Skip to main content

BORIS PAVELIĆ: Mnogo će truda trebati da se popravi šteta koju u BiH nanosi Zoran Milanović

Stav 18. sep 2022.
6 min čitanja

"Nove svađe, očito, tek počinju"

Trebat će mnogo dobre volje i političke mudrosti da se popravi šteta koju je hrvatsko-bošnjačkim odnosima u posljednje dvije i pol godine nanio predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović. A njegov je prvi predsjednički mandat tek prošao prvu polovinu; osvoji li i drugi, i nastavi li kao dosad, Hrvatska će se, nažalost opravdano, moći pozdraviti s bilo kakvim suvislim partnerstvom i povjerenjem u najvažnijoj susjednoj zemlji, s kojom je povezuje toliko mnogo važnih i neraskidivih veza.

Od svih neugodnih iznenađenja što ih je svojim biračima od početka mandata priredio, poput logoreične svadljivosti i paradne fascinacije militarizmom, Milanovićev skandalozni odnos prema Bosni i Hercegovini svakako je najveće. Sada je već obeshrabrujuće dug katalog njegovih uvredljivih izjava prema Bošnjacima, kao što je podjednako dug i katalog njegove upadljive, politički potpuno nelogične naklonosti prema glavnome nasljedniku agresivnog velikosrpstva u BiH, najmoćnijem političaru Republike Srpske, Miloradu Dodiku.

I dogodilo se, dakako, ono što se u takvim okolnostima nije moglo dogoditi drukčije: traumatizirani višegodišnjim očekivanjem da će iz susjedstva dobiti bar kakvo-takvo razumijevanje za svoj položaj, te iziritirani upornim Milanovićevim provokacijama, politički i društveni bošnjački autoriteti u BiH počeli su prema Milanoviću – a s njim i prema Hrvatskoj – refleksno i apriorno reagirati s odbojnošću, onako kako reagira svatko čija su opravdana očekivanja uporno, sustavno i opetovano iznevjerena: Hrvatska naime – ma što tvrdio Zoran Milanović – nipošto nije zemlja čije se političko i civilizacijsko sudjelovanje u Bosni i Hercegovini u posljednjih trideset godina može nazvati ljekovitim, dobronamjernim, spretnim i upućenim. Nažalost, upravo je suprotno, premda jest bilo i svijetlih trenutaka, kakav je bio, primjerice, boravak bivšeg predsjednika Ive Josipovića u Sarajevu, Ahmićima i Križančevu selu 2010. godine, na samome početku njegova predsjedničkog mandata.

Razgradnja temelja

Do danas, međutim, od tog Josipovićeva pokušaja postavljanja temelja za nove i drugačije odnose, utemeljene na prihvaćanju povijesne odgovornosti i dobroj volji za zajedničku i mirnu budućnost, nije ostao ni kamen na kamenu. Razgradnju tog Josipovićeva temelja, čije je osnove postavio još Stjepan Mesić, započela je već Milanovićeva prethodnica Kolinda Grabar Kitarović; ali način na koji je tu razgradnju nastavio i proširio Zoran Milanović, političar koji je predsjednički mandat osvojio sa socijaldemokratskim programom čistih odnosa i uzajamnog poštovanja u regiji, šokirao je i najiskusnije: takva razina uvredljivog i svađalačkog govora upućenog susjedima muslimanske vjere i bošnjačke nacije nije zapamćena čak ni u vrijeme ratnog vođe Franje Tuđmana.

Do koje je razine Zoran Milanović pokvario odnose s Bošnjacima, jasno je rekao reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein efendija Kavazović, u intervjuu što ga je 30. kolovoza dao zagrebačkom tjedniku Nacional. “Žalosno je to kako gospodin Milanović govori o Bosni i Hercegovini i o Bošnjacima”, kazao je, uz ostalo, Kavazović, dodajući kako “niko neće imati koristi od tog idenja prstom u oko, tih pokušaja da se jedan narod ponizi, kao ni od hodanja po Bosni kao da se radi o teritoriju Republike Hrvatske”.

