Skip to main content

BORIS DEŽULOVIĆ: Zanryū kuroachei

Stav 02. okt 2021.
5 min čitanja

Bilo je, ne kažem, i prije takvih pojava. Ljeta 1865., recimo, posada konfederacijskog broda CSS Shenandoah potopila je više od tridesetak brodova američke trgovačke mornarice prije nego što je kapetan James Waddell šokiran saznao da je njegov Jug kapitulirao još prije četiri mjeseca. Još je bolja priča o šezdesetak tvrdoglavih i dobro naoružanih španjolskih branitelja opkoljene filipinske utvrde Baler, koje su domaći revolucionari 1899. godine punih šest mjeseci očajnički uvjeravali da je španjolsko-američki rat završio još u prosincu prošle godine, uvjerivši ih tek kad su im preko zidina bacili primjerak novina iz Madrida.

Dobro je tako poznat i fenomen takozvanih Zanryū nipponhei, što bi se doslovno prevelo kao „preostali japanski vojnici“: stotine i hiljade „preostalih“ vojnika carske vojske koji su još godinama i cijelim desetljećima nakon kapitulacije Japana tumarali planinama, močvarama i prašumama azijskih i pacifičkih vukojebina, nesvjesni da je Drugi svjetski rat odavno završen, ili pak jednostavno ne vjerujući u takve vijesti, smatrajući ih zamkom američke ratne propagande.

Posljednji japanski vojnik predao se tako gotovo trideset godina poslije Drugog svjetskog rata: Japan je odavno zaboravio atomske bombe i postao svjetsko ekonomsko čudo, njihova automobilska industrija pokrivala je petinu svjetskog tržišta, a Sony već razvio prve videokasete, kad je u ljeto 1974. jedan indonezijski pilot u rutinskom letu iznad otoka Morutai uočio tipa u japanskoj uniformi iz Drugog svjetskog rata. Vojnik Teruo Nakamura, službeno proglašen mrtvim još 1944., tri se decenije, eto, krio u šumama Morutaija prije nego što ga je indonezijska vojska uhvatila 18. prosinca 1974. Tako je konačno završio Drugi svjetski rat.

Kako je, međutim, Nakamura bio tajvanski Amis u japanskoj carskoj službi, slava ga je zaobišla i u Japanu i na rodnom Tajvanu, pa je najpoznatiji ostao slavni slučaj carskog vojnog obavještajca po imenu Hiroo Onoda, koji se predao samo nekoliko mjeseci ranije.

Legendarnog poručnika Onodu kraj rata zatekao je u džunglama filipinskog otoka Lubang. Tu je – ne vjerujući ni pričama o atomskim bombama, ni lecima kojima su Amerikanci preostale japanske vojnike obavještavali da je car Hirohito još 1945. potpisao kapitulaciju – desetljećima vodio svoj privatni Drugi svjetski rat i u borbama za hranu ubio više od trideset lokalnih seljaka, sve dok ga na koncu u veljači 1974. nije pronašao japanski avanturist Norio Suzuki.

Suzuki je u Tokio kao dokaz donio fotografiju već mitološkog poručnika Onode i njegovu poruku da će se predati samo svom pretpostavljenom oficiru. Sva je sreća ispala da je stari, odavno umirovljeni major Yoshimi Taniguchi još bio živ: prošlo je tako cijelih dvadeset devet godina od careve kapitulacije – džabe je, eto, njihova zemljakinja Yoko Ono s Johnom Lennonom već tri godine pjevala „War is over“ – kad je 9. ožujka 1974. major Taniguchi poručniku Onodi najzad uručio ukaz cara Hirohita o razrješenju od vojne službe. A ovaj mu onda svečano predao svoj mač, pušku s pet stotina metaka, nekoliko ručnih granata i bodež koji mu je još na početku rata dala majka, da izvrši seppuku ako ga Amerikanci zarobe.

Bilo je, rekoh, i prije takvih slučajeva, pa ipak – uz dužno poštovanje Nakamuri, Onodi i njihovom čeličnom patriotizmu, snazi volje i ratničkoj časti – najpoznatiji u povijesti ratovanja legendarni su Zanryū kuroachei, u slobodnom prijevodu „preostali hrvatski vojnici“: stotine i hiljade „preostalih“ pripadnika Hrvatske vojske koji, slično japanskoj braći po oružju, i dandanas – godinama i desetljećima nakon završetka Domovinskog rata – tumaraju planinama, šumama, predgrađima i kafićima hrvatskih vukojebina, nesvjesni da je rat odavno završen, ili pak jednostavno ne vjerujući u takve vijesti, smatrajući ih zamkom srpske ratne propagande.

