Skip to main content

ANDREJ NIKOLAIDIS: Iz srednjičarske perspektive, insisitiranje na pravdi i istini je stvar ekstremističkih ideologija

Stav 12. nov 2022.
3 min čitanja

Gabriel Escobar, američki kolonijalni upravitelj za Zapadni Balkan, saopštio je kako ne vidi da bi Ustavni sud BiH mogao pronaći nešto sporno u odluci Christiana Schmidta na koju se tom sudu žalio Željko Komšić.

A šta bi sa onim “institucijama treba omogućiti nezavisan rad”, “bez političkih pritisaka”? Kada Eskobar javno diktira odluku ustavnog suda, to nije politički pritisak? Nego je – šta? Čas demokratije?

Šta da vam kažem… Moderni kolonijalizam, u poređenu sa onim klasičnim, ima bezbroj mana i niti jednu vrlinu. Jer nekada bi, kada bi te okupirali, nešto u okupiranoj zemlji morali napraviti: na primjer željeznicu, kao Englezi u Indiji, ili tramvaj, kao Austrijanci u Sarajevu. Onda, kad im imperija propadne, tebi barem nešto ostane. Danas, kada kolonizatori nisu države, nego države-kompanije: ni to. Danas otvore staklenu kancelariju, zaposle 10 slabo plaćenih primjeraka lokalnog stanovništva i samo muzu pare iz države koju su stavili pod kontrolu. Umjesto infrastrukture, danas ti daruju “sistem vrijednosti”.

Nego, drugo me zanima… Kako smo mi, odrasli u zemlji-osnivačici Pokreta nesvrstanih, odgajani na mitologiji antiimperijalne, oslobodilačke borbe naših predaka, stigli do toga da nam je normalno da nam predstavnici imperije javno postavljaju i smjenjuju vlast, određuju ustavno uređenje, definišu ono što je društveno (ne)prihvatljivo – ukratko, šteluju svaki segment takozvanog društveno-političkog života?

U najkraćem, ovako, mada je ovo kasna pamet: ko se nije bunio kada je Imperija na vlast u RS-u dovodila Dodika, nema se pravo buniti ni kada sad na vlast u Federaciji i BiH dovodi “Trojku”. Kada ih u kuću pustiš jednom, nikada ih više išćerati.

A u kuću ti uđu onda kada prihvatiš srednjičarsku ideologiju. Srednjičarstvo – šta je to? Jasno je: imate ljevičare, desničare i srednjičare. Dozvolite da, što bi rekao Bojan Tončić, “u nedostatku boljih izvora citiram sebe”… Ovako sam srednjicu objasnio u imaginarnom dodatku Bierceova “Đavoljeg rječnika” koji sam dopisao:

SREDNJIČAR, im. Zagovornik ideje da je istina uvijek u sredini, baš kao i mudrost. Ako jedna strana tvrdi kako je zemlja okrugla a druga da je ravna ploča, mudar čovjek će znati da je nužno primijeniti inkluzivni pristup, koji će uključiti oba viđenja, tako da se niko ne osjeti gubitnikom, još manje glupakom. U politici ta ideja svoj izraz nalazi u takozvanim partijama centra, posvećenih takozvanom dijalogu i takozvanom kompromisu između takozvanih ekstrema. Ako jedna strana ima ekstremnu namjeru da spali grad i pobije njegovo stanovništvo, dok se druga strana ekstremistički drži odluke da to ne dopusti, razumna mjera kompromisa je da bude spaljeno pola grada i pobijeno pola njegovih stanovnika, a grad bude podijeljen između njegovih branitelja i osvajača. U prošla vremena, kada je politička kultura bila na znatno nižem nivou, zastupnik te ideje bio bi obješen na glavnom gradskom trgu. Danas takav ima titulu Međunarodnog posrednika ili premijera inkluzivne vlade.

UMJERENOST, im. Neumjereno hvaljena osobina, eufemizam. Na primjer: umjereno hrabar, umjereno inteligentan, umjereno korumpiran… Terry Eagleton navodi primjer engleskog profesora koji je tokom razgovora sa vođstvom slavnog univerziteta na kojem se naumio zaposliti upitan – ne misli li da su njegovi stavovi ponešto ekstremni. Odgovorio je: “Jesu, ali ja ih se umjereno držim”.

OK, jasno vam je šta hoću reći. Tamo gdje je sukob, pojavite se kao posrednik između zavađenih strana. Ne zanimaju vas stvari poput pravde i istine. U srednjičarskoj ideologiji, vrhunska vrijednost je kompromis. Problem je očit: u engleskom jeziku, recimo, “compromise” znači kompromis; ali i “kompromitovati”. Čitava srednjičarska ideologija počiva na korupciji vlastitih stavova i ideja – njih morate korumpirati, od njih morate odustati ili ih iskvariti, da biste postigli “kompromis”. Istovremeno, ta vas ideologija poziva na permanentnu, “beskompromisnu” antikorupcijsku borbu. Šta da vam kažem: imperij je uvijek ciničan.

Iz srednjičarske perspektive, insisitiranje na pravdi i istini je stvar ekstremističkih ideologija. Kada namećete srednjičarsku ideologiju, vaši partneri su jednako ljudi koji nemaju stav, oni kojima platite da zauzmu vaš stav, kao i oni koji se svoga stava “umjereno drže”.

Evo vam divan primjer srednjičarske “mudrosti”. Svaki nacionalizam je jednako loš. A je li, sreće ti?

Od idiotizma te teze veći je jedino njen moralni idiotizam. Jednako su loši bili, recimo, alžirski i francuski nacionalizam tokom alžirske borbe protiv francuskog kolonijalnog ugnjetavanja?

Ljevičari su nekada znali da je nacionalizam sastavni, nužni dio oslobodilačkih, antikolonijalnih pokreta. Kada napadnete neku zemlju, kod njenih stanovnika ćete izazvati nacionalističku reakciju. Hoćete mi reći da je francuski Pokret otpora bio anacionalan/nadnacionalan? Da su anacionalni bili talijanski partizani? Da su, napokon, Titovi partizani bili sterilisani od nacionalizma?

Kako da ne… U “Revoluciji koja teče” Svetozar Vukmanović-Tempo piše o predratnim skupovima koje je, kao mladi komunista, organizovao po Crmnici, u Crnoj Gori. Pa se prisjeća kako je publika mlako reagovala na njegove marksističke tirade o klasnoj borbi. Ljudi su se zapalili tek kada je počeo govoriti o nepravdi i srpskoj okupaciji Crne Gore 1918. godine. Tada je, piše Tempo, shvatio da komunistički ustanak neće ići bez jakog nacionalnog naboja.

Ali šta zna Tempo – on je samo izveo jednu uspješnu revoluciju.

Da vam to formulišem ovako… Jeste li ikada čuli za nekoga ko je bio spreman da ostavi ženu i djecu, uzme pušku i ode u goru, da bi se sljedeće četiri godine, gladan, promrzao i bolestan borio za “inkluzivni pristup”, “održivi razvoj”, “antikorupcijske inicijative”, “sigurni prostor”, “politički korektni govor”i “zelene politike”?

Ni ja.

(Slobodna Bosna, foto: Toni Stojko)