Skip to main content

Beskućništvo je sistemski problem

Vojvodina 30. сеп 2022.
5 min čitanja

"Politika države se bazira na individualizaciji siromaštva iako je problem sistemski"

Beskućništvo nije izbor, u pitanju je složen, duboko ukorenjen problem koji se zbog kompleksnosti mora rešavati na jedan integrisan i složen način, kako bi se tim ljudima omogućilo da trajno izađu iz svoje nepovoljne situacije, ocenjeno je sinoć na tribini u Crnoj kući, gde je prezentovano istraživanje o beskućništvu u Novom Sadu. Takođe, istaknuto je i da je briga o mentalnom zdravlju važna za prevazilaženje problema beskućništva.

Istraživanje je plod saradnje Omladinskog centra CK13 i sociološkinja Ane Bilinović Rajačić i Jovane Čikić, koje su bile i mentorke istraživačkog tima. Istraživanje je sprovedeno u periodu od novembra 2021. do februara 2022. godine, u tri faze prema tri područja analize: 1) istraživanje stavova Novosađana o beskućništvu; 2) istraživanje rada i kapaciteta institucija i organizacija koje se bave suzbijanjem i prevencijom beskućništva na teritoriji grada Novog Sada; 3) istraživanje životnih putanja osoba u situaciji ili riziku od beskućništva u Novom Sadu.

Jedna od autorki, Jovana Čikić, istakla je da su tu zapravo u pitanju tri istraživanja u jednom jer je ideja bila da se problemu beskućništva priđe sa tri različite strane. Kako je navela, istraživanje opšte populacije je pokazalo da ona ne prepoznaje individualne karakteristike pojedinaca kao presudne, već da su društveni faktori poput siromaštva, nezaposlenosti, nebrige društva, nepostojanje sistemskih i strateških rešenja zapravo ključni faktori koji se prepoznaju kao glavni okidači za padanje u rizik od beskućništva.

„Istraživanja marginalnih grupa se jako retko organizuju, postoje brojni metodološki problemi koji utiču na to da su ova istraživanja zaista teška, zahtevna i stoga veoma retka. Mi smo pošle od toga da sa naučne strane sagledamo ovaj problem i sada je samo pitanje na koji način ćemo ove informacije dopremiti do onih koji bi mogli da se zapravo koriste njima na najbolji mogući način“, rekla je Čikić.

Kako je prethodno navedeno, ideja ovako dizajniranog istraživanja je da komplementarnim analizama različitih nivoa društvene stvarnosti – od vladajuće mitologije beskućništva u našem društvu, do institucionalnog okruženja koje administrira prisustvo, vidljivost i “kretanje” problema, do individualnih iskustava ekstremnog siromaštva i beskućništva – pruži, prvi put do sada, detaljnije informisano i kontekstualizovano znanje o situaciji beskućništva u Novom Sadu, kao i da pomogne sticanju celovitijeg razumevanja fenomena beskućništva rasvetljavanjem dinamike različitih društvenih sila koje se susreću i prelamaju u “ličnim sudbinama” osoba bez krova nad glavom.

Jovana Čikić na predstavljanju publikacije Istraživanje beskućništva u Novom Sadu, foto Autonomija

Fotorobot beskućnika

Istraživanje je obuhvatilo i 35 novosadskih beskućnika ili osoba koje su u riziku od beskućništva, a Čikić kaže da profil novosadskog beskućnika pokazuje da su to u 80 procenata muškarci, jer se oni češće se nalaze u tom „najsurovijem stanju“ bez krova nad glavom, dok je kod žena zastupljenija situacija neadekvatnog stanovanja ili nesigurnog stanovanja. Starosni interval kreće se u rasponu od 20 do 77 godina, većina ih je iz Novog Sada, takođe, većina je razvedena, a čak dve trećine imaju decu.

„Njihovo odrstanje obeleženo je različitim traumatičnim događajima kod većine, od nasilja, razvoda, svađa, devinantnog ponašanja roditelja, zanemarivanja od strane roditelja, smrti jednog ili oba roditelja, napuštanja porodice, najčešće oca, siromaštva, psihičkih problema… to je nešto što je njih u startu na neki način obeležilo i smanjilo im početne socijalne šane koje su neophodne za bolje pozicioniranje u društvu“, napomenula je Čikić.