Nedavno je tako činovnike u osječkom Odsjeku za obranu zaprepastio stariji muškarac, pojavivši se u maskirnoj uniformi i predstavivši kao Mladen B., pripadnik 2. bojne 107. brigade Hrvatske vojske iz Đakova. Mladenova priča bila je nevjerojatna: u rujnu 1991. dobio je dopust kako bi obrao svoj vinograd u Trnavi, ali kad se nekoliko dana kasnije vratio u vojarnu, njegovih suboraca tamo više nije bilo. Ne znajući da je 2. bojna u međuvremenu iznenada poslana da osigurava prometni pravac od Hrvatske Dubice prema Jasenovcu, Mladen je – uvjeren da su Srbi okupirali Đakovo – pobjegao prema Osijeku, odakle je pod granatama JNA produžio prema Bilju i na koncu se skrio u Kopačkom ritu.

U močvarama i šumama Kopačkog rita Mladen se, eto, krio punih trideset godina, hraneći se bobicama, ptičjim jajima i sirovom ribom. Nekoliko puta noću je, kaže, kriomice prilazio Osijeku, ali zbog glasnog turbofolka u restoranima i klubovima bio je siguran da je grad pao u srpske ruke. Kad je pak ministrica branitelja Jadranka Kosor onomad pozvala branitelje da se jave Ministarstvu i ostvare svoja prava, bio je siguran da je to zamka koju je pripremila srpska UDBA. Jednom je zamalo i povjerovao i već krenuo kući, ali je na parkiralištu u Dardi našao primjerak Glasa Slavonije i na naslovnici vidio vijest da je nakon dvadeset godina uhapšen Branimir Glavaš.

Kad je pak od nekih izletnika 2013. slučajno čuo kako su komunistički žandari u Vukovaru pretukli domoljuba koji je razbio ćiriličnu ploču, nije više imao nikakve sumnje da je njegova Hrvatska zaista pala, i močvaru otada nije napustio sve do nekidan, slučajno doznavši da će se novim zakonom braniteljski status omogućiti i onima koji to i dvadeset šest godina od rata još uvijek nisu regulirali. Umoran, star i onemoćao, Mladen se tada – iako svjestan da je riječ o perfidnoj srpskoj propagandi – odlučio predati komunističkoj vojsci, kako bi konačno vidio obitelj. Pa zaprepašten saznao ne samo da je rat zaista završio još 1995., već i da je Hrvatska vojska pobijedila.

„Tako je, eto, to bilo, ne do Bog nikome“, završio je Mladen svoju potresnu priču pred članovima komisije Ministarstva obrane, koji su plakali kao mala djeca kad su mu nakon točno trideset godina uručili rješenje o statusu hrvatskog branitelja.

A Mladen nije jedini: stotine i hiljade njegovih suboraca, čuvenih Zanryū kuroachei, „preostalih hrvatskih vojnika“ – koji su se sve ove godine, ne znajući da je rat gotov, skrivali po ličkim šumama, velebitskim vrletima, pučinskim otocima i zagrebačkim neboderima – najavljene izmjene Zakona o braniteljima ponukale su da konačno polože oružje. Poznat je, recimo, slučaj Zorzija D. s otoka Visa, koji se nakon dvadeset šest godina skrivanja Područnom odsjeku za obranu predao kad ga je u uniformi Hrvatske vojske slučajno uočio neki slovenski paraglajder. Ili onaj Kaštelanina Tonča P., koji je pred Srbima pobjegao u Irsku, objasnivši komisiji kako nije mogao znati da je rat gotov, jer se tada još nije ni rodio.

Dosta se pisalo i o Vedranu Ć. zvanom Ćaruga, kojega je jedan zagrebački avanturist otkrio u Germanijinoj kladionici u vrletima Peščenice. Ispostavilo se da se Ćaruga više od dvadeset pet godina skrivao na katu očeve kuće u Folnegovićevom naselju, čak je u međuvremenu zasnovao obitelj, upisao se u HDZ i zaposlio u županijskom uredu za ceste. Hrvatska je u međuvremenu odavno već zaboravila rat i postala svjetsko ekonomsko čudo – Vlada je svečano najavila ukidanje pečata i taksenih maraka, a suvremena električna struja stigla je čak i do pakračkih sela – kad je Ćaruga konačno odlučio završiti svoju epopeju, inzistirajući da se preda samo svom pretpostavljenom. Pa na koncu osobno ministru Medvedu ponosno predao svoj kalašnjikov s dvije hiljade metaka, tri ručne bombe, pištolj i uredno ispunjen zahtjev za priznavanje statusa branitelja Domovinskog rata.

Prema procjenama resornog ministarstva, u ovom trenutku još stotinjak tisuća branitelja glavinja zabitima hrvatskih gradova, krijući se po stambenim zgradama, obiteljskim kućama, gostionicama, automat-klubovima, uredima državnih službi i općinskim podružnicama HDZ-a.

Koliko će još godina i desetljeća proći dok se i oni uvjere da je Domovinski rat uistinu završio i da je Srbija stvarno kapitulirala?

(Portal Novosti)