Skip to main content

ANDREJ NIKOLAIDIS: Joanikijev vodič za seksualno vaspitanje

Stav 29. mar 2022.
2 min čitanja

Ministar Jakov Milatović požalio se da je natalitet u Crnoj Gori u padu.

Ne bi li ga kako digao, otišao je u posjetu Joanikiju, povjereniku srpske crkve za Crnu Goru.

To što vlada od crkve traži da joj asistira u demografskim i pitanjima seksa loša je vijest: prije svega za sekularnu državu i dječake. Premda iz posve različitih razloga. Crkva, naime, ne mari za sekularnu državu. Ali crkveni oci, kao što je opštepozato i dobro dokumentovano, vole dječake. Tu vrstu ljubavi u crkvi ponekad objašnjavaju kao „pastirsku brigu“. Neupućenima u pitanja pastira i stada ta briga, doduše, liči na analni seks.

Nekoliko kratkih napomena.

Prvo. Odbivši da primi književnu nagradu, Thomas Pynchon je jednom saopštio da „postoji samo jedan način da se kaže ne, a to je ne“. Postoji samo jedan način da se kaže sljedeće, stoga: Pardon my French. Dakle: to ko, koga, kada i kako jebe, nije stvar države, a još manje crkve. Milatovićeva i Joanikijeva demografska akcija je tek abortirani pokušaj biopolitike.

Drugo. Ne postoji niko na ovoj planeti ko je seksom opsjednut više od desničara, kakvi su i Milatović i Joanikije. Ti ljudi kao da razmišljaju samo o seksu koji, uprkos činjenici da postoji koliko i čovječanstvo – a i nešto duže od toga – smatraju skandaloznim i duboko uznemirujućim. Iako je u pitanju u najmanju ruku svakodnevna, takoreći trivijalna stvar. Koju je Jarvis Cocker iz „Pulp“ u „This is Hardcore“ opisao ovako: „Oh, that goes in there, then that goes in there. And then it’s over”.

Treće. Šta crkva zna o seksu, osim Isusovog bezgrješnog začeća, koje je seksualni ekvivalent bežičnog prenosa energije?

Četvrto. Milatovićeve konsultacije sa Joanikijem u podtekstu imaju takozvanu “afirmaciju porodičnih vrijednosti”. A šta crkva, za ime Isusovo, zna o tome?

Najprije: Bog, pravo govoreći, nije držao do porodičnih vrijednosti. Da jeste, je li dijete mogao napraviti neudatoj? Pravoslavci i katolici slave Mariju, slava joj i milost. A razmišlja li neko o Josifu? Kako se on morao osjećati podižući tuđe dijete. Dobro: nije bilo komšijino. Nego Božije. Ali muškarci smo, budimo iskreni: nekako je ljepše kad je tvoje, zar ne?

Dalje: do porodičnih vrijednosti nije držao ni Isus. Em je bio bećar, em je, veli Luka (14, 26) Isus rekao ovako:
“Dođe li ko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik!”

I onda mene pitaju zašto sam mizantrop. Pa zato što sam hrišćanin.

Konačno, kažu mi ljudi koji se razumiju: djeca se jednako prave i u braku i vanbračno. Sve isto, vele.

Hoću vam reći… Odlično je što se Jakov i Joanikije sastaju. Sličan se sličnom raduje. Ali njih dvojica nemaju rašta pričati o porodici i pravljenju djece. Jer to, kako već rekoh, nije posao ni crkve ni vlade, ni Jakovljev ni Joanikijev.

A imaju toliko lijepih i važnih tema za razgovor, pa povrh svega tema u koje su verzirani. Joanikije bi, recimo, Jakovu mogao pričati o tome kako je lijep Cetinjski manastir, gledan iz NATO helikoptera. A Jakov Joanikiju o tome koliko je Crnogoraca bio spreman pobiti da bi on postao prvi mitropolit čiju je inauguraciju omogućio NATO koji ga je, kao roda bebu, donio na Cetinje.

(CDM, Foto: Lupiga)