Skip to main content

ANDREJ NIKOLAIDIS: Milojko Spajić je pionir crnogorske bioekonomije

Stav 31. maj 2023.
4 min čitanja

Crna Gora je zemlja u koju vijesti stižu kasno, uz puno šuma i distorzije

Ekonomija je, svakako ste primijetili, neprekidno u krizi. Vazda neka muka s njom. U Crnoj Gori je sada popularna sintagma “grčki scenario”. Nije zbog mog porijekla, do grčstva mi je stalo jednako kao i do srpskog junaštva, hrvatske kulture i crnogorske epske poezije. Da, u pitanju je parafraza misli “Sačuvaj me bože srpskog junaštva i hrvatske kulture”, koja se pogrešno pripisuje Krleži. Koji nije bio aforističar nego, uz Pekića, najveći pisac ovog jezika. Ali… Ako bi Crna Gora postala kao Grčka – šta bi tu, tačno, bilo loše za Crnu Goru? U odnosu na “crnogorski scenario” iz 1918. i 1989, naime, grčki ekonomski slom djeluje kao milionski dobitak na lutriji.

Drugo vam hoću reći. Kao što je primijetio Nevidljivi komitet: “nije ekonomija u krizi: ekonomija jest kriza”.

Ekonomija je permanentna kriza. Primarni zadatak politike je da obezbijedi da kriza nikada ne okonča. Stoga kriza samo mijenja oblik: pad berze, virus, rat u Ukrajini. Nakon čega, pogađate, slijedi nova kriza.

Uz to: ekonomija je politika. “Ekonomska politika” je pleonazam, kao “mračan mrak” i “mala kućica”. Takvo stanje dugujemo buržoaziji: politika je sluškinja ekonomije. Svi pokušaji da se uspostavi drugačiji odnos – da ekonomija služi politici, odnosno ideologiji – propali su. Krepani komunizam, godina 1989: to tek je najupečatljiviji primjer onoga o čemu govorimo.

Fukou i Agambenu dugujemo uvid: šta znači “biopolitika”.

Stari Grci su imali dvije riječi za život: bios i zoe. Uz, mislim, ne neprimjerenu dozu uopštavanja i pojednostavljenja, možemo reći da se „zoe“ odnosilo na biološki, a „bios“ na politički život. Prvo se odnosilo na život sâm, drugo na život građanina. Biopolitika je politika koja za cilj ima regulaciju svakog aspekta života građanina.

Fuko početak biopolitičke prakse pronalazi u, ako se ne varam, osamnaestom vijeku. Kroz istoriju, većina stvari koje mi olako uzimamo za inherentno područje državne regulacije apsolutno nisu bile polje državne kontrole. Nikada u istoriji nije postojala ovakva kontrola ljudskog života od strane države. Ideja da država „mora“ da donosi mjere kojima reguliše je istorijski nova. Teror države nikada nije bio veći. Toliko o „umiranju države“.

Svjedočimo, međutim, drugom, dubinskom procesu: onom u kojem ekonomija reguliše svaki aspekt ljudskog života.

Nevidljivi komitet: „Novom čovječanstvu odgovara nova ekonomija, koja više ne bi htjela biti odvojena sfera egzistencije, nego bi htjela biti njegovo tkivo, sama materija ljudskih odnosa; nova definicija rada kao rada na sebi, Kapitala kao ljudskog kapitala; nova ideja proizvodnje kao proizvodnje odnosa i potrošnje kao potrošnje situacija; i naročito nova ideja vrijednosti koja bi obuhvatala sve kvalitete bića”. Svako od nas pozvan je da “ulaže u sebe”. Tvrde da postoji “berza ideja” i da imamo izvjesni “simbolički kapital”.

To je bioekonomija. To je njen jezik.

Crna Gora je zemlja u koju vijesti stižu kasno, uz puno šuma i distorzije.

U takvoj zemlji, Milojko Spajić je pionir bioekonomije.

Činjenicu da je politika ekonomija Spajić čini transparentnom: govorićemo samo o ekonomskim temama, jer sve teme u svojoj biti jesu ekonomske.

