Skip to main content

BORIS PAVELIĆ: Hrvatska u BiH vodi destruktivnu politiku uvrede

Stav 10. nov 2022.
5 min čitanja

Politička je tragedija dugoročnih razmjera to što se Bosna i Hercegovina, umjesto da sama zahtijeva sudjelovanje Hrvatske vojske u misiji EUFOR-a Althea, tome ogorčeno protivi. Zato neka odmah bude jasno: za to je odgovorna hrvatska vlast, i nitko drugi. Prije svih, Zoran Milanović i Andrej Plenković. Najpreciznije: predsjednik Republike Hrvatske, Zoran Milanović.

Kakve posljedice žanje Milanovićev destruktivni politički um, s dubokom nelagodom svjedočimo ovih dana. Kratka kronologija: već nekoliko mjeseci hrvatski predsjednik javno i bespogovorno zahtijeva da HV postane dijelom međunarodnih vojnih snaga u BiH. Evo kako je taj zahtjev formulirao polovinom rujna, petnaestak dana prije važnih i osjetljivih izbora u BiH, baš u času kada su političke tenzije bile na vrhuncu: “Hrvatska će kao ravnopravna članica NATO-a ravnopravno sudjelovati i u svim pojavnim aktivnostima i djelatnostima tog NATO-a, ali prema vlastitoj volji i prosudbi…”. Pa je još priprijetio: “…tome se nitko u NATO-u neće suprotstaviti i bolje je da se ne suprotstavljaju, jer naše namjere nikad nisu bile gramzive, predatorske, nego obrambene i humane.” Na kraju, dobrosusjedski “Zucker kommt zuletzt”: “Oni kojima smo spasili glavu i omogućili državu danas ne pokazuju ni minimum kurtoazne zahvalnosti, a kamoli šta više”.

I naravno: “oni kojima smo spasili glavu” odmah su se suprotstavili Milanovićevoj goropadnoj ideji, izrečenoj najnezgodnijim riječima u najnezgodnijem mogućem trenutku. Željko Komšić jedva ju je dočekao: pisao je odmah glavnom tajniku NATO-a Jensu Stoltenbergu, podsjećajući na hašku presudu za Herceg-Bosnu, i tvrdeći kako bi bilo “neprimjereno” da HV postane članicom međunarodnih snaga u BiH, jer da ratne ambicije Hrvatske za “etnički očišćenim dijelovima BiH pod njezinom vojnom i političkom upravom”, prema Komšiću, “postoje i danas”. Tjedan dana kasnije, 8. studenog, udruga “Majke enklava Srebrenica i Žepa” poslala je pismo glavnom tajniku UN-a Antoniju Guterresu i izaslanici glavnog tajnika UN-a za prevenciju genocida Alice Wairimu Nderitu, zahtijevajući da spriječe sudjelovanje HV-a u europskoj vojnoj misiji u BiH. Podsjećajući na izvještaje glavnog tužitelja Međunarodnog rezidualnog mehanizma za međunarodne kaznene sudove, prema kojima Hrvatska ne surađuje u progonu počinitelja ratnih zločina, udruga srebreničkih majki zahtjev za sudjelovanjem HV-a u misiji u BiH nazvala je “pokušajem Hrvatske da u datom momentu ponovo destabilizira BiH”.

“Mislio sam da je to dostojanstvena udruga majki. No, to su sada već stare žene”, otpilio je na to u srijedu Milanović. “Nadam se da nisu pale u kliješta beskrupuloznih muljatora iz Sarajeva”. Eto, tako funkcionira destruktivac Milanović: kad se pred njim ne prostru svi za koje smatra da bi se trebali prostrijeti, on krene vrijeđati. A vrijeđati majke pobijenih na pravdi boga – ima li od toga ičeg nedostojnijeg? Ima: nastaviti vrijeđati. “Imaju li ti ljudi dvije vijuge u glavi? Te srebreničke majke – kažem ‘te’ jer nadam se da one ne stoje iza toga – su 2015. godine na poziv tadašnje predsjednice došle u Knin. Da nije bilo oslobođenja Knina, koji su oslobodili vjerojatno gremlini, možda bi bilo i drugog genocida u Bihaću, izjavila je tada Munira Subašić. Dan pobjede je čestitala riječima: ‘Živjela Hrvatska, živjela BiH i sav dobar narod‘. Šta je ovo? Imaju li ti ljudi dvije vijuge u glavi? Dakle, pisati neka nesuvisla samoporažavajuća pisma je gubitak svakog integriteta”.