Reis je otvoreno progovorio i o političkim implikacijama Milanovićeve politike u BiH. “Ja razumijem”, rekao je, “strahove onih koji politički predstavljaju značajan dio građana Bosne i Hercegovine, ne samo Bošnjaka, kada ne žele s takvim politikama praviti kompromis niti im popuštati. To nije dobar put. Nije pametno Bošnjake ni politički ni na bilo koji drugi način zbijati u kut. Tako se ništa neće postići. Ne samo zbog bosanske tvrdoglavosti nego i zbog toga što se na strahovima, ucjenama i sijanju mržnje ne može izgraditi ničija bolja budućnost.” Valja, pritom, naglasiti kako mišljenje reisa Kavazovića ne izražava tek uvjerenje muslimanskih vjernika, nego takva stajališta dijele, kao što je poznato, gotovo svi bošnjački političari, a s njima i dio hrvatskoga političkog tijela u BiH, onaj koji nije pod kišobranom Hrvatskoga narodnog sabora.

Sumnja u genocid

Međutim, čak ni takva, otvorena i alarmantna upozorenja najvišega muslimanskog vjerskog autoriteta u BiH nisu bila dovoljna da Zoran Milanović primiri svoju politiku demonstrativnog nepovjerenja prema Bošnjacima. Vidjelo se to vrlo brzo nakon Kavazovićeva intervjua Nacionalu, na regionalnom samitu diplomatske inicijative Brdo – Brijuni na Brdu kod Kranja u Sloveniji 12. rujna, kao i dan kasnije, 13. rujna, kada je hrvatski predsjednik boravio u Bosni i Hercegovini.

Bilo bi dovoljno već i to što je Milanović u Brdu kod Kranja demonstrativno zagrlio Milorada Dodika, a tek se ovlaš rukovao sa Šefikom Džaferovićem i Željkom Komšićem. Ali, kad bi bilo samo to: dan poslije samita, u utorak, 13. rujna, beogradski dnevnik Danas na svom je portalu objavio vijest s naslovom “Milanović na radnom ručku samita Brdo Brioni: ‘U Srebrenici nije bio genocid’”. Prema Danasu, Milanović je pred okupljenim predsjednicima svih država bivše Jugoslavije, zajedno s predsjednicima Kosova i Albanije, izjavio ovo: “Ima raznih vrsta genocida, ali u Srebrenici nije bio genocid”. Dan kasnije, Milanovićev je ured demantirao tu vijest jednom jedinom rečenicom: “Laž, a laži ne komentiramo.” No bilo je već kasno: istog dana, 13. rujna, na neslužbenu su vijest – nekorektno, ali psihološki shvatljivo – dramatično reagirali brojni bošnjački i građanski politički i društveni autoriteti u BiH, uključujući i Islamsku zajednicu BiH, a udruženje Majke enklave Srebrenica i Žepa Milanoviću je poručilo kako u Srebrenicu više nije dobrodošao. Naknadno, drugog dana, Milanovićev demanti relativizirao je kabinet bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića, iz kojega su sarajevskom portalu klix.ba kazali kako je “tačno da je predsjednik Hrvatske na radnom ručku u Brdu, ponavljajući svoje ranije javno izrečene stavove, dovodio u pitanje presude Haškog tribunala o genocidu u Srebrenici”. Naposljetku, i sam je Milanović potvrdio da je njegov vlastiti ured lagao kada je ustvrdio da je beogradski Danas lagao: 15. rujna, hrvatski je predsjednik Danasovu vijest komentirao izjavom kako “ima potrebu govoriti o tome što je genocid”, dodajući kako “ne smije biti tabu tema”. A potom je još jednom ponovio svoju već poznatu relativizaciju nalaza Haškog suda: “Genocid je politička metrika, nešto što je jedna grupa ljudi odredila. To nije prirodni zakon. Ne smije biti svetih krava”.