Spajićeva ideja o Crnoj Gori, obećanoj zemlji industrije dugovječnosti, čista je bioekonomija. Problem sa logevity konceptom je u sljedećem: osim što je ekonomija, taj pokret je i religijski kult. Vidjećemo koliko će Srpskoj pravoslavnoj crkvi trebati da to shvati. I sam kapitalizam je religijski kult, što je uočio još Benjamin, prije sto godina. Evo, koga interesuje: https://cominsitu.wordpress.com/2018/06/08/capitalism-as-religion-benjamin-1921/

Pogledate bilborde što reklamiraju “političku” ponudu pred predstojeće parlamentarne izbore u Crnoj Gori.

Spajićeva ponuda je ekonomska: plata toliko, penzija toliko. Ideja o sedmočasovnom radnom vremenu je takozvani progresivni kapitalizam. Kontrola slobodnog vremena je ključna, to zna svaki režim, pa i kapitalistička diktatura. Sat vremena manje na poslu je sat vremena više u šoping molu. Naravno, to se ne kaže tako. Nego: “sat vremena više sa djecom”. A šta ćete raditi sa djecom? Otići u šoping mol, ili na drugo mjesto gdje ćete trošiti novac.

Čovjek je ionako izlišan kao proizvođač. Sjutradan će to biti u još većoj mjeri. Potreban je, taj čovjek, još samo kao potrošač. Spajić je u pravu: više vremena za trošenje znači efikasniji kapitalizam.

U odnosu na njega, ostatak partija i kolega mu Milatović djeluju kao eho diluvijalne svijesti. Fosilno gorivo kojem preostaje još samo da sagori.

Njihova ponuda je “vrjednosna”, odnosno “etička”. DPS sa koalicionim partnerima je čak uspio osmisliti ponudu koja diše modernije od ponude ostalih fosila: Crna Gora u EU, godine 2016.

Ta ponuda bi prije nekoliko godina bila idealistička, ali koliko-toliko konkretna. U usporedbi sa Spajićevih 700 + 450 eura ona je, međutim, apstraktna.

No ipak konkretnija od istine i pravde koju nudi jedan, odnosno hrabrosti koji nudi drugi dio tridesetavgustovaca.

Aleksa Bečić i Dritan Abazović su kraljevi patetike: u tom smislu njihova koalicija je prirodna. Uz to, oni su histerici. Prirodna pozicija histerika nije mjesto Gospodara, nego mjesto podanika koji gunđa protiv Gospodara. Tražiti da neko glasa za vas zato što ste hrabri, dakle zbog vaših etičkih vrlina, jednako je probitačno kao zahtijevati da se kupuje tri puta skuplja “etička odjeća” i “fair trade” kafa koju uzgajaju urođenici. Neko će to kupiti, ali većina će i dalje trgovati jeftinu robu koju prave djeca u Kambodži.

Histeričarsko-patetičarska posla. Čiji je pokazni primjer trajekt “Ruka pravde”. Što je loše ime za trajekt, ali odlično za porno film o masturbaciji. Ono: Pornhub, kategorija “mutual masturbation”. Nemojte biti zlobni. Još Karl Kraus, veliki austrougarski aforističar, primijetio je kako je seks tek bijedna zamjena za masturbaciju. Ne smijem ga citirati, jer ću biti optužen za mizoginiju.

Desni tridesetoavgustovski patetičari, pak, očekuju da za njih glasate u ime istine i pravde – odnosno “prave pravde”. Međutim: kao što je opštepoznato, istina i pravda su dobre i svi ih volimo – ali je 700 eura još bolje.

Moja baba Milica, rođena Vukmanović bi, da je živa, gotovo izvjesno glasala za Spajića ( za naročito zlonamjerne čitatateljice i čitaoce: ovo je sarkazam). Ta je žena mrzila komuniste (kao i one koji nisu komunisti), no lapidarno je izrekla suštinu dijalektičkog materijalizma.

Često je, naime, znala reći: daj mi u gušu, prni mi za dušu.

(CDM, foto: portalanalitika)