Istakla je i da su u nekom periodu svog života sve te osobe itekako bile zabrinute za sopstvenu bezbednost.

Milica Jocić iz organizacije Adra, koja direktno radi sa beskućnicima, kao najveći problem navela je to što zapravo svi rade na smanjenju posledica beskućništva, ali ne postoje trajna rešenja koja bi bila usmerena na uzroke i rešavanje samog beskućništva. Jocić kaže da organizacije poput njene pokušavaju da budu most između primarnog beskućništva i sistema podrške, pre svega sistema socijalne zaštite, ali i sistema zdravstvene zaštite i drugih sistema koji su sa ovom problematikom povezani.

„U tom smislu, stvarno smo svedoci brojnih ograničenja koja postoje. Glavni problem je da beskućništvo uopšte nije definisano u zakonodavnom okviru, ne postoji nikakva strategija ni za prevenciju ni za rešavanje problema beskućništva niti vidimo neke napore države da se ide kao tome“, ukazuje Jocić.

Istakla je i da je glavna mera socijalne zaštite koja se nudi tim ljudima najčešće prihvatilište, iako ona nije adekvatna za sve ljude u situaciji beskućnitva, kao ni za različite forme beskućništva, niti postoje neke specifične mere socijalne zaštite u odnosu na potrebe ljudi u situaciji beskućništva, koje su uvek složene.

„Uglavnom ne govorimo o ljudima koji su samo bez krova nad glavom, nego govorimo o ljudima koji su višestruko ranjivi, koji imaju problema sa mentalnim zdravljem, sa bolesti zavisnosti, to su i osobe sa invelitiditetom, težim hroničnim bolestima, žrtve nasilja“, navodi Jocić ističući da je zbog kompleksnosti situacije neophodan jedan integrisan i složen pristup koji bi tim ljudima omogućio da trajno izađu iz svoje nepovoljne situacije.

Iz kampanje CK 13 foto FB CK 13

Individualizacija siromaštva

Ema Stepanović iz organizacije A11, osvrnula se na politiku države za koju je rekla da se bazira na individualizaciji siromaštva i svođenje situacije u kojoj neko nema novca za krov nad glavom, hranu ili lekove, u suštini na ogovornost pojedinca. A upravo je, kaže, ovo istraživanje pokazalo da to nije zaista tako već da je problem sistemski, pošto niko nije odlučio da bude siromašan.

Stepanović je ukazala i da je ove godine usvojena Nacionalna stambena strategiju do 2032. godine, u kojoj, između ostalog, stoji da samo 10 odsto domaćinstava sa najvišim primanjima u Srbiji sebi može na tržištu da obezbedi stan, a istovremeno čak 60 posto najsiromašnijih domaćinstava u Srbiji ne može sebi da obezbedi ni minimalnu potrošačku korpu uz prosečnu zakupninu stana, koja se u toj metodologiji računa u visini od 18.000 dinara, što takođe nije realno.

„Ako vi živite u toliko neizvesnim oblicima stanovanja gde nemate ušteđevinu i ako ostanete bez plate, vi sledeći mesec nemate za kiriju i već ste onaj tamo mesec beskućnik. A u stambenoj strategiji, kojom država rešava pitanja u narednih deset godina, samo pominje da beskućnici postoje i da jesu problem i ni kroz jednu meru ili cilj, ni na koji način ne adresira problem beskućništva. Znači u narednih deset godina država ne planira da obrati pažnju na beskućništvo“, navela je Stepanović.

Na tribini je ukazano i da će na predstojećem popisu beskućnici uglavnom ostati nevidljivi jer većina nema lična dokumenta.

Promocija publikacije organizovana je u susret Svetskom danu beskućništva koji se obeležava 10. oktobra, a u okviru kampanje Omladinskog centra CK13“Pravo na slobodu od beskućništva”, koja za cilj ima podizanje svesti o problemu beskućništva, ali i pokrene solidarnost i društveni dijaloga u vezi sa ovim problemom.

U CK 13 smatraju da ovakvo kontekstualizovano znanje, u vidu izveštaja koji je dostupan javnosti, može da predstavlja osnov za dalji rad na poboljšanju životnih uslova beskućnika/ca kroz animiranje institucionalnog i vaninstitucionalnog okruženja u Novom Sadu, a i šire.

Dalibor Stupar Autonomija