Dva dana prije toga, Milanović je bio u Jajcu, na svečanosti koja je nazvana “27. godišnjicom oslobođenja tog grada”, ali na njoj – gle čuda! – nije bilo nijednoga bošnjačkog predstavnika. Poštenije bi bilo da su taj skup nazvali onim što je i bio: klasičan predizborni skup HDZ-a BiH, jer jedva da je imao ikakve stvarne veze s obilježavanjem oslobođenja bosanskog grada od velikosrpske okupacije. Jer, ovako je, usred Bosne, pred okupljenim hrvatskim političarima i vojnicima, među kojima nije bilo susjeda Bošnjaka, govorio Zoran Milanović: “Ne samo Jajce u operaciji ‘Maestral’, nego i Mrkonjić Grad i drugi prostori koje su Hrvatska vojska i Hrvatsko vijeće obrane, braća po oružju, zajedno – uz povremenu, ali vrijednu pomoć, i to treba pošteno naglasiti, Petog korpusa vojske Bosne i Hercegovine, Armije Bosne i Hercegovine – oslobodili u operaciji ‘Južni potez’, mjesec dana nakon ove operacije omogućilo je da se sjedne za stol.” Naime, kaže Milanović: “Deblokadu Sarajeva i druge velike stvari u ratu ’95. godine nisu postigli ni američki, ni britanski, ni francuski bombarderi, lovci i zrakoplovi, nego čizme na terenu i krv hrvatskih vojnika. To je istina, i to dokazujte svaki puta. Za to možda na kraju ne trebamo zahvalnost, ali moramo to ponavljati.” I na kraju, kratka povijesna lekcija:

“I Hrvoje i Tvrtko su imena koja koriste samo Hrvati, činjenica da su to imena koja su preuzeli kroz svoju povijest i zadržali samo Hrvati, da su to imena povijesti najvećih velikaša ove zemlje u srednjem vijeku do dolaska osmanlija, to govori da se ovdje i nas nešto malo pita.”

Druženje s Dodikom

Bio je to, u jednu riječ, još jedan govor u kojemu je Milanović umanjio ulogu Armije BiH u zajedničkom oslobađanju 1995. s hrvatskim snagama, ali i još jednom, čak i u deblokadi Sarajeva, što je, naprosto, frapantno činjenično netočno. Na kraju Milanović nije odolio ni svojoj potrebi da spomene “osmanlije”, što će svako osjetljivije uho – bilo to uho političara, bilo povjesničara, bilo žrtve – čuti kao očitu, ali proizvoljnu i nekorektnu aluziju na današnje Bošnjake. Na kraju, da kontekst bude upotpunjen, Milanović je poslije Jajca otišao – na druženje s Miloradom Dodikom na njegovo imanje kod Laktaša; imanje o kojemu se – kao i o svoj Dodikovoj golemoj imovini – u medijima itekako kontroverzno pisalo. A onda je još, dva dana kasnije, 15. rujna, ovako objasnio to svoje druženje s tim veličateljem srpskih ratnih zločinaca: “To je bilo druženje i razgovor uz kavu. U interesu svih u BiH je da se Daytonski mir poštuje. Je li to dovoljan razlog za odlazak kod Dodika na njegovo imanje? Nije normalno da ja nakon dana proslave oslobođenja Jajca, starog grada Hrvoja Vukčića Hrvatinića, umjesto na druženje s Bošnjacima i njihovim predstavnicima, kojima je Hrvatska vojska omogućila da bez ispaljenog metka dođu u svoj grad, da ja idem kod Dodika. Ali, takvo je vrijeme. Hrvatska vojska je oslobodila Jajce, nitko drugi”.

Takvo je vrijeme? Nije “takvo vrijeme”, nego ga je takvim učinio Zoran Milanović. Zašto – nikome nije jasno. Što time želi postići – ni to nikome nije jasno. Ali, jedno ipak jest jasno: to što o Milanovićevom odnosu prema susjednoj zemlji misle mnogi u Hrvatskoj. Najbolje je to ovih dana, u jednome svom komentaru na Facebooku, opisala novinarka Jutarnjeg lista Snježana Pavić, obaviještena kolegica koja je godinama, temeljito i iscrpno, za zagrebački Jutarnji list izvještavala o Bosni i Hercegovini: “Šute ljudi jer nas je sramota. On je predsjednik države, mjesecima radi užasne stvari, ne možeš ga kritizirati kao normalnog političara, jer on to nije – čak ni na toj razini uobičajenoj na Balkanu. Užasno je to što govori i to što radi. Tješimo se da nema nikakvih ovlasti.” Premda ni to nije baš sigurno: Milanović je vrhovni zapovjednik Hrvatske vojske, i iz nekog je razloga – baš sad, usred predizborne kampanje u BiH – počeo inzistirati da časnici HV-a sudjeluju u misiji Eufor – Althea. Nove svađe, očito, tek počinju.

(Al Jazeera, foto: Lupiga)