače 2020. godine od građana molio “zrno razumijevanja za buduće greške”, nevladine su organizacije svoje otvoreno pismo zaključile ovako: “Predsjedniče, tražili ste zrno razumijevanja za svoje greške, ali od građana i građanki ove zemlje ga nećete dobiti, jer u vašim greškama tutnji namjera da povrijedite i ponizite najranjivije dijelove našeg društva. Milanoviću, ma koliko vam se predsjednička funkcija čini teškom, to je teret koji ste preuzeli i s kojim morate živjeti još tri godine. Nađite si svrhu, a hrvatske građanke i građane poštedite svojih ispada frustracije i bijesa.”

Danas, sedam mjeseci nakon tog zahtjeva hrvatskih aktivista – na čijem je radu, usput, uvelike osvojio predsjednički mandat – očito je da ga Milanović nije poslušao, niti to kani. Dapače: sada su njegovom žrtvom pali i srednjoškolski profesori, i to zato što su smogli hrabrosti da se suprotstave nedopustivom postupku njegove supruge. Riječ je o duboko protudemokratskom i opasnom ponašanju predsjednika Republike: on privatizira položaj tako što napada državne službenike, jer su se oduprli pritisku njegove  supruge, koja je utjecaj prve dame pokušala iskoristiti za nezaslužen osobni probitak. Takvi su izgredi mogi biti karakteristični za tuđmanovsku autokraciju devedesetih, koje se danas srami i sama Hrvatska demokratska zajednica, ali ne bi smjeli biti za demokratsku Hrvatsku, članicu Europske unije. Strahovati, međutim, ipak ne treba: neće sadašnji predsjednik olabaviti čvrstoću hrvatske demokracije ma koliko to, onim svojim freudovskim karikaturalnostima, uporno pokušavao. “Mama je mama” – dobro, za Milanovića očito jest, ali, Bože moj, ima i onih koji su stali na vlastite noge – i doslovno, i politički.

(Al Jazeera, foto: Lupiga.com)