Milanović ne vidi da ono što govori, govori protiv njega samog. Uistinu: kako je moguće da srebreničke majke, koje su prije sedam godina – za mandata predsjednice koja se po odnosu prema BiH nipošto nije proslavila, upravo suprotno – s oduševljenjem dolazile na hrvatske pobjedničke obljetnice, sada odjednom s toliko gorčine govore o politici nasljednika Grabar-Kitarović? Milanović ne vidi da je za to odgovoran on, a ne Udruga majki Srebrenice i Žepe. Misli li Milanović da je tim ljudima drago što Hrvatska ima predsjednika kojemu ne mogu, i ne žele vjerovati? Misli li da ne bi više voljele da im susjedna država bude prijateljska, zemlja od povjerenja, kakvu svim srcem žele? Misli li Milanović da bi Komšić, a s njim i svi ostali koji se protive hrvatskome sudjelovanju u BiH, imali argumenata da je Hrvatska učinila ono što je odavna morala učiniti: da je raščistila jednom za svagda sa zločinima i politikom 1993.; da je učinila sve da razumije, prizna i razjasni svu kompleksnost vlastite uloge, i u zlu i u dobru, u Bosni i Hercegovini devedesetih, te da, zajedno s komšijama, formulira iskrenu i učinkovitu, ali i pragmatičnu i ostvarivu politiku dobrosusjedstva, bezuvjetne europeizacije i uzajamnog pomaganja. Da je to Hrvatska učinila, sve bi danas bilo drugačije, pa bi postojala i vjerodostojnost da se poziva na zajedničko oslobađanje BiH 1995; ali ovako, s aktualnim tvrdnjama poput one da je Herceg-Bosna “ugrađena” u daytonsku BiH, i politički i moralno je nezrelo, a možda i zlonamjerno, očekivati da u BiH širokih ruku dočekuju političke prijedloge iz Zagreba.

Hrvatska, dakle, nije odbacila teški teret 1993. Jedva da je i pokušala. Pokušaja je, nasreću, bilo; neki od njih bili su dobronamjerni, čak vrlo dobronamjerni: Mesić, Josipović, donekle Račan, čak i Sanader. Svi su, međutim, bili nedovoljni, nedorečeni, bez dovoljnog znanja, dobrosusjedske otvorenosti i upornosti, političke podrške i kontinuiteta; a kada je za predsjednicu izabrana Grabar-Kitarović, stvari su krenule nizbrdo. Ali ovo, što se događa otkako je predsjednik Republike Zoran Milanović, uistinu nitko nije očekivao: to nije više ni politika; to je upravljanje uvredama.

“Nisam negator genocida”, kaže Milanović jučer, nastavljajući solilokvij svađe s majkama ubijenih u Srebrenici. Pa krene relativizirati genocid: ne niječe, kaže, “krvave zločine” u Srebrenici, ali sumnja u kvalifikacije sudskih presuda. “Tu za mene nije zadnja riječ nekolicina sudaca koji su u tom predmetu sudili. Moram pitati Židove kojih je ubijeno šest milijuna, i Tutsije u Ruandi kojih je umlaćeno u mjesec dana 800 tisuća, i Srbe kojih je stradalo zajedno sa Židovima i Hrvatima u Jasenovcu na desetine tisuća, i pet do šest tisuća mladih muškaraca koji su ubijeni oko Srebrenice u pokušaju da se probiju kroz srpski obruč”. Ta je izjava klasični, udžbenički primjer revizionizma; jedna u nizu Milanovićevih revizionističkih izjava o Srebrenici. Nije, naime, bila “nekolicina sudaca u tom predmetu”, nego je nekoliko desetaka sudaca Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u devet suđenja za dvadeset optuženika – od kojih je sedamnaest osuđeno – potvrdilo genocid, na temelju više od tisuću minucioznih svjedočanstava i golemog broja izvornih dokumenata. Istraga genocida u Srebrenici koju je proveo Haški sud bila je možda najtemeljitija sudska istraga i proces u cijeloj povijesti kažnjavanja ratnih zločina; u Europi poslije Drugoga svjetskog rata svakako. Povrh toga, da je genocid u Srebrenici uistinu počinjen, potvrdio je i Međunarodni sud pravde. Ali, eto, hrvatski predsjednik sve će to otpisati jednom jedinom, netočnom, svisoka izgovorenom rečenicom. Pa dalje: u Srebrenici je, reći će Milanović, ubijeno “pet do šest tisuća mladih muškaraca…” Nije. U Memorijalnom centru u Potočarima dosad su pokopane 6.652 identificirane žrtve. Čak je i komisija vlade Republike Srpske, u izvještaju iz 2004.. potvrdila 8.731 nestalih i poginulih: 7.793 ubijenih od 10. do 19. srpnja 1995., i 938 ljudi nakon tog razdoblja. Najkonzervativnije procjene o ukupnom broju ubijenih, koje iznosi vjerodostojni Centar za tranzicijsku pravdu Sense, govore o “najmanje 7.000 ubijenih i 25.000 prisilno raseljenih”; postoji širok konsenzus da je ubijeno više od osam tisuća ljudi; spominje se precizan podatak o “8.372 muškaraca i dječaka”; najmlađi je imao trinaest, najstariji 77 godina. Toliko o Milanovićevim “mladim muškarcima”.

Misli li hrvatski predsjednik uistinu da takav govor može biti temelj za upućivanje hrvatskih vojnika u međunarodnu vojnu misiju u BiH? Misli li da temelj može biti ponašanje njegove zemlje prema BiH otkako je ušla u EU? Hrvatska, naime, kao članica EU ne nastoji, u ravnopravnoj suradnji dobre volje s partnerima u BiH – kakvi bili da bili – zajednički stabilizirati susjednu zemlju, nego nastoji – i često, nažalost, uspijeva – politiku HDZ-a BiH pretvoriti u politiku EU. Kratkoročno, to slabi mogućnost dogovora i osnažuje sve partikularne politike, od nacionalističke do one suprotstavljene, nedorečeno nazvane “građanskom”; dugoročno, pak, takva politika ide naruku svim protivnicima europeizacije BiH, a Bošnjake gura u dodatno razočaranje i nepovjerenje prema Europi, učvršćujući politiku temeljenu na ratnoj traumi – politiku lošu ali shvatljivu – koja nikome, pa ni Bošnjacima, ne može donijeti ništa dobra. Takva politika Hrvatske, u jednu riječ, proizvodi učinak suprotan onome za koji se deklarativno zauzima: šteti Hrvatima u BiH, radikalizira Bošnjake, naruku ide srpskom secesionizmu, i dodatno destabilizira cijelu regiju.

Ali, od svega je najmučniji Milanovićev način. Vrijeđati, seksistički i s prezirom majke srebreničkih žrtava –  “stare žene”, kao da u tom ima nečeg lošeg, nečeg degradirajućeg – pa to, zaboga, nitko još nije napravio. I to još, valja naglasiti, 9. studenog, baš na dan 29. obljetnice HVO-ova rušenja Starog mosta u Mostaru! Nije, brate, sve baš politika; mnogo je i do čovjeka; daj se upristoji, pazi što govoriš. Politički, to je opasno; ljudski, nedostojno je i tužno. Hrvatska se, naprosto, treba stidjeti svog predsjednika. I znati: da je bilo malo, samo malo ljudske i političke pameti, BiH bi sama tražila da joj HV pomaže u međunarodnim vojnim misijama; baš kao što je pomagala i 1995.

(Tačno.net, foto: Lupiga.com)